Piše: Muhamed Ikanović
Uspostavljanje pravde jedna je od intencija šerijata: “Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali, i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.” (El-Hadid, 25)
Pravda zahtijeva da se poštuju prava. U tom kontekstu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio je velike riječi Ebu Zerru, radijallahu anhu, rekavši mu: “Doista tvoja duša kod tebe ima svoje pravo (tj. ti i tvoje tijelo), tvoj Gospodar ima kod tebe Svoje pravo, tvoj gost ima kod tebe svoje pravo, tvoja porodica ima kod tebe svoje pravo, i stoga, svakome daj pravo koje mu pripada!” (Buhari, br. 1968)
U svakom segmentu ljudskog života islam je propisao prava i obaveze, postavio norme i dao smjernice koje nam pomažu da uspostavimo ravnotežu u životu, i na taj način učinimo da pojedinac, porodica i ljudska zajednica budu funkcionalni i da se osjećaju ugodno i sigurno. Ako malo bolje iščitamo šerijatske tekstove, možemo primijetiti da je islam ostavio prostora za dogovor kada su u pitanju međuljudski odnosi. Recimo, ako govorimo o nasljednom pravu, islam je propisao podjelu imovine, ali je ostavio mogućnost da se nasljednici dogovore. U trgovini postoji dosta pravila, ali islam i tu daje prostora za dogovor ili da oprostimo i odreknemo se prava koje nam pripada. Tako je i u kaznenom pravu, gdje postoji mogućnost da oprostimo i odreknemo se svoga prava, i ne zahtijevamo da neko bude sankcionisan. Islam nas i motiviše da oprostimo i pređemo preko tuđih grešaka, jer to olakšava funkcionalnost ljudskog života. U braku postoje definisana prava, ali je omogućeno da se neko odrekne nekih prava kako bi brak bio funkcionalniji i olakšan.
“… i nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.” (Alu Imran, 133–134)
“Strpljivo podnositi i praštati – tako treba svaki pametan postupiti.” (Eš-Šura, 43)
“Ako hoćete na nepravdu uzvratiti, onda to učinite samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite – to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Nahl, 126)
“… a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi.” (Eš-Šura, 40)
Ovakav odnos propisan je prema ljudima s kojima nismo nikako povezani niti u rodu, pa ukoliko postoje određene poveznice među ljudima, onda je takav pristup zasigurno poželjniji.
Brak ima svojih specifičnosti i za njega se veže dosta kompleksnih stvari, a što više postoji izazova, fleksibilnost i razumijevanje su i potrebniji. Ako govorimo o pravima, ona ostaju i niko ne želi da ih zanegira. Međutim, vrlo je važno da razumijemo ulogu tih prava i da naučimo kako da nam ona uljepšaju život, a ne da nam budu sredstvo manipulacije ili zloupotrebe s ciljem otežavanja drugoj strani.
Iščitavajući sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisam naišao da je govorio: “Znaš li ti ko sam ja! Znaš li ti koja su moja prava!”, ili da je jedna od njegovih žena u toku nesuglasica imala običaj da mu kaže: “Znaš li ti moja prava! Boj se Allaha i nemoj da mi ugrožavaš moja prava!”
U sunnetu možemo naći primjer Fatime, radijallahu anha, koja je tražila pomoćnicu jer se umorila od kućnih poslova, ali joj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ispunio želju, nego ju je uputio na zikr. Time učimo da brak traži odricanje i požrtvovanost. Supružnici zajedno grade svoj dom, i na tom putu bivaju podrška jedno drugome. U nekim okolnostima jedna strana bit će u situaciji da podmetne svoja leđa kako bi olakšala drugoj strani. I to jeste srž timskog funkcionisanja, jer se pojedinci u timu nadopunjavaju i potpomažu. A brak je jedno od važnijih timskih djelovanja. Brakom se supružnici upotpunjavaju, kako u dunjalučkom smislu, tako i u radu za ahiret.
Ukoliko stalno pribjegavamo tom formalnom načinu života gdje svako malo napominjemo neka prava, onda ćemo imati komplikovaniji i suhoparniji način života, koji više nalikuje na neki profesionalni kolegijalni pristup, gdje svako ogradi svoje polje i ne dozvoljava da neko tu priđe. U braku je to vrlo teško i ruši tu intimnu i blisku povezanost supružnika. Mnogo bolje, ljepše i funkcionalnije bilo bi kada bi svaka strana vodila posebnu brigu o pravima druge strane. Naprimjer, kada bi se muškarac stalno podsjećao hadisa da su najbolji oni koji su najbolji prema svojim porodicama, a kada bi žena sebe svakodnevno podsjećala da je sedžda naređena nekom drugome mimo Allaha, bila bi naređena supruzi da je učini svome mužu. Kada bi brak funkcionisao na principu da se svaka strana utrkuje da više doprinese poboljšavanju i uljepšavanju bračne idile, takav brak bio bi smiraj i ljepota za oba supružnika i obostrano bi uživali u prekrasnim plodovima takvog bračnog života. To ne znači idealiziranje braka i pokušaj predstave braka bez mnogobrojnih bračnih izazova s kojima se supružnici suočavaju koji nerijetko dovode i do nesuglasica. Supružnici nose mnoge terete svog bračnog života. Nekada su to izazovi materijalne prirode i egzistencije, nekada zdravlja ili uplitanja drugih strana u organizaciju porodičnog života. Sve su to normalne i prirodne stvari koje proživljavaju gotovo pa svi brakovi. Ne želimo da kažemo: “Živite u braku bez problema”, nego govorimo: “Živite u braku tako što ćete jačati svoje odnose i zajedničkim snagama prevazilaziti prepreke, tako što ćete se truditi da ne ugrozite i povrijedite svog životnog saputnika.” Brak nije propisan da neko zloupotrebljava drugog i da na njega prebacuje krivicu i sve terete bračnog života. Ciljanim rušenjem druge strane, mi štetimo i sebi, posebno ukoliko u tom braku imamo potomstvo. Utjecaj bračnog života na kvalitet njihovog odgoja i formiranja ličnosti jedna je zasebna priča o kojoj se može mnogo toga reći i napisati. Bračna harmonija pogoduje i mužu i ženi, utječe na njihov kvalitet života i njihovu produktivnost. Time grade i jačaju svoju poziciju među rodbinom i u zajednici. S druge strane, nefunkcionalan brak komplikuje i otežava život i jednome i drugome. Stoga, prava nisu tu da bismo samo nekoga dovodili u red, prava su tu da nam olakšaju razumijevanje ciljeva braka i način njegovog kvalitetnijeg organizovanja. Prava nisu tu da bismo svoje terete prebacivali nekome drugome, nego da bismo se trudili da mi ne zakažemo u svojim odgovornostima, i da naučimo kako da olakšamo i pomognemo svom životnom saputniku.
“… prema njima se lijepo ophodite.” (En-Nisa 19)
“I jedan od znakova Njegovih jeste to što vam je, od vas samih, parice stvorio da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost…” (Er-Rum, 21)
Ovo su pravila i temelji funkcionisanja bračne zajednice u kojoj i jedna i druga strana ulaže napor da se lijepo ophodi i da obostrano uspostavi ljubav, samilost i smiraj.
El-Asr, 125.