Piše: Dr. Hajrudin Tahir Ahmetović
Učitelj ima veliko pravo kod svojih učenika. Nakon Allaha Svevišnjeg, učitelj ima veliku zaslugu u njihovom podučavanju i vođenju na putu stjecanja znanja. Zato je obaveza upoznati se s pravima učitelja i držati do njih, praktikovati. Sigurno, to je pokazatelj odgojenosti, karaktera i samog znanja.
Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Ja sam sluga osobi koja me je naučila samo jedno slovo.” (Tarikut-ta’lim, str. 25)
Zurnudži, rahimehullahu teala, rekao je: “Znaj da učenik neće steći znanje niti će mu koristiti osim ako bude iskazivao poštovanje prema znanju i onima koji ga posjeduju, poštovanje prema učitelju. Rečeno je: Nijedan učenik nije napredovao osim s poštovanjem učitelja i pristojnim ponašanjem prema njemu, i nijedan nije nazadovao osim zbog nepoštovanja učitelja.” (Tarikut-ta’lim, str. 25)
Jedan od vidova poštovanja prema učitelju jeste da ne ide ispred njega, ne sjeda na njegovo mjesto, ne priča pred njim bez njegove dozvole, a i kada dobije dozvolu da priča, onda ne priča mnogo, ne postavlja pitanja kada je učitelj umoran, vodi računa o njegovom vremenu, ne kuca na njegova vrata, već strpljivo čeka dok učitelj ne izađe. (Tarikut-ta’lim, str. 26)
Pristojnost u komunikaciji s učiteljem
Poštovanje učitelja ogleda se i u tome da učenik povede računa o načinu obraćanja svom učitelju. Ne bi ga trebao zvati imenom, već bi mu se trebao obraćati s poštovanjem, riječima: “hafize”, “učitelju” ili “učitelju naš”.
Kao što nije prikladno da rođeno dijete doziva svoga oca po imenu, također nije prikladno da se učenik imenom obraća svome učitelju koji ga podučava najboljem i najkorisnijem znanju. (Bekr Ebu Zejd, Hiljetu talibil-ilm, str. 162)
Osnova za ovakav vid ophođenja s učiteljem jesu riječi Uzvišenog Allaha: “Ne dozivajte među sobom Poslanika kao što dozivate jedni druge.” (En-Nur, 63)
U komentaru ovih riječi stoji: “O vjernici, kada dozivate Allahovog Poslanika ne recite: ‘O Muhammede!’ ili: ‘O Muhammede, sine Abdullahov!’ kao što dozivate jedni druge, već iskažite poštovanje pa recite: ‘O Allahov Vjerovjesniče! O Allahov Poslaniče!’” (Et-Tefsir el-mujesser, str. 359)
U ovom ajetu nalazi se podsticaj na poštivanje onoga koji nas podučava dobru. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je najveći učitelj dobra.
Pristojnost u postavljanju pitanja
Pitanje koje učenik postavlja svom učitelju treba da nalikuje sljedećem:
- Dova za učitelja prije postavljanja pitanja, naprimjer da učenik kaže: “Allah vam se smilovao, Allah vam podario svako dobro, Allah vas učvrstio” i sl. (Vidjeti: Hatib el-Bagdadi, El-Fekih vel-mutefekkih, 2/383)
- Postavljanje dobrog i korisnog pitanja na lijep način. Jedno od poznatih pravila jeste da je postavljanje dobrog pitanja polovina znanja. Sulejman b. Jesar, rahimehullahu teala, rekao je: “Dobro postavljeno pitanje pola je znanja.” (Vidjeti: Ibn Ebu Hajseme, Et-Tarihul-kebir, 2/150, br. 2152) Kada učenik postavi dobro pitanje i postavi ga na lijep način, to će podstaknuti i samog učitelja da odgovori na pitanje i bolje ga objasni, jer on na učeniku primjećuje spremnost i želju za učenjem. S druge strane, loše postavljeno pitanje i beskorisno pitanje može odvratiti učitelja od učenika i utjecati na to da mu ne pruži traženi odgovor. To će nauditi samo učeniku i nikome više. (Vidjeti: Et-Tejsir bi šerh El-Džamiis-sagir, 1/424) Muhammed b. Sirin, rahimehullahu teala, rekao je: “Ljudi su smatrali da postavljanje dobrih pitanja povećava razum čovjeka.” (Ibn Ebu Dunja, Kitabul-akli ve fadlihi, str. 54, br. 66) Nevevi, rahimehullahu teala, govoreći o etici, ophođenju učenika prema svom učitelju, rekao je: “Učenik treba biti ljubazan u postavljanju pitanja i lijepo se obratiti učitelju.” (El-Medžmuu šerh El-Muhezzeb, 1/37) Dvije su vrste takvih korisnih pitanja:
– Kakav je propis toga i toga?
– Nalazim se u situaciji takvoj i takvoj, šta da radim? (Savjet šejha Abdullaha el-Gudejana)
- Učenik ne smije biti naporan i nametljiv u pitanjima. Mora birati vrijeme za postavljanje pitanja i pitanje postaviti na pristojan i ljubazan način. Ovo pomaže očuvanju dobrog odnosa između učitelja i studenta. (El-Medžmuu šerh El-Muhezzeb, 1/37)
- Učenik postavlja pitanje učitelju kada je on raspoložen, slobodan i odmoran, kako takvo njegovo stanje ne bi utjecalo na pogrešno razumijevanje pitanja, a samim tim i odgovora. (El-Fetava es-Sa’dijje, str. 102) Ako primijeti da je učitelj zauzet ili ima nekih problema koji mu ometaju koncentraciju, treba pričekati povoljan trenutak. Pitanje treba postaviti kad se učitelj osjeća smireno i raspoloženo da odgovori. (Vidjeti: Hatib el-Bagdadi, El-Fekih vel-mutefekkih, 2/381; Nevevi, El-Medžmuu šerh El-Muhezzeb, 1/37)
- Učenik se ne stidi pitati o onome što mu nije jasno. Mudžahid, rahimehullahu teala, rekao je: “Znanje neće postići dvojica: onaj koji se stidi i onaj koji se oholi.” (Sahihul-Buhari, 1/38) Isto tako, kada učitelj odgovori učeniku i upita ga: “Jesi li razumio?”, ne bi trebao reći “da” dok mu ne bude potpuno jasno, ne bi trebao biti stidljiv, već treba reći: “Nisam razumio. Nije mi jasno.”
Poštovanje učitelja
Osoba koja traži znanje treba da se pridržava ovog vida lijepog ponašanja. Tako, od lijepog ponašanja jednog studenta nije da se suprotstavlja svome učitelju, raspravlja s njim, ismijava se i provocira, prelazi granicu u razgovoru i pitanjima. Zbog nedoličnog ponašanja i nepoštivanja učitelja, učeniku vrlo lahko može biti uskraćeno znanje. I, zasigurno niko se nije suprotstavljao svome učitelju, ismijavao i provocirao ga, a da mu na kraju i nije uskraćeno njegovo znanje.
Ibn Hazm, rahimehullahu teala, rekao je: “Kada prisustvuješ skupu znanja, tvoje prisustvo treba biti prisustvo onoga koji žudi za povećanjem znanja i nagrada, a ne prisustvo onoga koji je zadovoljan svojim postojećim znanjem. Ne smiješ biti od onih koji dolaze s namjerom da traže pogreške koje će proširiti ili čudnovatosti koje će prekoriti. To su postupci bezumnih ljudi koji nikada neće postići uspjeh u znanju. Ukoliko prisustvuješ skupovima znanja s ovom namjerom, namjerom povećanja znanja i nagrade, tada ćeš zasigurno postići dobro, u svakom slučaju. A ukoliko ne budeš prisustvovao skupu znanja sa ovakvom namjerom, tvoje sjedenje u kući korisnije je za tvoje tijelo, plemenitije za tvoj karakter i sigurnije za tvoju vjeru.” (El-Ahlak ves-sijer fi Mudavatin-nufus, str. 92)
Ša’bi, rahimehullahu teala, rekao je: “Ebu Seleme se raspravljao sa Ibn Abbasom, pa mu je zbog toga bilo uskraćeno mnogo znanja” (vidjeti: Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/521), odnosno, bilo mu je onemogućeno da se okoristi znanjem Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Sam Ebu Seleme to je priznao, kajao se i žalio zbog toga, te je pred kraj svoga života i rekao: “Da sam bio ljubazniji prema Ibn Abbasu, dobio bih mnogo više znanja od njega.” (Darimi, Es-Sunen, 1/394/426; Hatib el-Bagdadi, El-Džamiu li ahlakir-ravi ve adabis-samii, 1/209/382)
Jedan od vidova pristojnog ponašanja učenika prema svome učitelju jeste da traži zadovoljstvo svog učitelja, čak i ako se ne slaže s njegovim odgovorom. Neće se upuštati u raspravu s njim, niti će ga poslije spominjati po lošem, ogovarati ga i njegovo znanje i odgovore omalovažavati. U osnovi i neće pitati osim ono što je potrebno i korisno, ono o čemu postoji dokaz. Neće postavljati beskorisna pitanja oko kojih se uvijek može povesti rasprava.
Ashabi, radijallahu anhum, učili su i podučavali svoje učenike da postavljaju korisna pitanja i ostave se beskorisnih pitanja.
Jednog dana Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, rekao je: “Pitajte me o čemu god želite.” Tada je Abdullah b. Amr el-Ješkuri, jedan od vođa havaridža, poznat po nadimku Ibnul-Kevva, upitao: “Šta je tamno mjesto na Mjesecu?” Alija je odgovorio: “Znanje o tome nalazi se kod Allaha. Zašto ne pitaš o onome što bi bilo od koristi za tvoju vjeru i tvoj ahiret?” Zatim je upitao: “Obavijesti nas o ajetu: ‘One koje nose veliko breme’ (Ez-Zarijat, 2).” Tada mu je Alija rekao: “Ne izgubila te majka! Pitaj kako bi naučio, a ne da bi se suprotstavljao! Pitaj o onome što te se tiče, a ostavi se onoga što te se ne tiče.” (Ibn Betta, El-Ibana el-kubra, 1/418/334)
Onaj koji traži vjersko znanje, ukoliko želi da se okoristi od svog učitelja i stekne njegovo znanje, mora biti strpljiv na neprijatnostima koje mogu doći od učitelja. To ga ne smije odvratiti od prisustvovanja skupovima znanja i učenja kod svog učitelja.
Treba biti spreman da podnese kritiku od svog učitelja. Sufjanu b. Ujejni, rahimehullahu teala, rečeno je: “Dolaze ti ljudi iz raznih krajeva svijeta, a ti se ljutiš na njih. Bojim se da će otići od tebe i ostaviti te samog.” Sufjan je odgovorio: “Ako ostave svoju korist zbog mog lošeg ophođenja, onda su glupaci poput tebe!” (Ibn Ebu Hatim, Adabuš-Šafi‘i ve menakibuhu, str. 158; Hatib el-Bagdadi, El-Džamiu li ahlakir-ravi ve adabis-samii, 1/223/423)
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Ponižavao sam se dok sam tražio znanje, ali sam bio ponosan dok su ga od mene uzimali.” (EGazali, Ihja ulumid-din)
Također, trebao bi imati lijepo mišljenje o svom učitelju, tumačeći njegova djela i riječi na najbolji način, čak i ako se utvrdi da je učitelj pogriješio, da je istina suprotna njegovom mišljenju. Za njegov trenutačni stav treba pronaći opravdanje i ne osuđivati ga, a naročito ne odbacivati njega i njegovo znanje, kao ni napuštati ono znanje koje se već od njega steklo.
Zahvalnost učitelju za dobročinstvo koje čini
Uzvišeni Allah kaže: “I ne zaboravljajte međusobno dobročinstvo.” (El-Bekara, 237) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj koji ne zahvaljuje ljudima, taj ne zahvaljuje ni Allahu.” (Ebu Davud, br. 4811; Tirmizi, br. 1954)
Dužnost muslimana je da čuva i pamti dobročinstvo koje mu je ukazano. Ne bi smio zaboraviti dobro koje mu je ukazano ma kakvo i koliko ono bilo. Šta onda reći kada je riječ o dobročinstvu u vidu znanja, koje je jedno od najkorisnijih dobrih djela za nas.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu teala, rekao je: “Kada učenik stekne znanje od svog učitelja, trebao bi biti svjestan tog dobročinstva koje mu je ukazano i izraziti mu zahvalnost na tome.” (Medžmuul-fetava, 28/17)
Također je rekao: “Na učeniku je da bude svjestan položaja svoga učitelja, te da mu bude zahvalan na dobročinstvu koje mu ukazuje, jer doista onaj koji se ne zahvaljuje ljudima, taj se ne zahvaljuje ni Allahu. Ne smije zanemarivati prava svoga učitelja, niti ignorisati njegovo dobročinstvo.” (Medžmuul-fetava, 28/13)
Također, na učeniku je da se zahvaljuje Allahu kada mu je omogućio da ima nekoga ko će ga podučavavati i neznanje od njega otklanjati, ko će ga buditi iz mrtvila i nemara. Treba da iskoristi svaku priliku da uči i uzima znanje od svog učitelja, te da često se dovi za njega, i u njegovoj prisutnosti i odsutnosti.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko vam učini kakvo dobročinstvo, vi mu se odužite. Ako ne možete naći načina da mu uzvratite, onda za njega dovite sve dok ne osjetite da ste mu se odužili.” (Ebu Davud, br. 1672; Nesai, br. 2567) A ima li to većeg dobročinstva od dobročinstva znanja, podučavanja vjeri, usmjeravanja ka Džennetu i udaljavanju od Džehennema?!
Šu’be, rahimehullahu teala, rekao je: “Ja sam sluga svakom onome od koga sam zapisao makar i jedan hadis.” (Ibnul-Dža’d, El-Musned, br. 12)
Od primjera naših prethodnika navode se i riječi Jahje b. Seida el-Kattana u kojima kaže: “Uistinu, u svakom svom namazu ili svakog dana, ja molim Uzvišenog Allaha za Šafiju.” (Ibn Ebu Hatim, Adabuš-Šafii ve menakibuhu, str. 31–32; El-Džerh vet-ta’dil, 7/202)
Muhammed b. Ishak b. Rahuja kaže: “Moj otac, Allah mu se smilovao, rekao je: ‘Nema noći a da ne dovim Allahu za one koji su zapisivali znanje od nas i za one od kojih smo mi zapisivali znanje.’” (Bejheki, El-Medhal ila Es-Sunen el-kubra, br. 648)
Zasluge za stečeno znanje učenik treba priznati svom učitelju
Jedan od vidova pristojnosti i odlika svakog učenika jeste da vrednuje dobročinstvo svoga učitelja i prizna mu njegove zasluge.
Naši prethodnici ovo su jasno naglašavali u svojim knjigama.
Tako je Hatib el-Bagdadi, rahimehullahu teala, rekao: “Neophodno je da učenik prizna dobročinstvo fakiha/pravnika, i da potvrdi da je stekao znanje putem njega, da ga je uzeo od njega.” (El-Fekih vel-mutefekkih, 2/281)
Imam Ahmed, rahimehullahu teala, kaže: “Sve ovo znanje koje vidite ili većina njega, to je od Šafije. I evo već trideset godina dovim za Šafiju.” (Ebu Nuajm, Hiljetul-evlija, 9/98)
Šejh Sa’di, rahimehullahu teala, u svome uvodu poeme o fikhskim pravilima kaže:
Ovo su pravila koja sam složio…
iz knjiga učenjaka do kojih sam došao.
Neka ih Gospodar nagradi ogromnom nagradom
i brisanjem grijeha sa Njegovim oprostom i dobrotom.
Vidimo kako šejh Sa’di, rahimehullahu teala, priznaje i pripisuje dobro koje se nalazi u njegovom djelu učenjacima čije je radove i znanje koristio u svojim djelima.
El-Asr, br. 124.