Piše: Hfz. Hilmija-ef. Redžić
Iskrenost je temelj svakog uspjeha i pravi ukras duše. Bez iskrenosti, čak i najveličanstvenija djela gube svoju vrijednost. Iskrenost se ogleda u namjeri, jer se samo djela učinjena radi Allaha prihvataju i donose trajnu korist. Ona je poput svjetlosti koja osvjetljava naš put prema vječnom zadovoljstvu.
Ka’b b. Udžra, radijallahu anhu, kazuje da su ashabi jednog dana ugledali snažnog i izdržljivog čovjeka, pa rekoše: “Allahov Poslaniče, kako bi ovaj bio dobar borac na Allahovom putu!” Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Ako u borbu krene da prehrani svoju malu djecu, on je na Allahovom putu. Ako krene zbog svojih starih roditelja, on je na Allahovom putu. Ako krene radi sebe da sačuva svoju čast, on je na Allahovom putu. Ako krene radi prestiža i reputacije, on je na šejtanovom putu.” (Taberani, Sahihut-tergib, 2/306)
Ibn Kajjim, rahimehullahu teala, ističe koliko je preispitivanje vlastitih djela korisno za duhovni razvoj: “Od najkorisnijih stvari koje nam mogu pomoći u kaburu jeste da čovjek, kada želi da ode na spavanje, odvoji trenutak za Allaha, preispita šta je tog dana zaradio od dobra i zla, obnovi iskrenu tevbu i odluči da se neće vratiti grijesima. Ako umre te noći, umrijet će u okrilju iskrene tevbe, a ako osvane, radovat će se što mu je dana nova prilika da popravi svoj odnos s Gospodarom prije nego što Ga sretne.” (Er-Ruh, str. 112)
Primjer iskrenosti imama Maverdija
Iskrenost je vrlina koja zahtijeva stalno preispitivanje i samokontrolu. Imam Maverdi svojim je postupkom pokazao kako iskrena namjera može biti presudna za Allahovo zadovoljstvo. Njegov primjer uči nas da čovjek ne smije dozvoliti da ga ljudska pohvala ili želja za ugledom odvede s pravog puta. Samo djela učinjena iz ljubavi prema Allahu ostavljaju trag koji traje vječno.
Imam Maverdi, poznat po svojim djelima, ostavio je upečatljiv primjer iskrenosti. Na samrti povjerio je prijatelju: “Ove knjige su plod mog rada, ali ih nisam objavio jer nisam bio siguran u svoju iskrenost. Ako stisnem tvoju ruku pri smrti, baci ih u rijeku. Ako je ispružim, znaj da su prihvaćene.” Kada je nastupila njegova smrt, prijatelj posvjedoči da je Maverdi ispružio ruku. Zahvaljujući tome, njegova djela su sačuvana i objavljena.
Iskreni čuvaju svoju iskrenost sunnetom
Iskrenost se ne ogleda samo u riječima, već i u djelima. Primjeri ashaba pokazuju kako iskreni ljudi teže da usklade svoje postupke sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njihova ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije bila samo emocionalna, već prožeta pokornošću i pridržavanjem njegovog učenja, čime su zapečatili svoju iskrenost.
Musir, rahimehullah, prenosi da je jedan čovjek rekao pred Ibn Omerom: “Volio bih da sam vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!” Ibn Omer ga upita šta bi tada uradio, a on odgovori: “Povjerovao bih u njega, poljubio ga i pokorio mu se.” Na to mu Ibn Omer reče: “Čuo sam Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Čije srce bude ispunjeno ljubavlju prema meni, Allah će njegovo tijelo zabraniti džehennemskoj vatri.’” (Ebu Nuajm, Hiljetul-evlijai, 7/301)
Iskreni opraštaju jedni drugima
Iskrenost u vjeri ogleda se i u spremnosti da oprostimo drugima. Povijest islama puna je primjera gdje su iskreni muslimani, vođeni ljubavlju prema Allahu, opraštali čak i kada su imali pravo na ljutnju. Oprost oslobađa srce od tereta i približava ga Allahovom zadovoljstvu.
Ebu Derda prenosi događaj između Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma. Ebu Bekr je tražio oprost nakon nesporazuma, ali Omer nije htio oprostiti, pa se Ebu Bekr obratio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik reče: “Allah ti oprostio, Ebu Bekre!” Kada se Omer kasnije pokajao i došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo lice promijeni izraz zbog srdžbe. Ebu Bekr ga zamoli da mu oprosti. Poslanik tada reče: “Allah me je poslao vama, pa ste rekli: ‘Lažeš!’, a Ebu Bekr je rekao: ‘Govori istinu!’ Pružio mi je potporu svojim životom i imetkom. Hoćete li ostaviti na miru moje ashabe?” (Buhari, Fethul-Bari, br. 3661)
Iskrenost i mala djela čini velikim
U islamu, vrijednost djela ne mjeri se njihovom veličinom, već iskrenošću. Čak i najmanje djelo, ako je učinjeno radi Allaha, može imati ogromnu težinu na Sudnjem danu. Ovaj princip uči nas da nikada ne potcjenjujemo značaj malih, ali iskrenih postupaka.
Ukba b. Amir, radijallahu anhu, kazuje da je tražio savjet od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga poduči ajetima iz sure Hud i Jusuf. Poslanik mu reče: “Nećeš učiti ništa draže Allahu od Kul euzu bi Rabbil-felek i Kul euzu bi Rabbin-nas. Ako možeš, ne propuštaj ih u namazu.” (Nesai, br. 952; Ibn Hibban, br. 1842)
Trenuci iskrenosti
Poznati sirijski šejh, daija i kadija Ali Tantavi, rahimehullah, koji je ujedno bio i veliki muslimanski književnik, jednom prilikom napisao je sljedeće: “Nemojte mi reći: ‘Ti pišeš o vjeri i o vrlinama i pozivaš na hajr’, jer sam ja odlučio večeras da kažem istinu, pa makar bila protiv mene. Istina je, gospodo, da današnji vaizi koji pozivaju Allahu, ne izuzimam nikoga od onoga koga ja znam, svi su oni glumci. Oblače pozorišnu odjeću i u novinama i na minberu, nose šejhovske ogrtače i turbane, a kada se završi predstava, sve to skinu i vrate se svojim kućama. Pa onda rob dinara boravi kod svog božanstva, nema brige i zanimanja osim da sakuplja imetak. Rob strasti, rob ugleda, rob položaja, različiti su im kipovi, a širk jedan te isti. Svi oni su glumci, a ja sam prvi među njima, jer da sam bio iskren, ne bih napisao siru Ebu Bekra i Omera, a zatim odstupio od njihove prakse i hodio putevima njima stranim. Da sam bio iskren, kada pozivam u islam, moj tajni i javni život, i ono što je na jeziku i u ruci bili bi u granicama naredbe i zabrane islama. Da sam bio iskren, ne bih uronio u prljavštinu ovog života čija nam bujica dolazi sa Zapada. Da smo i ja i deset meni sličnih bili iskreni, ne bi bilo fesada na zemlji, jer zemlju je očistio od njene prljavštine jedan drveni minber sa tri stepenice na kojima nema izrezbarenih ukrasa niti svoda i vrata (misli na minber Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), a zemlju nije očistilo stotinu hiljada minbera sa prelijepim vratima i svodovima, ukrašenim i izrezbarenim arabeskama. Zbog toga što se priroda ljudi pokvarila, zar ne? Zbog toga jer živimo u ahiri-zemanu, pred Sudnji dan, zar ne? Ne! Nego zbog toga što su vaizi na tim minberima od drveta opasani sabljana od drveta!” (Ulovljene misli, str. 120)
Blago se onom ko učini jedan korak samo radi Allaha…
U poznatom hadisu o sedam kategorija ljudi koji će biti počašćeni Allahovim hladom na Sudnjem danu spominje se sedam kategorija ljudi. Četiri se vezuju za djela koja se protežu kroz život, a to su:
- pravedan vladar,
- čovjek čije je srce vezano za džamije,
- mladić koji odrasta u pokornosti Allahu,
- dva čovjeka koji se zavole u ime Allaha…
Tri kategorije vezane za jedan trenutak su:
- čovjek koji udijeli sadaku, pa je sakrije…
- čovjek koji se sjeti Allaha u samoći pa mu oči zasuze…
- čovjek kojeg pozove ugledna i lijepa žena, a on kaže: “Ja se Allaha bojim…”
Iskrenost, makar u jednom trenutku, kod Allaha je vrijedna.
Iskrenost (ihlas) je kvaliteta koja pravi razliku između dobrih djela. A, to znači da ljudi mogu činiti ista dobra djela, a da jedan bude iskren, a drugi neiskren. Neko udijeli dinar, a neko stotine dinara, ali onaj ko je udijelio dinar iskreno, u ime Allaha, pretekne u nagradi onoga ko je udijelio stotinu dinara, jer stvar nije u mnoštvu djela, već u kvaliteti i iskrenosti.
Svaki vjernik treba se truditi da iskrenost bude osnova svih njegovih postupaka. Iskrena namjera pretvara svaki trud, bio on mali ili veliki, u sredstvo koje nas približava Allahovoj milosti. Učinimo iskrenost našim vodičem i zaštitnikom na putu prema Allahovom zadovoljstvu.
El-Asr, br. 124.