Piše: Dr. Hakija Kanurić
Vjerovanje u Allaha temelj je duhovnog odgoja i čistoće ljudske duše. Očistiti dušu znači uljepšati je i odgojiti tako da njen Gospodar bude njome zadovoljan, a to je ključ uspjeha na ovom i budućem svijetu, kao što je Svevišnji kazao: “Uspjet će samo onaj ko je (dušu) očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 9–10) Mnogo toga prlja ljudsku dušu. Uprljat će je nevjerstvo, širk, licemjerstvo, oholost, škrtost, kukavičluk, zavist, umišljenost, egoizam i sl. Najveća nečist koja dušu može zadesiti jeste nevjerstvo i širk, Allahu nekog ravnim smatrati i druge mimo Njega obožavati, jer to je najveći grijeh, a svaki grijeh prlja dušu i na njoj ostavlja trag. Čistoću je postigla ona duša koja se očisti od nevjerstva i širka i svih njegovih ogranaka, a potom se ukrasi tevhidom – čistim monoteizmom i njegovim ograncima, Allahu je predana i obožava Ga prema Njegovim lijepim imenima i savršenim svojstvima, povodeći se, u svemu tome, za Allahovim poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.
U narednim redovima slijedi govor o suštini imana, značenju vjerovanja u Uzvišenog Allaha, njegovim temeljnim komponentama i principima, s osvrtom na sumnje koje se za to vezuju u našem savremenom dobu.
Suština imana – vjerovanja
Iman je riječ arapskog porijekla, izvedena iz glagola amene, a znači imati povjerenja u nešto i smatrati ga istinitim, tj. vjerovati. (Vidjeti: Ibrahim Mustafa, Ahmed ez-Zejat, Hamid Abdulkadir, Muhammed en-Nedždžar, El-Mudžemul-vesit; Muftić Teufik, Arapsko-bosanski rječnik, str. 49) U tom značenju upotrijebljena je izvedenica iz riječi amene (mu’min) u kur’anskom ajetu: “Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati iako istinu govorimo.” (Jusuf, 17)
Melek Džibril, alejhis-selam, pojavio se u liku čovjeka, izrazito crne kose, izrazito bijele odjeće, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja a niko ga od prisutnih nije poznavao. Prišao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sjeo ispred njega tako da je svojim koljenima dodirnuo Poslanikova, a ruke je stavio na svoja stegna, potom je pitao o islamu, imanu, ihsanu i predznacima Sudnjega dana. Na pitanje o imanu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Iman je da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ da sve što se dešava, bilo dobro ili loše, biva Allahovim određenjem.” (Buhari, br. 50; Muslim, br. 8)
Ovo su temelji imana, a vjerovanje u njih podrazumijeva čvrsto ubjeđenje srca u njihovu istinitost, priznanje i očitovanje jezikom te potvrdu praktičnom primjenom i djelom. (Vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 332; Ibn Ebu Izz, Komentar Tahavijeve poslanice, str. 350–355; Mula Ali el-Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 141–148; Halid-el-Muslih, Šerhul-akidetil-vasitijja, str. 23/1–3; Muhammed Nuajm Jasin, El-Iman – temelji, suština, negacija, str. 115)
Puka spoznaja da Bog postoji bez čvrstog ubjeđenja, priznanja i potvrde nije dovoljna da bi se čovjek nazvao vjernikom. Kada bi iman bio puka spoznaja, to bi značilo da je Iblis vjernik, jer on je spoznao svog Gospodara, štaviše i dovu Mu upućivao: “‘Gospodaru moj’, reče on, ‘daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!’” (Sad, 79) Kada bi iman bio puka spoznaja, to bi značilo da je vjernik i najveći silnik ljudske vrste – faraon. Uzvišeni Allah otkriva nam da je faraon u sebi dobro znao da Musa, alejhis-selam, govori istinu i da su istiniti ajeti i znakovi s kojima je došao. Svevišnji Allah prenosi i potvrđuje govor koji je Musa, alejhis-selam, uputio faraonu i kaže: “Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati.” (El-Isra, 102) U drugom ajetu Uzvišeni Allah o faraonu i njegovim sljedbenicima, koji su poricali znakove i dokaze s kojima je Musa, alejhis-selam, došao, kaže: “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istiniti, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.” (En-Neml, 14)
Kada bi iman bio puko svjedočenje jezikom, bez srčanog ubjeđenja, licemjeri (munafici) bi bili vjernici, jer i oni izgovaraju šehadet i svjedoče da je Allah Bog i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Njegov poslanik. Međutim, licemjeri nisu vjernici. Allah ih naziva lašcima i kaže: “Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: ‘Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!’ – I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci” (El-Munafikun, 1), i obavještava da ih čeka bolna kazna: “Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći” (En-Nisa, 145). To nam govori da sam izgovor šehadeta nije dovoljan za ahiretski uspjeh, nego je nužno da šehadet bude popraćen iskrenim ubjeđenjem u srcu, koje će se nužno odraziti na djelima.
Ovdje se očituje razlika između islama i imana, s obzirom na to da se izgovorom šehadeta potvrđuje islam, ali ne i iman. Uzvišeni Allah kaže: “Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete, ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla.’” (El-Hudžurat, 14) Svevišnji Allah potvrdio je njihov islam, tj. njihovu formalnu pokornost Allahu, s obzirom na to da su izgovorili šehadet, ali je porekao njihov iman koji još nisu postigli, jer srcem nisu istinski vjerovali. Stvarno prisustvo imana u srcu veći je stepen od formalnog izgovora šehadeta. Formalna pokornost, kakvu manifestiraju munafici, odvest će ih na dno Džehennema, a onog u čijem se srcu nađe istinski iman Svevišnji Allah zabranio je vatri Džehennema. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah je Vatri zabranio svakog ko, žudeći za Allahovim licem, kaže: ‘Nema boga osim Allaha.’” (Buhari, br. 425; Muslim, br. 33) Riječi: “Žudeći za Allahovim licem”, znače iskreno vjerujući u smisao i značenje tih riječi.
Dok u srcu gori svjetiljka imana, njene zrake prožimaju čitavo tijelo koje u potpunosti obuzima pokornost Allahu. U tom smislu imam Ebu Hanifa, rahimehullah, kaže: “Nema imana bez islama.” (Mula Ali el-Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 149) Islam u ovom kontekstu predstavlja djela i predanost Allahu jer kada u srcu živi istinsko ubjeđenje u imanske šarte, to se odrazi na djelima, koja su ogranci tog imana. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Iman ima sedamdeset i nekoliko – ili šezdeset i nekoliko – ogranaka, najbolji od njih su riječi da nema boga osim Allaha, najniži ogranak je otklanjanje onog što smeta na putu, a i stid je jedan ogranak imana.” (Muslim, br. 35) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvrstio je u ogranke imana otklanjanje onog što smeta na putu, a to je djelo dijelova tijela kojima upravlja srce obasjano imanom.
Srazmjerno činjenju dobrih djela raste ubjeđenje i iman snaži. Uzvišeni Allah, opisujući prave vjernike, spominje neka djela koja jačaju iman: “Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, to im vjerovanje povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.” (El-Enfal, 2)
Ako dobra djela rezultiraju jačanjem vjere, njima suprotna – loša djela uzrokovat će njeno slabljenje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: “Dok kradljivac krade, nije vjernik. Dok bludnik čini blud, nije vjernik. Dok čovjek pije alkohol, nije vjernik…” (Buhari, br. 6810; Muslim, br. 57. Vidjeti: Mula Ali el-Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 125) Podsjećajući na slabljenje imana i podstičući na njegovo obnavljanje, rekao je: “Doista se iman u vašim prsima troši kao što se troši odjeća, zato molite Allaha da vam obnovi iman u vašim srcima.” (Hakim, br. 5. Prenosioci ovog hadisa su pouzdani prema ocjeni Hakima i Zehebija.)
Tevhid – monoteizam u vjerovanju
Riječ tevhid je infinitiv glagola vehhade, a znači učiniti nešto jednim, unificirati, smatrati jedinstvenim i neusporedivim. (Vidjeti: Ibrahim Mustafa, Ahmed ez-Zejat, Hamid Abdulkadir, Muhammed en-Nedždžar, El-Mudžemul-vesit, 2/1016 i Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, 1618)
U terminološkom smislu tevhid je vjerovanje u postojanje Uzvišenog Allaha, čvrsto uvjerenje da jedino On gospodari svijetom, da se samo On obožava i vjerovanje u sva Njegova lijepa imena i savršena svojstva. (Vidjeti: Abdurrahman es-Sadi, El-Kavlus-sedid šerhu kitabit-tevhid, str. 17; Abdullah b. Abdulaziz el-Džibrin, Teshilul-akidetil-islamijje, str. 35)
Centralna tema Allahovog govora – časnog Kur’ana jeste tevhid, odnosno kako se ostvaruje monoteizam u vjerovanju, na riječi i djelu. U brojnim ajetima Svevišnji Allah ukazuje na značenja tevhida i njegove vrste, a to se može ilustrovati već kroz suru El-Fatihu, na čijem početku Svevišnji Allah kaže: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova” (El-Fatiha, 2). Riječima: “Hvala Allahu” potvrđuje se tevhid u obožavanju (uluhijjetu) jer se zahvala usmjerava Allahu, a riječima “Gospodaru svjetova” potvrđuje se tevhid u gospodarenju (rububijjetu), jer se time očituje i priznaje Allahovo upravljanje i vladanje svjetovima. Riječi: “Milostivom, Samilosnom” (El-Fatiha, 3) ukazuju na Allahova lijepa imena i savršene atribute. Riječi: “Vladaru Dana sudnjeg!” (El-Fatiha, 4) također potvrđuju tevhid u gospodarenju, dok ajet: “Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!” (El-Fatiha, 5) ponovo potvrđuje tevhid u obožavanju i da se ibadeti isključivo Allahu usmjeravaju, a pomoć se skrušeno traži samo od Njega.
Iz navedenog se razumije da se tevhid ostvaruje kroz tri principa, a to su:
- vjerovanje da je samo Allah tvorac i Gospodar svega (tevhidur-rububijje),
- vjerovanje u sva Allahova lijepa imena i savršena svojstva (tevhidul-esmai ves-sifati),
- usmjeravanje svih vrsta ibadeta isključivo Allahu jedinom (tevhidul-uluhijje).
U narednim brojevima ovog časopisa ove vrste tevhida bit će detaljno elaborirane, a korisno je napomenuti da su neki učenjaci tevhid podijelili na dvije vrste:
Prva: Tevhid u spoznaji i ubjeđenju, a odnosi se na čvrsto vjerovanje da je Allah gospodar, vladar i tvorac svega i da jedino On posjeduje svojstva savršenstva i daleko je od svake manjkavosti.
Druga: Tevhid u obožavanju i namjeri, tj. da se jedino Allah obožava i da se isključivo Njemu usmjeravaju ibadeti, poput namaza, posta, dove, nade, strahopoštovanja i sl. Ako se ove dvije vrste tevhida preciznije razmotre, ustanovit ćemo da tevhid u spoznaji i ubjeđenju obuhvata tevhid u gospodarenju i tevhid u imenima i svojstvima. Prema tome, ova klasifikacija tevhida gotovo je identična prethodnoj i obuhvata tri spomenuta principa. (Vidjeti: Ibn Ebil-Iz, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 78; Mula Ali el-Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 22–23; Abdullah b. Abdulaziz el-Džibrin, Teshilul-akidetil-islamijje, str. 36–37)
Iako vjerski izvori nedvojbeno ukazuju na ova značenja tevhida, u ranom periodu islama ovakva klasifikacija nije se spominjala upravo zbog toga što su ta značenja bila jasna i nije postojala potreba da se o njima na takav način govori. Pojavom devijantnih tumačenja tevhida u rububijjetu, odnosno ubjeđenju da Allah svim gospodari, vlada i upravlja, te krivog poimanja Božijih atributa i svojstva, kao i zabluda i novotarija u usmjeravanju ibadeta (uluhijjetu), velikani islamskog ummeta ukazali su na ove tri vrste tevhida kako bi dali adekvatne odgovore na sve te zablude.
El-Asr