Piše: Hfz. Faris Perenda, prof.
Kada pomislimo da je vjera teška za prakticirati u svakodnevnom životu, kako je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo, imajmo na umu da nas ta vjera nikada ne dovodi u situaciju da moramo učiniti nešto nemoguće, nešto što bi nam moglo naštetiti ili dovesti u pitanje našu egzistenciju na dunjaluku.
Islam kao vjera koja se u potpunosti slaže i podudara sa ljudskom prirodom i potrebama, vjera koju Allah jedino traži i kojom je jedino zadovoljan za Svoje robove, itekako je primjenjiva u svim mjestima, vremenima, stanjima i kontekstima.
Univerzalna vjera
Allah je Svoju univerzalnu i savršenu vjeru objavio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znajući da će se okolnosti među ljudima mijenjati, i odredio je da to bude jedina kod Njega prihvaćena vjera do Sudnjeg dana.
Islam se ne uklapa ni u čije hirove, standarde, mišljenja i sl., jer da je tako, iz islama bi nastalo mnogo drugih vjera i pravaca. Allah, džellešanuhu, kaže: “Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i na Zemlji, i u onom što je među njima; Mi smo im dali Kur’an, slavu njihovu, ali oni za slavu svoju ne haju.” (El-Mu’minun, 71)
I ovakva jednostavnost u shvatanju dini-islama učinila je ovu vjeru jednostavnom i lahkom za prihvatiti i razumjeti, pa zato i jeste najbrže rastuća vjera u ovom našem dobu.
Jednostavnost ove vjere ogleda se u njenoj lahkoći, ali i u principijelnosti u situaciji kada ne postoji nikakvo opravdanje za odstupanje od nekih propisa, ogleda se u njenoj nepatvorenosti, ali i u mogućnosti da se primijeni u bilo kojem mjestu, i bilo kojem vremenu. Ne postoji situacija i momenat koji jednog muslimana mogu zadesiti i iznenaditi a da u islamu ne može naći odgovor za to.
Sredina između krajnosti jedan je od segmenata ljepote i savršenstva ove vjere. Između stega i okova kojima su bili obavezani Israilićani, i kršćanstva koje je otišlo u drugu krajnost, islam je zauzeo središnju poziciju, kao umjerena i univerzalna vjera.
U dobu koje živimo islam je jedina vjera koju je moguće primijeniti u realnom životu. Kršćanske, jevrejske i budističke zemlje nemaju tu mogućnost zbog kompleksnosti i teškoće svojih vjerskih dogmi i zakona, i zato su one u praksi sekularne zemlje. A muslimanske zemlje imaju tu mogućnost, da za svoje zakone prihvate islamska pravila i principe, jer su ti zakoni lijepo posloženi, vijekovima su postojani, nisu patvoreni i mijenjani, i u skladu su sa zahtjevima vremena.
U kontekstu govora o lahkoći ove vjere i njenom savršenstvu, možemo navesti riječi Allaha Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…” (El-Bekara, 286). Ovaj ajet ujedno je i veliko pravilo i ukazuje na to da je šerijat, odnosno zakon kojim se muslimani vode, sazdan je na lahkoći i jednostavnosti, i ne dopušta da neko pati, da neko našteti svom tijelu i imetku.
Pet principa islama
Zaštita čovjekovog života, vjere, imetka, porijekla i časti glavna je preokupacija islamskog zakonodavstva. Kada znamo da je ovakva priroda naše vjere, trebamo isto tako znati da je to i vjera koja traži strogo izvršavanje obaveza, koja ima striktne norme i pravila, koji se ne smiju olahko shvatati i zapostavljati.
Islamski učenjaci iz navedenog ajeta izveli su jedno lijepo i korisno pravilo, koje glasi: “Ne može se šerijatski obveznik obavezati činjenjem određene stvari, ako to nije u mogućnosti da učini, kao što mu je u velikoj potrebi dozvoljeno da učini zabranjenu stvar (haram).”
Za ovo pravilo postoji mnogo dokaza u Kur’anu i sunnetu i na to svakako ukazuje i zdrav razum. Allah, džellešanuhu, kaže: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoća imate.” (El-Bekara, 158)
Obavezati osobu koja nije u stanju nešto izvršiti, to je suprotno Allahovoj volji i htijenju, kao i Njegovoj apsolutnoj mudrosti i milosti.
A u hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Klanjaj stojeći, a ako ne možeš, onda sjedeći, ako i tako ne možeš, onda na ležeći boku.” (Buhari, br. 1117)
Ovaj hadis ukazuje na to da islam ne dopušta da se čovjek nađe u bezizlaznoj situaciji. I u hadisu Poslanika, alejhis-selam: “Ono što sam vam zabranio, to ostavite, a ono što sam vam naredio, učinite to onoliko koliko možete” (Buhari, br. 7288; Muslim, br. 1337) – možemo vidjeti da je činjenje naređenog vezano za mogućnosti samog čovjeka.
Princip olakšice u islamu
U praktičnom životu, u ibadetima muslimana, naći ćemo mnogo primjera u kojima vidimo da je dopušteno da se odstupi od primarnog propisa (azime) i pređe na sekundarni propis, ili ono što mi često nazivamo olakšicom (ruhsa), kada to stvarno situacija zahtijeva.
Neki od tih primjera ćemo navesti kako bi nam ovo pravilo bilo jasnije:
- Osoba koja ne može doći do vode kojom bi uzela abdest, uzet će tejemum (simbolično čišćenje zemljom) i tako će obaviti namaz, i taj namaz ne mora ponavljati, čak i ako dođe do vode u tom namaskom vremenu.
- Osoba koja nije u stanju da obavlja namaz u džematu, obavit će namaz samostalno u svojoj kući ili sa svojom porodicom.
- Onaj ko nije u mogućnosti da se okrene prema kibli, klanjat će namaz onako kako može, i neće ga ponavljati.
- Osoba koja ne može samostalno obaviti hadž, može za to angažirati osobu koja će umjesto nje hadž obaviti (bedel).
- Onaj ko nije u mogućnosti da posti obavezni post zbog starosti ili neizlječive bolesti, sa njega spada obaveza posta, i za svaki dan će nahraniti po jednog siromaha.
Ovo su neki od primjera za prvi dio pravila o kojem smo govorili, a to je da nema obavezivanja za onoga ko nije u mogućnosti. Primjera je zaista mnogo, i samo ko dobro razmisli o islamu i njegovim propisima, spoznat će ovo o čemu govorimo, i sam će se uvjeriti u veličanstvenost ovih propisa, i postat će svjestan da je islam bez ikakve sumnje vjera Gospodara svih svjetova.
Drugi dio pravila kaže da čovjek u prijekoj potrebi, u kojoj mu život visi o koncu, ili se boji da će dosta narušiti svoje zdravlje, smije učiniti nešto što mu inače nije dozvoljeno.
Dokaz iz Kur’ani-kerima za ovaj dio pravila nalazimo u riječima Allaha, džellešanuhu: “On vam je objasnio šta vam je zabranio, osim kad ste u nevolji.” (El-En’am, 119)
Zabranjene stvari, koje nam je Allah jasno naveo, u prijekoj potrebi postaju dozvoljenima.
Navest ćemo dva primjera i za ovaj dio pravila:
- Osobi kojoj prijeti smrt od gladi bilo bi dozvoljeno da pojede svinjskog mesa onoliko koliko joj je potrebno da preživi.
- Osobi koja je u potrebi da je liječnik pregleda, i u toku tog pregleda vidi stidni dio tijela, to bi bilo dozvoljeno, ako je to zaista potreba.
Ovdje je veoma bitno naglasiti da se ljudi prema ovom pitanju ne bi trebali olahko odnositi, pa i za onu najmanju potrebu posezati za činjenjem harama. Procjena ovih stvari vraća se na učene ljude, ali i na same bogobojazne muslimane, koje ako zadesi stanje o kojem im život zavisi, da učine ono što im je zabranjeno, i to onoliko koliko je potrebno, a ne da to čine i više nego im je potreba.
Allaha molimo da nam omili Njegovu vjeru i njene propise, da uvidimo svu njenu ljepotu i savršenstvo, i da na taj način bolje upoznamo svog Gospodara, i budemo Mu zahvalni što nas je učinio sljedbenicima dini-islama.
(Izvor: Velid Seidan, Telkihul-efhamil-alijje bi šerhi kavaidil-fikhijja)
El-Asr