Historijat, uvjerenja i negacija sunneta
Piše: kurra hfz. mr. Sead ef. Kumro
Mnogobrojnim kur’anskim ajetima vjernicima je izričito naređeno da slijede poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, što je zapravo uvjet za prihvatanje islama, jer pokornost poslaniku Muhammedu iskazuje se i samim izgovaranjem šehadeta, kojim se Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, prihvata za dostavljača i tumača objave. Ipak, tokom historije muslimana pojavila se grupacija, koja je nastojala otrgnuti i zanegirati sunnet kao izvor islama.
Početak zastranjivanja
Iako je vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba i tabiina, bilo zasnovano na ispovijedanju čiste vjere, ipak su se desile neke situacije koje se mogu okarakterizirati kao vid zastranjivanja ili odbacivanja i pogrešnog razumijevanja sunneta.
Muaza el-Adevijja kazuje da je upitala Aišu, radijallahu anha: “Zašto žena napašta dane posta koji je izostavila zbog menstruacije, a ne naklanjava u tom periodu propuštene namaze?” Na to je Aiša odgovorila: “Jesi li ti harurijka (haridžijka)?” “Ne, nisam harurijka, već samo postavljam pitanje”, rekla je Muaza. Tada je Aiša rekla: “Kada smo imale menstruaciju, bilo nam je naređeno da napostimo dane koje nismo postile, a nije nam bilo naređeno da naklanjamo namaze koje nismo klanjale.”[1]
Zatim, jednom prilikom neki je čovjek rekao Imranu b. Husajnu, radijallahu anhu: “O Ebu Nudžejde, vi nam kazujete hadise koje mi ne nalazimo u Kur’anu”, na što se Imran b. Husajn, radijallahu anhu, naljutio i rekao: “Da li se u Kur’anu navodi da se na ime zekata na četrdeset dirhema daje jedan dirhem, i da se od toliko ovaca na ime zekata daje taj broj ovaca, i od ovoga ovoliko, i od ovoga ovoliko? Je li to ima u Kur’anu?” Tada ovaj čovjek reče: “Nema.” “Pa odakle vam to onda? Zar to niste uzeli od nas, i zar mi to nismo uzeli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?”, reče Imran b. Husajn, radijallahu anhu.[2]
Prenosi se da je neki čovjek rekao Mutarrifu b. Abdullahu (umro 95. h. g.): “Ne govorite nam ništa osim Kur’ana”, pa mu je Mutarrif rekao: “Tako mi Allaha, Kur’anu nema ničeg sličnog, ali mi prenosimo od onog ko je najučeniji po pitanju Kur’ana”[3], misleći na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Nakon drugog hidžretskog stoljeća pa sve do trinaestog hidžretskog stoljeća, odnosno do 19. stoljeća po miladu, ova se grupacija ne spominje u historijskim i akaidskim djelima.[4]
Međutim, određene sekte, poput haridžija, rafidija i mutezilija, počele su širiti i zastupati određena mišljenja kojima su negirali sunnet u situacijama kada im je to bilo potrebno i kada je odgovaralo njihovim uvjerenjima.
Prve zvanične podatke o sekti kur’anija nalazimo u Indiji, u 19. stoljeću. Mnogi faktori utjecali su na nastanak ove sekte, kako historijski tako i geopolitički, i tada počinje zvanično korištenje naziva poput ehlul-kur’an i kur’anije.
Najpoznatiji začetnici ove sekte u Indiji bili su: Ahmed Han (umro 1898. god.), Abdullah b. Abdullah el-Džekralevi (umro 1914. god.), Ahmeduddin el-Emretseri (umro 1936. god.), Hafiz Eslem Džiradžburi (umro 1955. god.), Gulam Ahmed Berviz (umro 1985. god.).
Međutim, ova ideja nije se zadržala na prostoru Indije, već je sa svojim nosiocima prešla granice Pakistana, Bangladeša i Egipta, u kojem je glavni nosilac ove ideje, pored Muhammeda Abduhua (umro 1905. god.), bio Ahmed Subhi Mensur.
Osnovne karakteristike kur’anija
- Ne prihvataju tefsir kao nauku o tumačenju Kur’ana, već se oslanjaju isključivo na razumsko tumačenje ajeta.
- Negiraju predaje u kojima se govori o tumačenju ajeta i povodima objave ajeta.
- Smatraju da sunnet nije objava od Allaha, pa tako nije ni izvor islama.
- Ukoliko bi prihvatio sunnet kao izvor islama i objave, tada bi čovjek počinio širk.
- Ne vjeruju u nepogrešivost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kažu da je i on čovjek, da može da pogriješi.
- Smatraju da je u Kur’anu sadržano sve što je čovjeku potrebno.
- Sunnet pravi razdor među muslimanima.
- Ne prihvataju sunnet jer je zapisan tek poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
- Allah nije zagarantirao da će čuvati sunnet.
- Ne prihvataju hadise jer su prenošeni prema značenju.
- Smatraju da postoji sumnja da li su hadisi uopće riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovakva uvjerenja dovela su do nastanka mnogih devijacija i nepravilnosti u vjerovanju i praktičnim postupcima kod sljedbenika ove sekte.
Nema sumnje da je ova sekta daleko od onoga s čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i čemu je podučio odabrane generacije muslimana.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
“Uistinu će pogriješiti svaka osoba do koje od mene dopre hadis, a ona, zavalivši se u svoje sjedište, rekne: ‘Pred nama i pred vama je Allahova Knjiga, pa što u njoj nađemo da je dopušteno, smatrat ćemo dopuštenim, a što u njoj nađemo da je zabranjeno, smatrat ćemo zabranjenim. Uistinu je sve ono što je zabranio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poput onoga što je Allah zabranio (u Kur’anu).”[5]
Za više informacija i činjenica pogledati:
El-kuranijjun ve šubuhatuhum havles-sunna, autora Hadima Husejna Bahša;
El-kuranijjun – nešetuhum, akaiduhum, edilettuhum, autora Alijja Muhammeda Zejnua,
____________________
[1] Buhari, br. 321; Muslim, br. 335. Ovo je Muslimova verzija.
[2] Ebu Davud, br. 1561; Bezzar, Musned, br. 3576, bilježi “pet dnevnih namaza”; Mudžemul-kebir, 18/219, br. 547; sa slabim lancem prenosilaca.
[3] Džamiu bejanil-ilm, br. 2349, sa ispravnim lancem prenosilaca.
[4] Dirasetu fil-hadisin-nebevi, str. 26.
[5] Ebu Davud, 4604; Tirmizi, 2664; Ibn Madža, 12; sa ispravnim lancem prenosilaca.