Zahvala (ar. eš-šukr) predstavlja čovjekovo svekoliko pokazivanje zahvalnosti na svim Allahovim blagodatima kojima ga je On obasuo, a ona se iskazuje:
- a) jezikom, tako što čovjek verbalno priznaje te blagodati i na njima Mu se jezikom i zahvaljuje;
- b) srcem, osjećajući ljubav, zadovoljstvo i apsolutno odobravanje;
- c) udovima, na način da su oni Allahu poslušni i da Mu se u potpunosti pokoravaju.
Hvala (ar. el-hamd) podrazumijeva verbalno veličanje i slavljenje nečega (hvaljenog), tako što se ističu njegove vrijednosti i pohvalna svojstva, bilo da se radi o svojstvima koja zovemo lazima, ili svojstvima koja se nazivaju mute‘addija.[1]
Islamski učenjaci pojašnjavali su razliku između šukra i hamda, tj. između zahvale i hvale, te su konstatirali da je zahvala širi pojam od hvale ako se posmatraju njene vrste i uzroci, ali da je ona uži pojam ako se gleda ono u vezi čega se čini, dok je sa hvalom sasvim suprotan slučaj.[2]
Ovo znači da zahvalu Allahu upućujemo i iskazujemo izgovaranjem jezikom, djelima i namjerom, jer Mu se zahvaljujemo na Njegovim blagodatima, a Allahu se ne može zahvaljivati na Njegovim suštinskim, esencijalnim svojstvima, tako da nije dozvoljeno reći: “Allahu zahvaljujemo na tome što je Živi i Vječni, što On sve vidi, sve čuje i sve zna…”, ali je u isto vrijeme dozvoljeno Allaha hvaliti, tj. veličati ga spominjući i ovu vrstu svojstava (lazime), kao što Ga je dozvoljeno hvaliti i zbog Njegove pravednosti i dobrote, što spada u svojstva mute‘addija.
Poglavlje dvije stotine četrdeset drugo
Rekao je Uzvišeni Allah: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!” (El-Bekara, 152)
Uzvišeni Allah u ovom ajetu Svoje robove podsjeća na obilne blagodati kojima ih javno i tajno obasipa, a zatim ih bodri na to da Ga se sjećaju i da Mu zahvaljuju, jer je to nužno kako bi njihov ibadet bio validan. Naime, onaj ko se Allaha istinski sjeća, takav će Allaha istinski veličati i hvaliti, a onaj ko Ga istinski veliča i hvali, takav na najljepši način ibadeti Allahu Uzvišenom.
Onaj ko spomene svoga Gospodara, i njegov će Gospodar spomenuti njega, a onaj ko Mu bude zahvaljivao, On će mu iz Svoga obilja dati još više jer On čini ono što On želi.
Rekao je Svevišnji Allah: “…Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati…” (Ibrahim, 7)
Dakle, zahvaljivanje Allahu implicira povećanje blagodati. Zato je Uzvišeni Allah i naredio da Mu se ustrajno zahvaljuje, a onome ko tako bude činio, obećao je povećanje i obilatost svih vidova dobra.
Kaže Uzvišeni: “… i reci – hvala Allahu.” (El-Isra, 111)
Hvaljenje Allaha veliko je i plemenito djelo koje nam je On u ovom ajetu naredio, a i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to je podsticao.
I kazao je Uzvišeni: “…a njihova posljednja molitva je: ‘Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo.’” (Junus, 10)
Ovako postupaju stanovnici Dženneta,[3] što je i dokaz da je Allah hvaljen uvijek i zauvijek, tj. da je On jedini i istinski Bog kojeg treba hvaliti besprekidno i bezgranično. Stoga je i On veličao i hvalio Sebe na početku i u toku stvaranja Svojih stvorenja[4], kao i na početku Svoje Knjige i na samom početku njenog objavljivanja. U tom kontekstu, Uzvišeni Allah kazao je: “Hvaljen neka je Allah, koji Svome robu objavljuje Knjigu…” (El-Kehf, 1) Nužno je Uzvišenog Allaha besprekidno i konstantno veličati i hvaliti u još mnogobrojnim situacijama čije bi se nabrajanje i pojašnjavanje odužilo. Isto tako, On je Onaj koga se veliča na ovom i budućem svijetu i u svim stanjima i situacijama, o čemu se i prenosi vjerodostojan hadis: “Stanovnici Dženneta će ‘udisati’ tesbih (izgovaranje riječi subhanallah – slavljen neka je Allah) i tahmid (izgovaranje riječi elhamdulillah – hvala Allahu) kao što udišu zrak…”, a tako će postupati nakon što se osvjedoče kako im Allah Svoje blagodati samo uvećava. Te blagodati će samo rasti, množiti se i povećavati, one nikada neće prestati, niti se umanjiti, jer im je Uzvišeni Allah, hvaljen neka je On, obećao da će im darovati uvijek više i više. Uistinu nema drugog boga niti istinskog gospodara osim Njega, Uzvišenog!
_____________
Iz knjige “Radost pogleda” komentar djela “Rijadus-salihin”
Autor: Selim b. ‘Id el-Hilali
Preveo: Amir Durmić
Redaktura: Abdulvaris Ribo
Šerijatska recenzija: dr. Safet Kuduzović
______________
[1] Svojstva lazima mogli bismo prevesti kao suštinska ili esencijalna svojstva, dakle, ona koja sačinjavaju samu bit nečega i nikada ne mogu “preći” na nešto drugo, već se u tom konstantnom obliku zadržavaju kao krucijalna karakteristika opisanog, dok su svojstva mute‘addija svojstva koja su na neki način “prelazna” u smislu da ta svojstva u određenom obliku mogu preći na nešto drugo. Kada se radi o Allahovim svojstvima, onda u Njegova svojstva lazime spadaju Njegovi atributi, kao što su hajat – Allah živi Svojim vječnim životom, es-sem‘a – Allah sve čuje, el-besar – Allah sve vidi itd., dok u Allahova svojstva mute‘adijja ubrajamo svojstva poput er-rida –zadovoljstvo, el-hubb – ljubav itd. (op. prev.)
[2] Naime, Svevišnjem Allahu se čini hamd (hvali se i veliča) i zbog prve i zbog druge vrste Njegovih svojstava koje smo spomenuli, dok Mu se šukr čini (zahvaljuje) samo zbog druge vrste svojstava (sifat el-mute‘addija), tako da je s ove strane hamd općenitiji od šukra, dok s druge strane hamd biva samo srcem i jezikom, a šukr (zahvaljivanje) biva srcem, jezikom i djelima organa, pa je s ove strane šukr općenitiji, a Allah najbolje zna. (op. prev.)
[3] Dakle, i nakon što uđu u Džennet, vjernici će i dalje hvaliti Allaha i zahvaljivati Mu. Da su ovo riječi džennetlija, ukazuje prethodni ajet: “One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar će ih njihov zbog toga što vjeruju, naputiti; rijeke će teći ispod njih u džennetima zadovoljstva, molitva njihova bit će u njima: ‘Hvaljen neka si, Allahu!’, pozdrav njihov: ‘Mir vama!’, a njihova posljednja molitva: ‘Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!’” (Junus, 9–10) (op. prev.)
[4] Misli se na ajete poput sljedećeg: “Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao…” (El-En‘am, 1) (op. prev.)