- Od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zaputi na put radi stjecanja znanja, Allah će mu olakšati put (koji vodi) ka Džennetu. Uistinu meleki podmeću svoja krila onome ko traži znanje iz zadovoljstva zbog onoga što čini, a oprost za učenjaka traži sve ono što je na nebesima i Zemlji, pa čak i ribe u vodi. Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost (svjetlosti) mjeseca nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici poslanika. Poslanici u nasljedstvo nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je nešto vrlo vrijedno.” Ebu Davud i Tirmizi.
Dokumentacija hadisa
Ovaj je hadis dobar. Bilježe ga Ebu Davud, 3641, Tirmizi, 3682, Ibn Madža, 223, Ahmed, 5/196, Darimi, 1/98, Begavi, Šerhus-sunna, 1/275–276, Ibn Hibban, 88, Ibn Abdulberr, Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/36–37, i Tahavi, Muškilul-asar, 1/429, od Asima b. Redžaa b. Hajve, koji pripovijeda, prenoseći od Davuda b. Džemila, a on od Kesira b. Kajsa, da je rekao: “Sjedio sam zajedno sa Ebu Derdaom, radijallahu anhu, u jednom mesdžidu u Damasku kad dođe neki čovjek i reče: ‘O Ebu Derda! Došao sam ti iz Medine Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog hadisa za koji sam čuo da ga ti prenosiš od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nisam došao ni zbog kakve druge potrebe’, pa je (Ebu Derda, radijallahu anhu) rekao: ‘Uistinu sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže… (pa je citirao hadis).’”
Kažem: U verziji ovog hadisa koju bilježi Tirmizi, iz lanca prenosilaca “ispao” je Davud b. Džemil, a nakon što je naveo hadis, imam Tirmizi rekao je: “Ovaj nam hadis nije poznat osim preko Asima b. Redžaa b. Hajve i ja ga ne smatram muttesilom (tj. sa spojenim lancem prenosilaca). Ovako nam je pripovijedao Mahmud b. Hiraš[1], sa ovim senedom. Ovaj se hadis prenosi i od Asima b. Redžaa b. Hajve, a on ga prenosi od Velida b. Džemila, a on od Kesira b. Kajsa, koji ga prenosi od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, a on od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ova je verzija vjerodostojnija od verzije Mahmuda b. Hiraša i Muhammed b. Ismail[2] smatra ga ispravnijim.”
Ovako navodi Tirmizi, dakle tvrdi da se radi o Velidu b. Džemilu, dok Ebu Davud i neki drugi navode da je to Davud b. Džemil, a imam Ahmed u jednoj predaji koju bilježi navodi Davud b. Hamid, i tu se radi o tashifu[3], a u njegovoj (Ahmedovoj) drugoj verziji navodi se kao i kod Tirmizija, dakle Velid b. Džemil.
U senedu ovog hadisa došlo je do proturječnosti koju spominje Ibn Abdulberr svom djelu Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, 1/33–37, kao i Munziri u Tehzibus-sunen[4], 5/243–244.
Uglavnom, ovaj se hadis u osnovi vraća na dvojicu prenosilaca hadisa, a to su Davud b. Džemil i Kesir b. Kajs, a obojica su slabi i nepouzdani prenosioci. Pored toga, sljedeće dijelove ovog hadisa: “Učenjaci su nasljednici poslanika…, pa ko ga (znanje) uzme, uzeo je nešto vrlo vrijedno”, “Ko se zaputi na put radi traženja znanja, Allah će mu olakšati put (koji vodi) ka Džennetu”, navodi i Buhari u svom Sahihu, Fethul-Bari, 1/159–160. Zbog toga je Hafiz Ibn Hadžer u svom djelu Fethul-Bari rekao: “Ovo je dio hadisa koji prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, a bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Hibban i Hakim, koji su ga ocijenili vjerodostojnim, a dobrim ga je ocijenio Hamza el-Kinani, ali je njihov lanac prenosilaca smatrao slabim. Pored toga, ovom hadisu idu u prilog drugi slični hadisi koji ga pojačavaju…”
Jedan od hadisa koji pojačavaju ovaj navedeni jeste hadis koji bilježi Ebu Davud, 3642, sa sljedećim lancem prenosilaca: “Pričao nam je Muhammed b. El-Vezir ed-Dimeški da je njemu pripovijedao Velid koji je rekao: ‘Susreo sam Šebiba b. Šejbu koji mi je ispričao ovaj hadis prenoseći ga od Osmana b. Ebu Sevda, a on od Ebu Derdaa, radijallahu anhu, tj. od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem…”, pa je spomenuo hadis sličnog značenja.
Ovaj lanac prenosilaca dobar je i prihvata se u slučajevima kada se pojačavaju hadisi sa određenim vidovima slabosti, što je i ovdje slučaj.
Hafiz Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, kao vid dokaza za autentičnost ovog hadisa naveo je i riječi iz Allahove Knjige rekavši: “Pogledajte smisao i značenje ovog hadisa u riječima Uzvišenog Allaha: ‘Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo…’ (Fatir, 32).”
Ovaj je hadis dobrim ocijenio i Ibn Kajjim el-Dževzijja, Allah mu se smilovao, u svom djelu Miftahu daris-seada u kojem je opširno i precizno govorio o njemu, te, kada je riječ o ovom hadisu, taj govor ne treba zaobići. Iz njega sam i uzeo te sažeo koristi koje su ovdje navedene.
Propisi, pouke i poruke
– Put kojim tragalac za znanjem korača ka Džennetu, nagrada je i satisfakcija zbog toga što je na dunjaluku koračao putem znanja koje vodi ka Allahovom zadovoljstvu, a meleki mu svoja krila podastiru izražavajući tako svoju poniznost pred njim i ukazujući mu poštovanje i počast zbog poslaničkog nasljedstva koje sa sobom nosi i za kojim traga, što ukazuje na njihovu veliku ljubav prema onome ko traga za znanjem. Dakle, jedan od pokazatelja uvažavanja meleka i njihove ljubavi prema onome ko traži znanje jeste i to što mu oni podastiru svoja krila jer traga za onim u čemu je život i uspjeh čitavog svijeta. On na neki način nalikuje melekima i između njih i njega postoji povezanost, jer su meleki, između svih Allahovih stvorenja, najkorisniji ljudima i njihovi najbolji savjetnici. Preko njih su ljudi ostvarili svaki vid sreće, dobili Uputu i stekli znanje. Između ostalog, oni ljudima koriste na način što traže oprosta za one koji su od njih veliki grješnici i što hvale iskrene vjernike među njima. Oni im pomažu protiv njihovih šejtanskih neprijatelja, a isto tako daleko više vode brigu o onome što čovjeku koristi od njega samoga, štaviše, oni čovjeku priželjkuju dobro i dunjaluka i ahireta koje mu samome nikada nije ni palo na pamet.
– Imajući u vidu da je učen čovjek izvor znanja koje je osnovni razlog spasenja duša od različitih vidova onoga što ih upropaštava i znajući da je život učenjaka isključivo posvećen ovom velikom cilju, te da su uspjeh i spas drugih ljudi direktno vezani za njega, on biva nagrađen shodno onome kako je zaslužio na način da se sve ono što je na nebesima i Zemlji trudi da on bude spašen i sačuvan od svega onoga što vodi u propast, te za njega traži oprosta. Poznato je da meleki traže oprosta za obične vjernike, pa kakav je tek onda slučaj sa vjernicima koji su posebno odabrani i koji se nad drugima posebno ističu!
Rečeno je da riječi: “…a oprost za učenjaka traži sve ono što je na nebesima i na Zemlji…”, obuhvataju apsolutno sve životinje, i one koje se oglašavaju, a i one koje se ne oglašavaju, kao i ptice i sve ostale životinje. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “… pa čak i riba u vodi i mrav u svom mravinjaku…”.
Neki kažu da je razlog zbog kojeg stvorenja traže oprost za učenjaka to što učenjak podučava ljude na koji se način trebaju ponašati i ophoditi prema životinjama, te ih uči šta im je u pogledu njih dozvoljeno, a šta zabranjeno. On ljude uči kako životinje treba koristiti, jahati, kako ih na najljepši i najmilosrdniji način zaklati. Učenjak je, dakle, osoba koja se između svih ljudi prema životinjama ponaša najmilostivije i on najbolje od svih poznaje svrhu zbog koje su životinje stvorene te s tom svrhom upoznaje druge. Ukratko, milost i lijepo ophođenje koje treba ukazivati životinjama i koje je u pogledu njih propisano, spoznaje se kroz znanje, a učenjaci su ti koji ga prenose. Zbog svega toga, učenjak i zaslužuje da životinje za njega traže oprosta, a Allah najbolje zna.
– Poređenje spomenuto u hadisu u kojem se kaže da je prednost učenog nad pobožnim kao prednost mjeseca nad zvijezdama, odgovara suštinskom stanju i međusobnom odnosu mjeseca i zvijezda, jer mjesec osvjetljava horizonte i zemaljska prostranstva, a takva je situacija i sa učenjakom, dok se svjetlost zvijezda uglavnom zadržava na njima samima ili osvjetljava samo ono što je u njihovoj blizini, kakav je slučaj sa pobožnjakom. Naime, svjetlost njegovog ibadeta zadržava se na njemu samome, a ukoliko se ta svjetlost i proširi na druge, ona se ne širi daleko, baš kao što se ni svjetlost zvijezda ne širi daleko od njih samih.
U ovom spomenutom poređenju postoji još jedan bitan i zanimljiv momenat. Neznanje je poput najcrnje noći i najveće pomrčine, a učenjaci i pobožnjaci su poput blještavog mjeseca i sjajnih zvijezda koji osvjetljavaju i razbijaju taj mrak i pomrčinu, a prednost svjetlosti učenjaka u toj tami nad svjetlošću pobožnjaka jeste kao prednost mjesečeve svjetlosti nad svjetlošću zvijezda.
Isto tako, vjera islam sa svim svojim ljepotama manifestira se kroz učenjake i pobožnjake, pa kada bi nestalo učenjaka i pobožnjaka, nestalo bi i vjere islama, baš kao što bi pomračenjem mjeseca i propadanjem zvijezda nestalo svjetlosti neba, te bi se desilo ono što je obećano, tj. Sudnji dan, a prednost islamskih učenjaka nad pobožnjacima onolika je kolika je prednost mjeseca nad zvijezdama.
Ukoliko bi neko upitao: “Zašto se učenjak uspoređuje sa mjesecom, a ne sa suncem kada je ono mnogo sjajnije i zrači daleko više svjetlosti od mjeseca?”, ovu dilemu mogli bismo otkloniti navodeći dvije koristi:
prva, svjetlost mjeseca u suštini je samo refleksija već postojeće svjetlosti[5], a takav je slučaj i sa učenjakom koji samo reflektira svjetlost Allahove poslanice upućene Njegovim poslanicima, tako da je prikladnije učenjaka porediti sa mjesecom nego sa suncem;
druga, kada je riječ o svjetlosti, stanje sunca u tom je pogledu nepromjenljivo, tj. ono sija konstantno i sa istim intenzitetom, a kada je riječ o mjesecu, njegova svjetlost varira, odnosno smanjuje se i povećava, baš kao što se učenjaci u pogledu znanja razlikuju, pa neki znaju više, a neki manje. Svaki od njih se u svom znanju ističe i nad drugima odlikuje kroz obim znanja koje posjeduje, kao i kroz pokazivanje ili skrivanje istog, baš kao što se svjetlost mjeseca pokazuje u različitom obimu i varijantama. Dakle, postoje učenjaci koji su poput punog mjeseca, kada je mjesečeva svjetlost najobimnija i najizraženija, neki su poput mjeseca kojem nedostaje samo jedan dan da se upotpuni i postane uštap, nekom nedostaju tri dana do upotpunjenja, a nekom više od toga, i sve tako do onoga koji je na najmanjem stepenu između svih njih, tj. oni su kod Allaha na različitim stepenima.
Ako bi neko kazao: “Ali, poznato je da se učenjaci uspoređuju sa zvijezdama, čak se i prilikom tumačenju snova zvijezde tumače kao učenjaci, pa zašto su onda u ovom slučaju učenjaci uspoređeni sa mjesecom, a ne sa zvijezdama?”, odgovor bi bio sljedeći:
Kada je riječ o tome da se učenjaci uspoređuju sa zvijezdama, to je iz razloga što su zvijezde putokazi za kojima se povodi u najvećim tminama, a također, one su i sredstvo kojima se gađaju šejtani.[6] One sprečavaju šejtane da, prilikom prisluškivanja, u ono što čuju od Objave koju Uzvišeni Allah preko Svojih meleka šalje poslanicima, ubace nešto od sebe. Na isti način i islamski učenjaci na neki način pogađaju džinne i šejtane u ljudskom obliku koji s ciljem obmanjivanja jedni drugima kićene besjede govore. Dakle, učenjaci staju na put ovoj vrsti šejtana, i da nije njih, oni koji sa Pravog puta odvode uspjeli bi i u osnovna obilježja vjere islama unijeti zabunu i pomutnju, međutim, Uzvišeni Allah učinio je učenjake čuvarima Svoje vjere, koji će o njoj brinuti i koji će Njegove neprijatelje, kao i neprijatelje Njegovih poslanika, sprečavati u njihovim nakanama. Ovo je, dakle, svrha i smisao povlačenja paralele između zvijezda i islamskih učenjaka. Što se tiče njihovog uspoređivanja sa mjesecom, tu se misli na njihovu prednost nad pobožnjacima koji Uzvišenom Allahu samo ibadete,[7] pa je prednost učenjaka, u dobroti i vrijednosti, nad svim drugim Allahovim robovima koji nisu učenjaci, kao prednost mjeseca nad svim zvijezdama. Dakle, svako od ova dva poređenja ima svoju svrhu i smisao, u zavisnosti od konteksta u kojem dođe, i hvala Allahu na tome.
– Najveća odlika i vrlina islamskih učenjaka jeste ta što su oni nasljednici Allahovih vjerovjesnika koji su bili najbolja Allahova stvorenja, a naslijedila su ih najbolja stvorenja poslije njih, tj. islamski učenjaci. Dakle, poznato je da svaki vlasnik svoju imovinu, u vidu zaostavštine, ostavlja svojim nasljednicima i da se oni o toj imovini brinu nakon njega, a znajući da su nakon Allahovih poslanika islamski učenjaci najdostojniji da prenesu i ljudima dostave ono što su poslanici sa sobom donijeli, onda su oni i najpreči da naslijede poslaničko nasljedstvo.
Ovim se želi istaći i to da su učenjaci u svakom pogledu najbliži ljudi Allahovim poslanicima, a poznato je da materijalno nasljedstvo pripada osobama koje su najbliže onome ko ostavlja to nasljedstvo. Dakle, kao što se materijalne stvari nasljeđuju po principu bliskosti, ista je stvar i sa onim što se smatra ostavštinom poslanika, odnosno, nasljeđuju ih oni koji su im najbliži, a Allah iz Svoje milosti odabire onoga koga On hoće i želi.
Ovaj je hadis i svojevrstan naputak i naredba čitavom ummetu da budu poslušni islamskim učenjacima, da ih poštuju, cijene, uvažavaju i da se prema njima ponašaju na najljepši mogući način, jer su oni nasljednici i halife Allahovih poslanika, prema kojima bi se ummet isto tako trebao ponašati na identičan način.
Također, ovaj hadis aludira i na to je ljubav prema islamskim učenjacima dio vjere, a da je mržnja prema njima u suštoj suprotnosti sa ispravnim poimanjem vjere, kao što bi i mržnja prema Allahovim poslanicima bila u očitoj suprotnosti sa vjerom islamom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenoseći od svoga Uzvišenog Gospodara, kaže da je On rekao: “Onaj ko bude neprijatelj Mome štićeniku, takav Mi je oglasio rat.”
Nasljednici Allahovih poslanika, tj. islamski učenjaci, spadaju u najodabraniju skupinu Allahovih evlija, odnosno Njegovih štićenika.
U hadisu se i islamskim učenjacima ukazuje na to da se prilikom prenošenja i dostavljanja Allahove vjere ljudima maksimalno trebaju držati metoda i načina Allahovih poslanika, tj. da prema njima trebaju biti strpljivi i tolerantni, da na njihovo zlo trebaju uzvraćati dobrom i blagošću te ih ka Allahu upućivati na najljepše načine i savjetovati ih koliko je god to više moguće. Na takav će način dokazati da oni i jesu najpreči da budu nosioci tog poslaničkog naslijeđa čije je preuzimanje velika čast, ali ujedno i velika obaveza.
Isto tako, u hadisu se nalazi uputa i upozorenje islamskim učenjacima da islamski ummet moraju odgajati kao što roditelji odgajaju svoju djecu, tj. postepeno, učeći ih prvo osnovnim stvarima, a kasnije prelaziti na ono što je zamršenije i kompliciranije. Dakle, zadužit će ih s onim što su “u stanju ponijeti”, baš kao što postupa roditelj prema svom novorođenčetu, hraneći ga prvo laganom hranom, da bi kasnije prešao na jaču hranu. Ako se posmatra uloga Allahovih poslanika i Njegovih vjerovjesnika u odgoju ljudi, taj je odgoj potreban dušama isto onoliko koliko je maloj, tek rođenoj djeci potrebna briga roditelja, pa čak je dušama to i potrebnije. Zato, slobodno možemo reći da duša koja nije zadojena poslaničkim odgojem, nikada neće uspjeti, niti će ikada postati dovoljno dobra.
– Allahovi vjerovjesnici u naslijeđe nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, što ukazuje na njihovu potpunost i savršenost, te da su se mnogo brinuli za svoje ummete. Najveća Allahova blagodat kojom je obasuo poslanike i njihove ummete jeste to što je preventivno otklonio sve indicije koje bi neke ljude mogle navesti da povežu i pomisle kako su poslanici poput vladara koji žele ovosvjetska dobra i vlast, te ih je Uzvišeni Allah od tih potvora zaštitio na najljepši mogući način.
Zatim, poznato je da većina ljudi svojoj djeci nakon smrti želi ostaviti ovosvjetska dobra, i da se na tom putu stjecanja imetka trudi i umara, te sebi uskraćuje mnogo što im je potrebno jer ih njihovi potomci svakako nasljeđuju, ipak, ovo pravilo preventivno nije važilo za poslanike. Zašto? Zato da bi se na samom početku spriječila mogućnost da mnogi ljudi pomisle: “On tvrdi kako dunjalučka dobra nije htio za sebe, ali ona će svakako pripasti njegovoj djeci”. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježe Buhari i Muslim rekao sljedeće: “Mi, poslanici, se ne nasljeđujemo. Ono što ostane iza nas je sadaka. Vjerovjesnici nisu u naslijeđe ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje.”
Što se pak tiče riječi Uzvišenog Allaha: “I Sulejman naslijedi Davuda…” (En-Neml, 16), ovdje se pod pojmom nasljedstva isključivo misli na znanje i poslanstvo. U vezi s ovim postoji saglasnost komentatora Kur’ana, ali i ostalih islamskih učenjaka. Naime, Davud, alejhis-selam, pored Sulejmana, imao je još mnogo djece, pa da se u ajetu kojim slučajem mislilo na imetak, Sulejman, alejhis-selam, ne bi bio posebno izdvojen i spomenut jer je jasno da su i ostala Davudova djeca njegovi nasljednici.
Također, Allahov je Govor savršen i vrlo daleko od bilo kakve besmislenosti ili ispraznosti, a da se u ajetu pod pojmom nasljedstva misli na imetak, desilo bi se upravo to, jer kakva je korist i smislenost u tome da nakon smrti nekog čovjeka razglasimo kako će njegov imetak naslijediti njegov sin kada se to svakako podrazumijeva?
Isto tako, ajeti prije i poslije ovog spomenutog jasno ukazuju na to da se pod pojmom nasljedstva misli na znanje i poslanstvo, a ne na imetak. Rekao je Uzvišeni Allah: “Davudu i Sulejmanu znanje smo dali i oni su govorili: ‘Hvala Allahu koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih!’ I Sulejman naslijedi Davuda…” (En-Neml, 15–16) Ovo je bio svojevrstan uvod koji je imao za cilj pojasniti vrijednost Sulejmana, alejhis-selam, i posebnost počasti kojima ga je Allah odlikovao i darovao, kao i zaostavštinu koju je naslijedio od svoga oca u vidu veličanstvenih blagodati, a misli se na znanje i poslanstvo, što i potvrđuje završetak citiranoga ajeta: “… ovo je, zaista, prava blagodat!” (En-Neml, 16).
Slično ovome, govorio je i Zekerijja, alejhis-selam: “Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan.” (Merjem, 5–6) I ovdje se također misli na nasljedstvo u vidu znanja, poslanstva i pozivanja Uzvišenom Allahu, jer inače, kako bi se moglo i pomisliti da bi plemeniti poslanik strahovao od toga da će njegovi rođaci naslijediti njegov imetak, pa tobože u svrhu sprečavanja nečega takvog, moli Uzvišenog Allaha da mu podari dijete kako bi ono naslijedilo taj imetak i kako bi ujedno njima uskratio svoje nasljedstvo? Uzvišeni Allah sačuvao je Svoje poslanike od nečega ovakvog i sličnog, i oni su vrlo daleko od toga. Zato, neka je od Allahove milosti udaljen svako ko iskrivljuje značenje Allahove Knjige i odbija da prihvati i prizna riječi Njegovog Poslanika, i onoga ko plemenitim vjerovjesnicima pripisuje ono od čega su oni čisti! Allahu pripada svaka zahvala na milosti i uputi!
– Onaj ko se prihvati znanja, takav se prihvatio nečega vrlo vrijednog, jer u najvrednije i najkorisnije čega se čovjek može prihvatiti spada ono što čovjeka permanentno čini sretnim i zbog čega mu se zadovoljstvo ne prekida, a to su prvenstveno znanje i vjera, jer oni traju stalno i uvijek nanovo čovjeka čine sretnim. Kada svi drugi ostanu bez koristi od onoga što su posijali i u pravcu čega su se trudili, onome ko se posvetio znanju i vjeri, njegove koristi nikada neće presahnuti, već će mu uvijek nanovo dolaziti. Takav je vezan za Onoga koji je Vječni i Živi i koji nikada neće umrijeti, pa mu zbog toga njegovi plodovi nikada neće prestati stizati, dok oni koji su bili vezani za nekoga drugog, njihova će se sreća ugasiti onog trenutka kada nestane onih zbog kojih su se osjećali sretnim i zadovoljnim, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti” (El-Furkan, 23). Dakle, ukoliko nestane svrhe zbog koje je određeni čovjek nešto činio, tada i sva djela koja je činio radi toga, gube svoj smisao i postaju bezvrijedna baš u trenutku kada su mu najpotrebnija. Ovo je istinska nevolja, a Allahu se utječemo od nečeg sličnog, od Njega tražimo pomoć, na Njega se oslanjamo i Njega istinski trebamo! Nema snage ni moći osim snage i moći koji pripadaju Allahu!
– Ako znamo da je krucijalni razlog dobrog stanja i sređenosti postojanje islamskih učenjaka, bez kojih bi ljudi bili poput stoke ili gori od toga, onda nam je jasno da je smrt jednog učenjaka velika nevolja koju ne može neutralizirati ništa drugo osim dolazak novog učenjaka koji će zauzeti njegovo mjesto.
Isto tako, islamski su učenjaci oni koji predvode ljude i rukovode islamskim naseljima i gradovima, tako da se njihovom smrću remeti red uspostavljen na Zemlji. Zbog toga, Uzvišeni će Allah sljedbenicima ove vjere uvijek darovati učenjake koji će nasljeđivati one prethodne, a preko njih će očuvati Svoju vjeru, Svoju Knjigu i Svoje robove. Razmislimo o sljedećem primjeru: zamislimo da postoji čovjek koji je vrlo bogat i plemenit i da je u tome pretekao sve druge. Ljudi su u velikoj potrebi za njim i za onim što on posjeduje, a on im nesebično pomaže na svaki način i kako je god to u stanju. Nakon toga, ovaj čovjek umre te se njegovom smrću prekida materijalno dobročinstvo koje je ljudima redovito pružao. Ovo bi bila velika nevolja, ali je smrt učenjaka mnogo veća nevolja od smrti čovjeka navedenog u primjeru, jer smrću učenjaka na neki način umiru mnogi ljudi, pa čak i čitavi narodi. U tom smislu u stihu je kazano:
Kunem ti se da nije nevolja bez kuće ostati
Nit’ je šteta ovcu, il’ devu izgubiti
Smrt plemenitog čovjeka, to je nevolja!
Jer smrću njegovom umiru stvorenja mnogobrojna.
______________
[1] Ovo ime ovdje se navodi u ovom obliku, dakle Mahmud b. Hiraš, dok se u izvornom Sunenu imama Tirmizija navodi Mahmud b. Hidaš. Vjerovatno se radi o autorovom lapsusu, a Allah najbolje zna. (op. prev.)
[2] Tj. imam Buhari. (op. prev.)
[3] Tashif je nenamjerno izokretanje, dodavanje ili oduzimanje nekog slova, tačke ili znaka u nekoj riječi ili dijelu teksta nekog hadisa od strane prenosioca hadisa, što može rezultirati djelimičnom ili potpunom promjenom značenja riječi ili čitavog konteksta hadisa. Hadis u kojem je došlo do tashifa zovemo musahhaf hadis. (op. prev.)
[4] Ovdje se vjerovatno radi o štamparskom propustu. Knjiga Tehzibus-sunen je djelo šejhul-islama Ibn Kajjima, dok se knjiga imama Munzirija zove Muhtesaru Suneni Ebi Davud, koja je štampana u osam dijelova, a Allah najbolje zna. (op. šer. rec.)
[5] Tj. svjetlosti sunca. (op. prev.)
[6] Misli se na ajet u kojem je Uzvišeni Allah rekao: “Mi smo vama najbliže nebo sjajnim zvijezdama ukrasili i učinili da vatra iz njih pogađa šejtane, za koje smo patnju u ognju pripremili.” (El-Mulk, 5) (op. prev.)
[7] Ne tragajući za znanjem i ne podučavajući tom znanju druge. (op. prev.)
_____________
Iz knjige “Radost pogleda” komentar djela “Rijadus-salihin”
Autor: Selim b. ‘Id el-Hilali
Preveo: Amir Durmić
Redaktura: Abdulvaris Ribo
Šerijatska recenzija: dr. Safet Kuduzović