Piše: Amir Durmić
Šta se ono tamo puši?
Da l’ se meso kakvo suši?
Požar možda? Bože ne daj!
Ili kakav drugi belaj?
Nit se meso tamo suši,
niti požar kuće ruši,
već birtija dimom kadi,
nargilom se raja sladi.
Vele puše nakvu šišu,
dim je svuda, jedva dišu.
Magla dimna kao t’jesto,
al’ se traži više mjesto.
Klima smrada svuda vlada,
iz nje vire lica mlada.
Srednjoškolci i osnovci
i ostali dim pitomci.
Ljudi, žene srednjeg doba
šaputaju: “Dobra roba!”
Neko od njih ruku diže:
“Konobaru, priđi bliže!
Još nam jednu turu dodaj,
pomakni se, brže hodaj!
Neka bude mrak aroma,
da nas tresne poput groma.
Ne pitamo kol’ko košta,
nama dima nikad dosta!”
Bože dragi, čudan zeman,
ljude guta dimna neman.
Nit se brinu nit se boje
što zatiru zdravlje svoje.
Čak i neke namaždžije
u bar hrle iz džamije.
Ubijaju tako vr’jeme,
duhan, šiša i dileme:
“Da l’ je zemlja ploča ravna?
Šta nam rade društva tajna,
rokfeleri i masoni,
okultizam i demoni?”
O fudbalu i o stranci
u kafani svi su znalci.
A najgore u toj priči
što se mumin šišom diči.
Ne stidi se nit se krije
selfi slika, još se smije.
Svake noći novi stori,
turski sjedi, šiša gori.
Iz dima mu viri glava,
u trans upo, misliš spava.
Cereka se, rukom maše,
očito je da mu paše.
Naviko je na smrad dima,
sad mu kao mošus štima.
Još čudnije, poslušajte,
kad muminku ugledate.
Sjedi dično na terasi
hidžab njeno t’jelo krasi,
a u ruci cr’jevo drži,
nargila se pred njom prži.
U čudnoj je nekoj fazi,
dostojanstvo svoje gazi.
Nije svjesna šta je zgodi,
savjet iskren uv’jek godi:
Omladino naša draga,
od kafanskog bjež’te praga!
Okan’te se tog belaja,
stazi mračnoj nema kraja.
Prvo duhan pa nargila
vraga vam je zadnje bila!
Nakon šiše, tabletice,
pa šmrkanje kroz nosnice.
A na kraju igla sl’jedi,
u venama krv se ledi.
Vucaranja po sokaku:
“Hej jarane, imaš marku?”
Provale i teške krađe,
mora novac da se nađe.
Mozak novu dozu traži,
prosi, otmi, petljaj, laži!
Svaki porok mori t’jelo,
od “sitnica” bjež’te smjelo.
Zar ste pr’jeki kraj baš htjeli,
hladno t’jelo, ćefin b’jeli?
Počelo je bezazleno,
a skončalo beznadežno.
Nargila je smrad i pogan,
shvatimo već jednom, bolan!
U poroku sreće nema,
tek b’jeg hudi od problema.
Dok se usta silom smiju,
prsa tešku tugu kriju.
Velika Kladuša, 17. rebiul-ahir 1444. / 12. 11. 2022.