Priredio: Amir Durmić
Čim jedna sedmica završi, druga je već počela. Đaci odlaze u školu, odrasli na posao, a onda se i jedni i drugi vraćaju kućama. Potom slijede svakodnevne obaveze i poslovi… Onda spavanje, pa ustajanje… Dani se rutinski nižu jedan za drugim i bespovratno nestaju odnoseći sa sobom i djeliće naših života, koji se nikada više neće vratiti. Svima nama to je veoma dobro poznato i svakodnevno tako živimo. Kada je već tako, šta uraditi pa monotonu svakodnevnicu iskoristiti za ono što će nam donijeti i ovosvjetsku i onosvjetsku dobrobit? Mnogo je toga što možemo učiniti da se izbavimo iz okova svakodnevne monotonije i učmalosti. Prije svega, treba da sebi stavimo u obavezu da u svakom danu odvojimo vrijeme za učenje Kur’ana i zikr, i da ne dopustimo nikakvim obavezama niti problemima da nas od toga odvrate. Što češće izgovarajmo riječi “subhanallahi – slavljen neka je Allah”, “elhamdulillahi – hvala Allahu”, “estagfirullah – Allahu moj oprosti mi”, i donosimo što više salavata na Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Pronađimo vrijeme i za tihe ali iskrene dove koje ćemo uputiti Stvoritelju za sebe, za svoje roditelje, svoju djecu i prijatelje. Ustrajno činimo lijepa i korisna djela i nemojmo nijedno dobro djelo smatrati mizernim. Budemo li tako činili, na kraju tih većinom monotonih, pa i dosadnih dana osjetit ćemo duševno zadovoljstvo i neće biti mjesta za crne misli i osjećaj beskorisnosti. Bit ćemo svjesni da smo pored ovosvjetskih obaveza i poslova, čija je suština prolaznog karaktera, učinili i djela od kojih ćemo imati neprolaznu, ahiretsku korist. Djela koja će, uz Allahovu pomoć, svjedočiti za nas, a ne protiv nas. U nekim predajama navodi se da stanovnici Dženeta ni za čim neće žaliti osim za trenucima koje su proveli na dunjaluku a u kojima nisu slavili i veličali Allaha. [1]
Vrijeme koje provedemo u ibadetu i činjenju bogougodnih djela, to su naši trenuci za vječnost, trenuci koji donose smiraj duši i daju smisao životu.
Priređeno prema kratkom tekstu Alija Tantavija.
[1] Ovu predaju bilježi Taberani, u Mu’džemul-kebiru, 20/93, od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu.