Priredio: Muaz Smajlović
Ispod populističkog naslova ovog teksta se krije pogled iz drugog ugla na pitanje koje – ponovo – ovih dana nameće se našem društvo, a koje na globalnom planu je postalo pitanje kojem se ljudi svrstavaju u „ove“ ili „one“. Ipak, za razliku od „naprednih država“, naše društvo tek počinje da se suočava s nadolazećim valom, što nam još uvijek daje mogućnost da odigramo dva-tri poteza ranije, koristeći se stečenim iskustvom analazirajući utakmicu koju su oni već odigrali. Također, još uvijek nam daje priliku da sagledamo stvari iz drugog ugla, a tim mislimo na našu odgovoronost, unutar porodice ili društva, koje često nismo ni svjesni, a koja može,nekad ili često, biti od ključnog značaja.
Iz naslova ovog teksta, kao iz riječi svakog ko se osvrne ili uz kahvu „otvori“ ovu temu, se odaje lični stav o tome da li je homoseksulanost nešto urođeno ili rezultat grupe faktora koja je reorjentirala sklonosti kod pojedinca. Naučna rasprava i istraživanja vezana za ovu tačku još uvijek traju, a jedno takvo je istraživanje objavljeno 2019. god. u naučnom časopisu Science, sprovedenom na 470 hiljada ispitanika, a koje je došlo do zaključka da ne postoji jedinstven gen koji uzrokuje homoseksulanost, nego da je takvo nešto rezultat kompleksne grupe nasljednih faktora i faktora iz životnog okružanja, što uzrokuje da se kod osobe razviju sklonosti prema osobama istog spola.[1]
Ovakav rezultat nas neminovno podsjeća na posljednji zvanični stav Američke psihološke asocijacije (APA) (iz 2008 god.) da homoseksulanost nije rezultat specifičnog gena, nego je rezultat isprepletenih grupa biloških, psiholoških i sociloških faktora – što je opći opis za svaki psihološki poremećaj – iako ova pojava tad nije takva okarkasterisana. Naravno, stav prema homoseksulanosti je promijenjen iz korijana, pa je tako on izbrisan iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje. Razlog za takvo nešto – prema dr. El-Hevariju – jesto što ovakva pojava je prestala biti temom naučne rasprave, prerasla je u socijalno-političku raspravu, gdje naučna istraživanja „ne predstavljaju ništa“, zbog čega homoseksualnost postaje „ljudsko pravo“.[2]
Put osobe od rođenja do „gay-a“, osobe koja osjeća istosposoblene sklonosti i poziva k tom „stilu života“, prolazi kroz nekoliko faza. Prvenstveno, – prema J. Nicolosiju – dijete iskusi „rodnu traumu“ koja znatno povećava mogućnost da se kod njega razviju istospolne sklonosti.[3] Nekoliko autora navodi niz faktora koji mogu pokrenuti istospolne sklonosti, ističemo nekoliko: otuđenje od istospolnog roditelja, otuđenje od sopstvenog identita, otuđenje od istorodnih vršnjaka, emocionalni i afektni[4] konflikt s majkom, seksualno zlostavljanje djece i socijološki faktori[5].[6]
U periodu od 1,5 – 3 god. muško dijete počinje formirati vlastiti rodni identitet, tako što se psihološki u potpunosti udaljava od majke, a približava ocu, nastojeći da pronađe u tome sigurnost koja će mu omogućiti da se identificira s tim rodom. Ukoliko dijete ne uspije u potpunosti, to bude uzrokom da se pojavi „poremećaj rodnog identita“, a ukoliko dijete krene s tim procesom, ali on bude prekinut, to bude razlogom da se pojavi „homoseksulanost“.[7] Otuđenost od istospolnog roditelja može biti uzrokovano: negativnim ponašnjem roditelja (čak riječi, tipa: ti si mamin sin, mazimica), drugačijim interesima, narcističkim odnosom, nasiljem prema djetetu i dr.[8]
Dijete uzima oca kao simbol muškog roda, a majku kao simbol ženskog roda, njoj se povlači, te dolazi do spontanog zaključka: „ja ne želim biti ka on! Ako ovo znači biti muško, ja ne želim biti muško!“S druge strane, majka može biti faktor zbog kojeg nastaju ovakve sklonosti ili koji produbljuje problem: ocrnjavanjem drugog roditelja (npr. u slučaju razvoda)[9], predominantnom ličnošću koja marginalizira ulogu oca, pretjeranom pažnjom prema djetetu i zaštitničkim odnosom koji mu ne pruža priliku da razvije svoju „rodnu ličnost“, narcističkim odnosom, nepostavljenjem svojevrsnih (rodnih) granica između sebe i neistospolnog djeteta (u određenoj dobi) (tipa: ma to je moj sin, šta fali) i dr. kao preventiva, djetetu je potrebno ispuniti osnovne potrebe, pružiti ljubav, bezuvjetno ga prihvatiti, pružiti mu sigurnost, a – u budućim fazama – dati mu prostor da ostvari svoju individualnost.[10] Ovim se ne prebacuje sav teret na roditelje, nego je ključna riječ – kao što pojašnjava Dr. Julie Harren -: percepcija (djeteta o odnosu s roditeljem). Percepcija je sve. Stoga, uobičajno je da teperament djeteta koji se smatra potencijalanim da razvije istospolne sklonosti jeste da je senzativan[11] (jako osjetljiv).[12]
Drugi jako učestali faktor u ovoj fazi jeste: seksualno zlostavljanje djeteta. Prema bihevjorističkoj psihološkoj školi, kobna opasnost seksualnog zlostavljanja djeteta leži u tome što je izmiješano s prividnoj ljubavi, kojom zlostavitelj„namami“ dijete i osigura da će ga „poslušati“, što bude uzorkom da se kreria kod djeteta nesvjesna veza između zadovoljstva, prihvaćanja, ljubavi i istospolnog čina, a – možda je ovdje vrijedno pomena – da najveći broj zlostavnika budu dio užeg kruga porodice ili prijatelja/poznanika.[13]
Druga faza: pojava istospolnih sklonosti. Nakon što se počne osjećati takva, psihološka i fizička, sklonost – u bilo kojem periodu života – osoba počinje „testirati granice“. Ovdje je važno skrenuti pažnju na ulogu koju odigra pornografija[14] kao faktor koji „gurne osobu naprijed“ i koji – kao što pojašnjava dr. Floyd Godfrey – čini realnim određene fikcije koje se pojavljuju uporedo sa istospolnim sklonostima.[15] Često, pojava istospolnih sklonosti se opisuje „kao nešto što je postojalo oduvijek“. Ovo– kao što pojašnjeva dr. E-Hevari – je rezultat interpretiranja dešavanje iz prošlosti na osnovu sadašnjosti (tipa kao kada kažemo: svaki put kada ne ponesem kišobran, kiša padne),[16] ali protiv ovake interpretacije navodi se činjenica da seksulna požuda/želja/htijenje (libido, prema Freudu) se javlja – prema psihoanlitičkim teorijama – tek u predadolescenciji.[17]
Nakon toga, počinje unutarnji konflikt (kao treća faza) pokrenut osjećajom otuđenosti zbog razlike u osjećajima koje osoba ispoljava u odnosu sa istospolnim vršnjacima (npr. zašto ja ne osjećajam prema drugom spolu ono što osjeća moj prijatelj?!). Uporedo, osoba pokušava se približiti svojim istospolnim vršnjacima, kada može doživjeti da bude odbačena (žensko, ne igramo se s curicama i sl.), naročito ukoliko ta osoba ispoljava određene izraze ženske sekualnosti (npr. boja glasa, nije grub, ne voli grube sportove ili gaji drugačije afenitete), zbog čega ne osjeća pripadnosti vlastitom rodu, te počne doživljavati ženski rod kao „vlastiti“, a muški kao „drugačiji“.[18]
Nakon što biva odbačen, osoba postane izložena „homoseksulaističkog propagandi“(četvrta faza)[19] koja mu obećava da će biti „prihvaćen onakakav kakav jest“, da nije problem u njemu, nego u onima koji ga ne mogu „kao takvog“ prihvatiti.[20]
Ovdje se postavlja zahtjevno pitanje: kako „prihvatiti“ pojedinca kao dio društva, pružiti mu potporu i pomoć, prije negoli postane „gay“. Također, postavlja se pitanje o statusu/pravima osobe koja osjeća istospolne sklonosti, o djelima poput: slijeđenju, otkrivanju sramote, targetriranja i sl. takvih osoba koje nisu javno propagirale, niti pozivale takvom „stilu života“.
Nakon toga, osoba iako je potpala pod „homoseksulaističku propagandu“, ona se i dalje ne osjeća dijelom tog mikro društva, zbog čega pokušava potajno saznati mišljnje drugih osoba (peta faza), poput prijatelja (uz kahvu) ili vjerskog autoriteta (npr. postavljanjem pitanje o prijatelju koji osjeća istospolne sklonosti), a najveća greška u ovoj fazi – prema dr. El-Hevariju – je što prijatelj/vjerski autoritet poistovijeti djelo s osobom, osobu koja osjeća istospolne sklonosti s homoseksualcem koji upražnjava takvo djelo, osobu koja tajno upražnjava takvo nešto – nastojeći da se toga oslobodi – s osobom koja propagira takvo djelo, stavlajući sve to u isti koš, bez davanja osobi nade da je moguće da se reorjentira, zbog čega ta osoba počinje osjećati sebe neprijateljem, što dovodi do neminovnog zaključaka: potpune identifikacije s „poddruštvom homoseksulaca“.[21] Nakon toga, osoba postaje „gay“: osoba koja konstano osjeća sklonost, emocionalnu ili fizičku, prema osoboma istog spola,[22] te počne propagirati takav „stil života“ s ciljem da druge osobe, koje prolaze istim putem, ne bi osjetile bol koju je on sam osjetio.
Sve prethodno navedeno je bilo u funkcije tome da se skrene pažnja na seksulnu reorjentaciju,[23] kao na određena korjenska rješenja za društvo u cjelosti, poput: funkcionalno obavljanje porodične funkcije, društvena obazrivost, kao pronalazak načina da se smanji utjecaj homoseksulnih krugova unutar društva. Ovakvom nečemu ide u prilog osnovni korak u liječenju (prema repetivnoj terapiji) koji se bazira na povećanju kvalitete osnovnih ljudskih veza kod pojedinca (unutar porodice, vlastitog roda i društva),[24] kako bi u konačnici – kao što opisuje Joseph Marlin, jedan od onih koji su se uspješno „reorjentirali“, u svom otvorenom pismu – da bi se osjećao jednim od njih (osoba tvog spola), što si oduvijek žudio da postaneš.[25]
Na kraju, ovaj tekst nije poziv ka nasilaju, niti se njime propagira oduzimanje osnovnih ljudskih prava nekom, nego se želi baciti svjetlo na drugu stranu medaljona, kao na ono – nama važnije – ulogu pojedinca i društva. Također, spolna reorjentacija nije nužno „homofobičnost“, nego može biti nečije pravo koje on teži ostvariti, kao nečije ljudsko djelo pokrenuto željom da se pomogne drugim ljudima koji su izloženi bolovima, bolestima, čak i smrti – što konstatuje sama Gay & lesbian medical association[26] – jer: „Neprijatelj laska, a prijatelj govori istinu“.
Napomena:
Ovaj tekst crpi osnovnu materiju iz rada psihoterepeuta dr. Šihabuddin el-Hevari, člana Američke psihološke asocijacije i Egipatske asocijacija za liječenje grupnom psihoterapijom, a čije osnovno interesovanje su psihoseksulani poremećaji, uz iskustvo od 10 god. u liječenje psihoterapijama, a trenutno je stekao 10 diploma od različitih asocijacija za liječenje na osnovu različitih psiholoških škola. El-Hevari je imao priliku da uči pred dvojicom najzvučnijih imena u podrčju seksualne reorijentacije (reparativnom/konverzacijskom terapijom): Josephom Nicolosijem i Richardom A. Cohenom.
[1] Izvor: Znanstveni portal Nukta.
[2] Izvor: dr.Šihabuddin el-Hevari – Hazcast, www.youtube.com.
[3] Izvor: Rihletu redžul.
[4] Pod afektom se često podrazumijeva emocionalni doživljaj koje se naglo javlja, ima veliki intenzitet i buran tok i koji sadrži izrazite telesne i psihičke promjene.
[5] Poput medija, obrazovnih sistema, industrija zabave (šoubiznis), internet i porno industrije – koji etabliraju trvdnju da je „homoseksulanost uođena osobina“.
[6] Richard Cohen: Coming Out Straight (El-Ahar el-karib/Iskorak iz homoseksualnosti).
[7] Izvor: Dr. El-Hevari: Kejfe tahmi difleka mine el-mujuli el-mislijjeti/ Kako zaštiti dijete od istospolnih sklonosti.
[8] Izvor: dr. Šihabuddin el-Hevari – Hazcast, www.youtube.com.
Za dodatno: Richard Cohen: Gay Children, Straight Parents: A Plan For Family Healing (Ilti’anmu vatan/Vaše je dijete postalo homoseksualno?).
[9] Ovdje se možemo prisjetiti islamskih propisa vezanih za razvod braka općenito, a naročito u vezi s starateljstvom nad djetetom koje se prenosi s roditelja na drugog, shodno periodu odrastanja djeteta, rodu i – u određenim slučajima – samoj volji djeteta.
[10] Izvor: Dr. El-Hevari: Kejfe tahmi difleka mine el-mujuli el-mislijjeti/ Kako zaštiti dijete od istospolnih sklonosti.
[11] Prema određenim navodima, ovo može biti pojašnjenje zašto priličan broj osoba koje ispoljavaju istospolne sklonosti imaju istančan umjetnički osjećaj, umjetnici su i sl.
[12] Izvor: dokumaentarni film Understanding Same Sex Attraction , Fihmu el-džinsijje elmislijje, Razumijevanje istospolne sklonosti, reproduciran od strane organizacije Family watch international.
[13] Izvor: dr. El-Hevari: Kejfe jenša’u el-mejlu el-džisijju el-mislijju, Kako nastaju istospolne sklonosti.
[14] 75% osoba koje osjećaju homoseksualne sklonosti je konzumiralo ili bilo ovisno o pornografiji ( izvor: Understanding Same Sex Attraction).
[15] izvor: Understanding Same Sex Attraction
[16] Generalno, interpretacija prošlosti na osnovnu sadašnjosti biva uzorkom nekoliko logičkih pogreški, poput selektivne percepcije, generalizacije, emocionalne pristrasnosti i dr. Za dodatno: knjiga 50 velikih mitova psihologije.
[17] Izvor: dr.Šihabuddin el-Hevari – Hazcast.
[18] Izvor: dr.Šihabuddin el-Hevari – Hazcast.
[19] Pravi primjer ovome (obećanju o prihvaćanju u trenutku kada osoba počinje osjećati da je odbačena) iz islamske tradicije možemo pronaći u primjeru ashaba Ka’ba b. Malika kojem je stiglo pismo od kralja Gasasina u kojem je stajalo “Doprlo je do nas da se tvoj prijatelj prema tebi grubo ponio. Allah nije odredio da ti budeš predmet poniženja, niti da ostaneš izgubljen. Pridruži se nama. Mi ćemo te utješiti.“.
[20] Izvor: dr.Šihabuddin el-Hevari – Hazcast.
[21] Izvor: dr.Šihabuddin el-Hevari – Hazcast.
[22] Izvor: dr.El-Hevari: Kejfe jenša’u el-mejlu el-džisijju el-mislijju, Kako nastaju istospolne sklonosti.
[23] Kao što se moglo naslutiti iz cijelog teksta, ovakvav prisup prolazi iz afirimativnog stava prema „seksulanoj fluidnosti“. Također, neophodno je istaknuti da u svijetu trenutno u određenim krugovima tretman „seksulne reorjentance“ se oštro osuđuje, smatrajući ga krivičnim djelom, narušavanjem ljudskih prava i djelom koji nije moguće da urodi plodom. S druge strane, postoji glas – unutar Američkog društva – koji propagira seksulanu orjentaciju, a u prilogu tome naovdimo nekoliko naslova: Rogers H. Wright, Nicholas A. Cummings Taylor & Francis: Destructive Trends in Mental Health; Mark A. Yarhouse: Ex-Gays?: An Extended Longitudinal Study of Attempted Religiously Mediated Change in Sexual Orientation .
[24] Za dodatno: el-aher el-karib.
[25] Joseph Marlin: Risale min sadiki el-mislijj, Pismo od mog prijatelja homoseksualca.
[26] Pogledaj: Ten Things Gay Men Should discuss with Their Healthcare Provider.