Piše: Vedad Mustedanagić
Zaštita čovjekovog života jedna je od osnovnih intencija šerijata koju treba zaštiti sa svih aspekata. Međutim, čovjekov život, kao i njegovo zdravlje, već odavno su narušeni, urušavanjem njegovog mjesta boravka (planete Zemlje), njegovog izvora prehranjivanja – biljnog i životinjskog svijeta i mentalnim vrbovanjem da što više konzumira različite proizvode. Smatram da se u govoru o halalu i haramu, šerijatskim propisima u vidu obaveza i sankcija, pitanje prirode i zaštite biljnog i životinjskog svijeta treba uvrstiti uz ostale propise. Osnovna, egzistencijalna potreba svakog čovjeka jeste hrana. Nažalost, neke zajednice, plemena i do dan-danas suočavaju se sa nestašicom hranjivih materija, dok se na drugim mjestima baci toliko hrane da bi se te zajednice moglo komotno prehraniti. Nepravilno korištenje biljnog i životinjskog svijeta dovodi do neravnomjerne raspodjele hrane na nivou čovječanstva, do trošenja drugih prirodnih resursa (naročito vode) kako bi se proizvela neka sekundarna vrsta hrane, do upotrebe biljnih i životinjskih dijelova kako bi se napravila neka vrsta hrane, odjeće, obuće ili kozmetike koji nisu uopće potrebni, do miješanja hemikalija u izvornu biljku radi poboljšanja njenog izgleda i slično. Još nismo svjesni kakve nas sve posljedice čekaju sa enormnim eksploatiranjem i uništavanjem biljnog i životinjskog svijeta.
Zaštita biljnog svijeta
Pravilno razumijevanje informacija o značaju biljnog svijeta za život čovjeka, kao što je hrana, stvaranje kisika, gradnja životnog staništa i drugih objekata, govori nam da je očuvanje biljaka, odnosno prirode, od krucijalne važnosti za čovječanstvo. Pored toga, biljke obogaćuju tlo i štite ga od erozije, čuvaju vodu tako što zadržavaju njen sliv, te je stoga potrebno zaštititi svaku biljnu vrstu. Jer, svaka biljna sorta kada se jednom izgubi, zauvijek je izgubljena, što znači da na njenu upotrebu više ne možemo računati. (Ciklus tekstova pod nazivom: “Environmental proctetion in islam”)
Analizirajući pisane tragove o odnosu spram životinjskog i biljnog svijeta, uočljivo je da se više pažnje daje pravnim normama koje su vezane za odnos naspram životinjama. Postoji više konkretnih hadisa koji se odnose na način ophođenja prema životinjama ili određenoj vrsti životinje. Govor o biljkama prate i generalne odrednice koje se objašnjavaju u poglavljima zaštite prirode, pod kojima se pored zemlje, vodenih resursa podrazumijeva i zaštita stabala, biljaka i naznačuje se potreba za očuvanjem biodiverziteta. U nastavku, na osnovu jednog hadisa i različitih mišljenja islamskih učenjaka, vidjet ćemo koliko se pažnje pridaje očuvanju jednog stabla koji služi ljudima.
Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Oni koji odsijecaju lotosovo drvo bit će bačeni u Džehennem naglavačke.” (Hadis bilježe Bejheki, Hatib el-Bagdadi i Tahavi, a Selim el-Hilali navodi kako je hadis autentičan.)
Islamski učenjaci razilaze se u shvatanju značenja sječe lotosovog drveta. Ebu Davud smatra da je riječ o drvetu u pustinji koje služi putnicima, a osoba ga odsiječe čisto iz zabave. Drugo mišljenje, prema kojem su ovi hadisi derogirani, temelji se na postupku Urve b. Zubejra, koji je od lotosovog drveta napravio sebi vrata, i ovo mišljenje zastupa Tahavi. I treće mišljenje, kojem je naklonjen Sujuti, jeste da se spomenuti propis odnosi na sječu lotosovog drveta u Haremu. On navodi sljedeće: “Prema mom shvatanju, najpreče je reći da se ovi hadisi odnose na sječu lotosova drveta u Haremu, a to stoji u verziji koju je prenio Taberani.” Ovom mišljenju naklonjen je i šejh Albani. (Selim el-Hilali, Enciklopedija zabrana u islamu)
Uzimajući u obzir ovaj hadis i ostale propise islama, bilo opće ili posebne, moguće je konstatirati da je potrebno zaštititi pomoću državnih aparata raznovrsna stabla, koja su potrebna u određenom području. Mjesta na kojima nema zelenila, šuma, potrebno je pošumnjavati, kako bi život na tom prostoru bio zdraviji i ugodniji, kako za ljude, tako i za životinje. Takvo nešto moguće je uraditi pomoću državnih službi, udruženja za zaštitu prirodne okoline koji će dobiti adekvatna sredstva da to i učine ili pojedinaca koji su za takvo nešto motivirani.
Jedan od načina zaštite biljaka i biodiverziteta jeste sadnja cvijetnjaka i bašti u vlastitim dvorištima, ma koliko ona bila mala. Čak i u gradskim sredinama na balkonskim površinama moguće je u saksijama posjedovati ukrasno cvijeće ili povrće koje je moguće i konzumirati. Na većim površinama poželjno je zasaditi raznovrsnih voćnih kultura, od kojih ćemo imati korist i mi i drugi. Podstrek za takav čin imamo u hadisu koji prenosi Enes, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema nijednog muslimana koji zasadi sadnicu ili posije usjev sa kojeg štogod pojede ptica, čovjek ili životinja, a da mu se to sve ne računa posebnom sadakom.” (Buhari, br. 2320)
Genetski modificirana hrana – GMO
Savremena biotehnološka dostignuća donijela su i raznorazne izazove. Jedan od tih izazova, koji je postavljen pred muslimanske pravnike, jeste genetski modificirana hrana – GMO. Najkraće rečeno, GMO organizmi su oni organizmi koji nikada ne bi nastali klasičnim, prirodnim putem. Upotreba ove hrane u svrhe ishrane različito se tretira: genetički inženjering u ishrani smatra se zabranjenim zbog ugroženosti biološkog diverziteta, remećenja reda na Zemlji i ugrožavanja živih bića ili sumnjivim (mešbuh) ako se (ne)štetnost takve hrane ne može ustanoviti osim nakon dužeg konzumiranja (Zuhdija Hasanović i Orhan Jašić, “Filozofsko-teološki pogled na mjere predostrožnosti kod konzumiranja GMO s aspekta islama”). Međutim, ono što je potrebno istaći i što je vezano za biljke jeste utjecaj takve proizvodnje na daljnji život i razvoj biljaka koje se koriste u te svrhe. S obzirom na to da se proizvodnja ove hrane ostvaruje vještačkim putem, da upotrebom ovakve hrane postoji mogućnost ugrožavanja drugih biljnih vrsta, te da je u sve to umiješana i želja za ostvarenjem profita, GMO spada u mešbuh (sumnjive) stvari, kojih se čovjek treba kloniti. Također, ne treba ni da ovu hranu upotrebljava kao ishranu za životinje čije je meso dozvoljeno konzumirati. (Fetve i rezolucije IZ, “Zaključak o statusu genetski modificiranih organizama” )
Zaštita životinjskog svijeta
Odnos prema životinjama može se regulirati pomoću općih i posebnih propisa. Kada je riječ o općenitim propisima, spomenut ćemo traktat našeg učenjaka Mustafe Pruščaka pod nazivom Risale fi-rahme ve eš-šefeka ala al-halk (Poslanica o milosrđu i sažaljenju naspram životinja). Pod općenitim propisima podrazumijevamo sve one lijepe manire koje islam zastupa i svojim učenjima podržava, a koji se mogu dovesti u kontekst lijepog odnosa spram životinja. Blagost, plemenitost, lijepo ponašanje i ostale sastavne osobine koje predstavljaju stil života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, trebaju biti odraz lijepog ophođenja prema svemu što je stvoreno, a u šta spadaju i životinje. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da se za sve stvoreno ima nagrada. Abdullah b. Amr, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Milostivi će Svoju milost ukazati onima koji budu imali milosti prema drugima. Budite milostivi prema onima koji su na Zemlji pa će prema vama biti milostiv Onaj Koji je na nebesima” (Ebu Davud, br. 4936. Hadis je vjerodostajan.). Ovaj hadis, kao i cjelokupna općenita učenja Kur’ana i sunneta, treba da budu odraz našeg ponašanja naspram životinja. Ovaj pristup više je vezan za područje ahlaka, edeba i pedagogije. Što se tiče posebnih propisa vezanih za životinje, možemo zaključiti da su to pravni akti koji reguliraju odnos čovjeka prema životinjama.
Kada je riječ o propisima koji su vezani za odnos prema životinjama, načelno možemo kazati da se odnos naspram životinja zasniva na iskazivanju milosti i blagosti prema njima, a što se implementira na različite načine. Svaki vid štete i ugrožavanja životinja se zabranjuje i može se pravno ili moralno sankcionirati. Analognim zaključivanjem zabranjuje se ubijanje životinja u ratnim pohodima (kao što je zabranjeno ubijati ljude), obaveza je napojiti žednu životinju (kao što je obavezno dati vode čovjeku), dok se običajem regulira hranjenje životinje koja je čovjeku ostavljena u povjerenje, ali nije naznačeno da je treba hraniti. Zabranjeno je životinjama sprečavati konzumiranje hrane, a vadžib im je osigurati hranu ako ta hrana prelazi čovjekove potrebe. Zabranjeno je musti životinju čijim se mlijekom hrani njeno mladunče, a ako mladunčetu nije dovoljno hrane što se nalazi u vimenu životinje, onda je vlasnik dužan obezbijediti dodatnu ishranu. Zabranjeno je životinje mučiti i kažnjavati, beskorisno udarati, osim uz opravdane razloge, kao što je da korist udaranja bude veća od štete (boli) koju bi životinja pretrpjela. Nije dozvoljeno koristiti životinje iznad njihovih mogućnosti, kao što nije dozvoljeno ni iznajmljivanje životinje nekom ko će je pretovariti. Pored navedenog, zabranjeno je zatvarati životinju bez određene koristi i pritom se ne brinuti o njoj na adekvatan način. Zabranjeni su svi oblici borbe životinja, zabranjeno ih je zatvarati ili spajati s onima koji će im nanijeti štetu, zabranjeno je izgladnjivati životinje ili ih pretjerano hraniti radi tovljenja, rastaviti životinju od njena mladunčeta, kao što je zabranjeno ne ukazati pomoć bolesnoj ili ranjenoj životinji; zabranjeno je ponižavati, zloupotrebljavati, proklinjati i psovati (čovjek nema nikakve koristi od ovog čina, a životinja ne razumije psovanje i ponižavanje) (Sulejman Topoljak, Ljudska prava i slobode u islamu). Zabranjuje se postavljanje životinje kao mete i u hadisu koji prenosi Ibn Omer, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je onoga ko uzme nešto živo za metu. (Muslim, br. 1958)
Način klanja životinja
Pored odgovarajuće osobe i životinje koju je dozvoljeno klati, za čin klanja životinje potrebno je obezbijediti adekvatno sredstvo za njeno usmrćivanje. Pod adekvatnim sredstvom podrazumijevamo oštar predmet s kojim će čovjek prerezati vratne žile životinje i omogućiti brzu i što bezbolniju smrt za životinju. Također, životinja se ne usmrćuje na neki drugi način koji nije propisan šerijatom kao što je ubijanje pištoljem ili strujnim udarom. Meso tako ubijene životinje postaje zabranjeno. Šeddad b. Evs prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Doista je Allah propisao lijepo postupanje prema svemu. Zato, kada ubijate, radite to na najljepši način, kada koljete, radite to na najmilostiviji način. Onaj ko od vas bude klao neka naoštri nož kako bi olakšao svojoj žrtvi” (Muslim, br. 1955). Detaljno o ovoj tematici pisano je u 87. broju ovog časopisa pod nazivom “Uvjeti koji se moraju ispuniti da bi klanje životinja bilo u skladu sa islamskim normama”.)
Lov
Propisi lova detaljno su razrađeni u djelima islamskih pravnika. Osnovne komponente koje se tiču lova podrazumijevaju način na koji se ubija lovina, životinja koja se smije loviti i koja smije da se lovi, kao i osoba koja lovi. Postoje dvije osnovne podjele životinja koje se love: morske i kopnene. Za morske životinje ne postoje posebni propis, dozvoljeno ih je jesti na koji god način bile ulovljene, dozvoljeno ih je jesti uginule, njihova krv ne treba isteći, ali se ne smiju jesti dok su još žive. Prilikom lova kopnenih životinja potrebno je izgovoriti bismillu, osoba koja lovi treba da bude musliman ili sljedbenik Knjige, da oružje za lov bude dovoljno oštro da presiječe kožu životinje, a ne da bude tupo poput kamena. Takvim ulovom lovina se smatra strvinom i ne smije se jesti. Životinje koje love druge životinje treba da budu obučene za to, potrebno je spomenuti Allahovo ime dok se šalju u hajku, dresirana životinja ne smije da lovi lovinu za sebe, već za vlasnika. U takvoj potjeri ne smiju učestvovati druge životinje koje nisu obučene za lov. Ako bi se desilo da dresirana životinja pojede nešto od životinje, onda se to ne smije jesti. (Ebu Bekr el-Džezairi, Put pravog muslimana) Pored propisa o lovu, bitno je istaći da je zabranjeno loviti radi zabave ili hobija. Loviti se smije isključivo iz opravdanih razloga, a to je prije svega konzumiranje mesa lovine. Zabranjeno je i organiziranje borbi u kojima učestvuju pijetlovi, bikovi ili ostale životinje. Shodno islamskim načelima, jednom muslimanu ne dolikuje da gleda kako se određene životinjske vrste bore, a i dodatni grijeh ima ako se kladi na svog favorita.
Propisi vezani za psa, životinje koje je dozvoljeno ubiti i svinju
Pas je najpoznatija životinja koja se koristi za svrhe lova. Međutim, za njega se vežu i neki drugi propisi koje ćemo spomenuti. Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bespotrebno bude držao psa, svakog dana bit će mu umanjena dobra djela za jedan kirat, izuzimajući psa za čuvanje usjeva i stoke” (Buhari, br. 2322). Legalno je držati psa zbog lova i čuvanja kuće i usjeva. Dozvoljeno je ubiti crnog psa dvjema bijelim tačkama na glavi jer je on šejtan, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Muslim, br. 1572)
Jedna od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, supruga kazivala je Ibn Omeru, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređivao ubijanje nasilnih pasa, miševa, škorpiona, lunja, gavrana i zmije (Muslim, br. 1200). Dozvoljeno je ubiti svaku vrstu životinje koja nanosi takvu štetu da se ne može spriječiti osim njenim ubijanjem. Pored ovih životinja, potrebno je istaći i poseban status svinje, životinje čije je meso zabranjeno konzumirati prema slovu Kur’ana, a kod muslimanskog stanovništva konzumacija njenog mesa etiketirana je kao jedan od najvećih grijeha. Konzumiranje svinjskog mesa i masti izaziva mnoge štetne posljedice i negativno djeluje na zdravlje. Između ostalog, svinjetina sadrži veliki postotak hormona rasta, što dovodi do povećanja stomaka. Zbog svega onoga što svinja jede i činjenice da 98 posto njene mokraće ostaje unutar nje, pojavljuju se raznovrsne bolesti. Pored toga, svinja je i prijenosnik više od 450 zaraznih bolesti (Vildana Semić-Isaković, “Zdravstveno-znanstveni razlozi zabrane jedenja svinjskog mesa”). Zabranjeno je prodavati svinju i uginulu životinju, o čemu se govori u hadisu koji prenosi Džabir b. Abdullah, radijallahu anhu: “Allah i Njegov Poslanik su, uistinu, zabranili prodaju alkohola, strvine, svinje i kipova” (Muslim, br. 1581).