Dr. Hakija Kanurić
Supruga se u časnom Kur’anu oslovljava sa tri različita naziva: imre’e (žena), zevdže (supruga, druga) i sahibe (pratiteljica).
Kada postoji tjelesna veza između muškarca i žene ali među njima ne vlada sklad, ideološka harmonija i međusobna ljubav, koristi se izraz imre’e (žena).
Kada postoji tjelesna veza između muškarca i žene a istovremeno među njima vlada sklad, ideološka harmonija i međusobna ljubav, koristi se izraz zevdže (supruga, druga).
Svevišnji Allah spominje imre’u (ženu) Nuha i Luta, alejhimasselam, imre’ete Nuhin vemre’ete Lut (Et-Tahrim, 10), a ne koristi izraz zevdže (supruga, druga) zbog ideološkog razilaženja među njima. Nuh i Lut su dva Allahova vjerovjesnika a njihove žene su nevjernice, pa ih Allah naziva ženama a ne suprugama.
Isto tako Svevišnji Allah naziva faraonovu ženu imre’e: imre’ete fir’aun (Et-Tahrim, 11), jer je ona bila vjernica a njen muž nevjernik.
S druge strane, kazujući o Ademu, a.s., i njegovoj supruzi Svevišnji Allah koristi izraz zevdže – supruga: ente ve zevdžuke (El-A’araf, 19), kao i kada kazuje o poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., i njegovim suprugama: Kul liezvadžike (El-Ahzab, 28) potvrđujući tako ideološku harmoniju i potpuni sklad među njima.
Ovdje se pojavljuje jedan problem, a to je upotreba izraza imre’e (žena) kada se govori o supruzi Zekerijje, a.s., uz ideološku podudarnost među njima: ve kanet imre’eti ‘akira (Merjem 50) „a moja žena je nerotkinja.“ Moguće je da je nepolodnost žene donekle poremetila sklad među njima, te je upotrebljen izraz imre’e (žena), da bi nakon što ih je Svevišnji Allah opskrbio djetetom Kur’an upotrijebio drugi izraz: ve vehbna lehu Jahja ve aslahna lehu zevdžeh (El-Enbija, 90) „i darovali mu Jahjaa, i osposobili mu suprugu njegovu.“ Nakon što je supruga Zekerija, a.s., rodila dijete Svevišnji Allah ostavlja izraz imre’e i naziva je zevdže.
Što se tiče trećeg izraza „sahibe“ (pratiteljica) Kur’an ga upotrebljava kada ne postoji ni tjelesna ni emotivna veza između bračnih drugova. Kada se kazuje o Sudnjem danu, danu kada će se uslijed velikih strahota svako samo o sebi brinuti i kada će se veze pokidati, najviše se koristi izraz „sahibe“, kao naprimjer u ajetu: jeume jefirrul-mer’u min ehih ve ummihi ve ebih ve sahibetihi ve benih (Abese, 34-36) „Na Dan kad bude bježao čovjek od brata svog, i majke svoje i oca svog, i (sahibe) pratiteljice svoje i sina svog.”
Odgovarajući na tvrdnje onih koji Gospodaru svjetova pripisuju dijete Svevišnji Allah koristi upravo taj izraz: enna jekunu lehu veledun ve lem tekun lehu sahibe. (El-En’am, 101) „Otkud Njemu dijete, a On nema družice (sahibe)?“ Izraz „sahibe“ u ovom kontekstu je najadekvatniji jer ne postoji nikakva veza sa drugom stranom, šta više druga strana samo je fikcija i praktično ne postoji.
Kur’anska retorika nenadmašna je. Časni Kur’an govor je Allaha, Svevišnjeg Gospodara: „Reci: ‘Kad bi se sakupilo čovječanstvo i džinni, da donesu sličan ovom Kur’anu, ne bi sličan njemu donijeli, makar oni jedni drugima bili pomagači.’“ (El-Isra’, 88)