Piše: Smail Handžić
Rasprave ili diskusije između neistomišljenika su oduvjek, još od davnina, bile prisutne među ljudima. To je Allahova zakonitost i jedan od velikih dokaza Njegove moći i mudrosti, jer je ljude stvorio da budu različitih boja, jezika, prirode, fizičkog sklopa i građe, ideja, shvatanja, razmišljanja… U tom smislu je Uzvišeni rekao: „I jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju“ (Er-Rum, 22) I rekao je: „A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne zajednice učinio. Međutim, oni će se uvijek razilaziti…“ (Hud, 118)
Međutim, uprkos postojanju različitosti mišljenja među ljudima, Uzvišeni Allah je svaku istinu potkrijepio, ukrasio ju je i osvjetlio jasnim i nedvosmislenim znakovima koji njome vode. Jedan od načina dolaska do istine je svakako i diskusija, ili razgovor među neistomišljenicima oličen pridržavanju njegovih osnovnih temelja i adaba.
CILJEVI RASPRAVE
Osnovni cilj svake rasprave treba da bude spoznaja istine o nečemu! U tom smislu, sagovornici trebaju biti krajnje iskreni jedan prema drugom, nastojeći iznjeti svoje glavne argumente, otklonuti eventualnu nejasnoću ili postojeće loše mišljenje. Diskusija treba da bude obostrano potpomaganje među sagovornicima na putu do spoznaje, kako bi svaka oprečna strana zaista saznala ono što joj je inače bilo do tada nepoznato, kako bi se, u skladu sa onim što istina nalaže, korigovali i promjenili stavovi i mišljenja, a pridržavajući se pri tome vjerodostojnih argumenata koji je otkrivaju. Onoga momenta kada rasprava preraste u nametanje, sukob ili odbranu ličnih shvatanja i stavova, realno je očekivati da ista neće uroditi željenim plodovima.
TEMELJI PRI VOĐENJU DISKUSIJE:
NAUČNI PRISTUP: Jedan od najvažnijih temelja pri vođenju diskusije je dosljednost naučnom pristupu izlaganja ili obrade određene teme. Pod ovim se isključivo misli na iznošenje validne i ubjedljive argumentacije koja ide u prilog zastupajućem mišljenju, te na autentičnost prenešenih izjava ili mišljenja.
Na osnovu ovoga, izrečeno je i čuveno pravilo vezano za diskusiju, a koje glasi: „Ako budeš nekoga citirao, čini to autentično, a ako zastupao određenu tvrdnju, potkrijepi je validnim dokazom!“ Uzvišeni Allah je rekao: „Ti reci: “Dokaze svoje dajte ako je istina to što govorite!“ (El-Beqareh, 111)
ISPRAVNOST IZLAGANJA: Veoma je važno da diskutanti obrate pažnju na sadržaj svoga izlaganja kako u njemu ne bi bilo nikakve kontradiktornosti koja može drugoj strani poslužiti kao protuargument. Primjer ovome su riječi faraona u kojima opisuje Musaa, alejhis selam, te za njega kaže: „”On je sihirbaz ili je lud!”“ Poznato je da se ove osobine nikada ne mogu spojiti u jednoj osobi, jer se nerazumna osoba ne može baviti sihrom. Slično su i Kurejšije kazale Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, kao što se to navodi u Kur’anu: „A oni, uvijek kada vide neko čudo, okreću svoje glave i govore: “Čarolija (sihir) neprestana!”“ (El-Qamer, 2) Kontradiktorno je sa stvarnošću smatrati sihir konstantnim i neprestanim!
DOGOVOR O TEMELJIMA: Osim toga, neophodno je da diskutanti o nekim ograncima vjere (ili bilo čega drugog) prije toga budu složni ili ubjeđeni u osnovne temelje ili principe teme o kojoj diskutuju. U protivnom, uzaludna je svaka rasprava! Nije logično sa nekim raspravljati o pitanju da li se u određenoj vrsti kupoprodaje desio neki Šerijatom zabranjeni vid kamate, a da pri tome, ta ista osoba uopće ne smatra kamatu zabranjenom?! Ili, zar ima smisla raspravljati sa ateistom o validnosti nekih praktičnih obaveza ili o pohvalnim djelima na koje podstiče Šerijat, a on još uvjek ne vjeruje u Gospodara svih svjetova?!
Također, diskutanti se striktno trebaju pridržavati materije o kojoj diskutuju a ne prelaziti sa teme na temu bez prethodnih rezultata, a sve kako bi se ista argumentovano obradila i pretresla koliko zahtjeva dolazak do cilja. Često se desi da diskutanti u jeku svoje diskusije zaborave prvobitnu temu, te da odlutaju u nepotrebne rasprave što ih odvede u lavirint iz kojeg se ne znaju izvući bez svađa, vrijeđanja…
ISKRENOST I NEPRISTRASNOST MIŠLJENJU: Također, veoma važan temelj svake diskusije je nepristrasnost diskutanata, želja istih za iskrenom spoznajom istine, udaljavanje od tvrdoglavosti u mišljenju i pridržavanje za islamski bonton pri vođenju rasprave. Sve dok diskutanti budu imali namjeru i iskreno budu težili da dođu do istine, njihova diskusija će teći ispravnim putem. Za takvo što je neophodno odagnati i najmanje slijeđenje prohtjeva, bez obzira bili oni lične prirode ili samo želja određene mase ljudi! Spominje se da je imam Šafija kazao: „Nikada ni s kim nisam razgovarao a da pri tome nisam volio da on bude potpomognut, da ispravno kaže i da bude uspješan, te da ga Allah sačuva!“ El-Gazali je kazao: „Pristrastnost u mišljenju je bolest koja je osobina zlih učenjaka…“
DOLIČNOST VOĐENJU RASPRAVE: Ako se slažemo da nosilac istine o nečemu nikako istu ne smije da skriva od drugih, također trebamo biti svjesni i toga da se ta istina, osim u iznimnim prilikama, ne daje onima koji je još nisu spremni da prihvate. Također, pametno je, kulturno i mudro, da se svaki čovjek okani onoga što mu ne dolikuje, niti da ulazi u poslove kojih još nije doličan! Greška je da se raspravlja i da istinu brani neko ko zastupa neistinu, ili onaj koji je još dovoljno ne poznaje, ili onaj koji je neće znati odbraniti, niti onaj koji ne poznaje greške i negativne efekte koje nalaže slijeđenje neistine, i sl. Dakle, nemože svako biti sposoban da se upušta u ispravnu i plodonosnu diskusiju o nekom pitanju! Za doličnost ozbiljnom naučnom pristupanju diskusiji je neophodno imati znanje!
Onaj ko je neznalica, ne smije da se upušta u diskusiju sa onim koji dobro poznaje temu diskusije. To je činjenica koju saznajemo na osnovu riječi Ibrahima, alejhis selam, njegovom ocu: „O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti“ (Merjem, 43)
Žalosno je što često imamo priliku slušati opaske, replike i odgovore nestručnih koje upućuju stručnim ljudima, pa ih proglašavaju da su pogriješili ili zastranili u mišljenju! Oni koji nešto ne poznaju, takvi trebaju da pitaju i da nauče, a ne da raspravljaju bez znanja. Pitati nije sramota! Neki rekoše da je pitanje ključ znanja, a mi imamo lijep primjer u Musau, alejhis selam, koji je rekao dobrom robu: „”Mogu li da te pratim” – upita ga Musa -, “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”“ (El-Kehf, 66)
SPOZNAJA I ZADOVOLJSTVO SA REZULTATIMA: Svaki čovjek je sklon greški! Bezgriješni su bili samo Allahovi poslanici, alejhimus selam, u pogledu onoga što su prenosili od svoga Gospodara. Svi ljudi mimo njih se, prije upuštanja u diskusiju, trebaju složiti sa čuvenom devizom: „Moje mišljenje je ispravno sa mogučnošću da je pogrešno, a mišljenje drugog je pogrešno sa mogučnošću da je ispravno!“ Anologno ovome, nije uslov za uspješnu raspravu da suparnička strana bude pobjeđena u raspravi, te da se poraženo prikloni suprotnom mišljenju. Ako se desi da se diskutanti slože u jednom mišljenju, to je dobro i poželjno, a ako ne, to ne mora značiti da rasprava nije bila uspješna. Rasprava će biti uspješna i ako diskutanti nakon rasprave shvate da svaka strana ima svoje validne argumente i priznatu metodologiju kojom se opravdano oslanja na svoje mišljenje. Takvo razilaženje će se uvažavati!
Kroz ovu prizmu se mogu posmatrati riječi Ibn Kudame, Allah mu se smilovao, koji u svom čuvenom djelu el-Mugni kaže: „Svaki od njih bi pronalazio opravdanje za onoga ko se sa njim u mišljenju ne slaže, u pogledu pitanja koja su plod idžtihada (mesa’il el-idžtihadijjeh), i ne bi ga zaduživao time da se složi sa njegovim načinom razmišljanja!“
Međutim, rasprava će biti neuspješna onda kada se završi sa svađom i prekidanjem veza, sa oholenjem i proglašavanjem suparnika neznalicom (džahilom), zabludjelim, i drugim ružnim imenima i osobinama!
Ako diskutanti obostrano ne prihvate rezultate do kojih su došli raspravom, njihova rasprava će biti samo gubljenje vremena! Imam Šafija, Allah mu se smilovao, je rekao: „Nikada se nisam raspravljao sa nekim, koji bi prihvatio moj dokaz, a da poslije toga nije bio vrijedniji u mojim očima; niti sa onim koji bi ga odbio, pa bi time kod mene izgubio svoju vrijednost!“ (Ilm el-džedel, 14)
NEKI ADABI RASPRAVE
LIJEP GOVOR: Najbitniji adab koji je neophodan da se nađe kod diskutanata je njihova dosljednost lijepom i kulturnom izražavanju! Uzvišeni je rekao: „Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi: – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj“ (El-Isra, 53) I rekao je: „…i s njima ne najljepši način raspravljaj!“ (En-Nahl, 125)
Svaka pametna osoba, kojoj je stalo do dolaska do istine, treba da se kloni uvredljivih riječi, omalovažavanja, klevetanja, ismijavanja, ruganja, i drugih vidova preziranja i potcjenjivanja suparnika. Treba da se kloni prijetnji i dovođenja suparnika u nepoželjnu situaciju, pa čak da argument protiv njegovog mišljenja bude i kristalno jasan! To je zbog toga što je osvajanje ljudskih srca prioritetnije nego što je pobjeda u sporu, naročito u šerijatskim pitanjima u kojima imamo priznato razilaženje među islamskim učenjacima, i u pitanjima koja su plod idžtihada!
Suparnik će nekada i biti pobjeđen, ali neće biti razuvjeren. Nekada ćeš ga ušutkati svojim dokazom, ali to ne znači da ćeš ga time i smiriti ili zadovoljiti! Oštre i uvredljive riječi uz dizanje glasa proizvode samo srdžbu i neprijateljstvo. Dizanje glasa pri raspravi nikako ne osnažuje dokaz, niti doprinosi boljem razumjevanju i shvatanju nekog pitanja. Čak šta više, onaj koji u raspravi podiže svoj glas, općenito, on to čini samo iz razloga što su njegovi argumenti slabi i neautentični. Zbog toga svoju nesposobnost isti pokušava da sakrije galamom! Suprotno ovome, miran i staložen govor ukazuje na nečiju pronicljivost, na snažno samopouzdanje i na razboritost u razmišljanju.
Osim toga, poželjno je da se izbjegaje govor u prvom licu jednine ili množine (moje mišljenje je, ja sam rekao, učili smo, naše iskustvo…), jer je to jedan od obilježja pokuđene samodopadljivosti. Ljudska priroda odbacuje uzdizanje nad drugim i „gledanje sa visine“, pa je poželjno u svakodnevnom govoru upotrebljavati izražavanje u trećem licu (ako se prostudira, primjetit će se…; kažu učenjaci; mišljenje stručnjaka je; i sl). Zatim, poželjno je upotrebljavati općepoznate izraze i bliske primjere, kao što je pokuđeno pretjerivati u objašnjavanju i pretjerano pojednostavljati materiju na osnovu čega bi se moglo naslutiti potcjenjivanje nečijeg umnog dosezanja i shvatanja, a što se može odraziti na uspješnost diskusije!
PRIDRŽAVANJE ZA PREDVIĐENO VRIJEME: Svaki diskutant treba da ima na umu predviđeno vrijeme koje ima na raspolaganju, kako ne bi oduljio i kako njegov govor ne bi postao drugima dosadan. Najveći razlozi za oduljivanje ili za prekidanje nečijeg govora su: samodopadljivost govornika, njegova želja za isticanjem i hvalom, mišljenje da će njegov govor biti nešto novo i zanimljivo ljudima, ne osvrtanje na ljudske potrebe, njihovo vrijeme i raspoloženje.
Govornik treba da zna da je bolje i umjesnije da završi svoje izlaganje onda kada ljudi budu u žiži njegovog interesovanja i željni za sakupljanjem koristi koje isijavaju iz njega, nego onda kada budu čekali trenutak kada će konačno završiti, dakle, onda kada im dosadi.
SASLUŠAVANJE, POŠTOVANJE I IZBJEGAVANJE PREKIDANJA TUĐEG GOVORA: Kultura saslušavanja govornika u vremenu njegovog izlaganja je osobina koju mnogi diskutanti zanemaruju, iako je to odlika plodonosne diskusije. Saslušati govornika znači dozvoliti istom da iznese i prezentira osnovnu metodologiju koja ga je navela na njegovo mišljenje, ali i dozvoliti objema stranama mogućnost utvrđivanja osnovnih tački na osnovu kojih su se dogodili oprečni stavovi. Saslušati govornika je odlika koja diskutanta vodi do osvajanja srca njegovog neistomišljenika i koja ukazuje na poštovanje i na ozbiljnost. Onda kada se među diskutantima, na osnovu njihovih gestova, osjetno primjeti njihovo uzajamno poštovanje, nadati je se da će lakše doći do istine i razumjevanja, da će biti udaljeniji od slijeđenja strasti i želje za nadvlađivanjem suparnika. Naravno, to se ne kosi sa potrebom da jedni drugima upute koristan savjet i da se isprave određene greške