Piše: Mithad R. Ćeman
Govor i razumijevanje izrečenog predstavlja veliku blagodat kojom je život na zemlji učinjen mogućim i funkcionalnim. Naravno, govor često zna imati veća značenja nego što se to na prvi pogled da zaključiti.
Uzvišeni Allah govori o igri riječima pa kaže: “I kada smo rekli: ‘Uđite u ovaj grad i jedite šta god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognute glave uđite, i recite: ‘Oprosti!’ – oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više!’ Onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena i Mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili zato što nisu poslušali.” (El-Bekara, 58 i 59)
Allah je naredio Sinovima Israilovim da uđu u Palestinu, i to na njihov vlastiti zahtjev, u potrazi za ugodnim i lagodnim životima. Trebali su ući ponizno, pognute glave, i zatražiti oprost koisteći izraz “hitta”, međutim, griješnici među njima zamijenili su riječi kojima se moli oprost riječima oholosti. Umjesto “hitta”, što znači “Oprosti nam!”, oni su izgovarali sličan izraz “hinta” koje ima značenje “pšenica”. Zbog toga je na njih s neba kazna spuštena.
Isto su radili i par vjekova kasnije, u komunikaciji sa posljednjim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao što to nalazimo u 104. ajetu sure El-Bekare: “O vjernici, ne govorite ‘Ra‘ina!’, nego recite ‘Unzurna!’”
Ashabi govorili su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Ra‘ina”, to jest, da obrati na njih pažnju pa su jevreji ovu riječ počeli koristiti u veoma pogrešnom značenju, koju ne priliči upotrijebiti u komunikaciji s običnim čovjekom, a kamoli s Allahovim poslanikom. Zato je Svevišnji Allah zabranio upotrebu ove riječi, da bi onemogućio sinove Israilove u činjenju zla i da ne bi imali priliku, koristeći se dvosmislenošću izraza, činiti ovakvu pakost. (Aid el-Karni, Tefsir, str. 37)
Da bi bolje razumjeli kur’anski tekst često se moramo vratiti na razloge objave, tj. na kontekst vremena kada su ajeti objavljeni.
Jedne prilike se Omer osamio i sam sebi postavio pitanje o tome kako će u ovom ummetu doći do razilaženja, a jedan im poslanik i jedna im kibla? Poslao je po Ibn Abbasa i o tome ga upitao. Ibn Abbas mu je odgovorio: “Vladaru pravovjernih! Nama je objavljen Kur’an i mi smo ga učili i znali smo u vezi s čim i radi čega je objavljen. A nakon nas doći će ljudi koji neće znati zbog čega je objavljen i oni sami će o tome imati svoja mišljenja, a kada svako od njih bude imao svoje mišljenje, razići će se, a kada se raziđu, tada će se i sukobiti.” (El-Muvafekat, 4/147)
Kada je Omer od Ebu Lu’lua, koji je radio kao kovač u Medini, zatražio da mu iskuje neko oruđe ovaj mu je rekao da će mu iskovati oruđe takvog kvaliteta da mu poslije njega neće trebati drugo. Omer, radijallahu anhu, koji je imao vjerničku pronicljivost, tu izjavu je shvatio prijetnjom. Ubrzo će se ta prijetnja i ostvariti.
Neki izrazi koji se koriste u svakodnevnici često imaju suprotno značenje od izrečenog: “Uz svo poštovanje prema vama”, često ukazuje na nedostatak poštovanja; “Nisam siguran da razumijem šta govorite”, često znače “Siguran sam da mi se ne sviđa to što govorite”, i tome slično.
Kontekst (vrijeme, mjesto, okolnosti)
Sa‘d b. Ubejda prenosi da je neki čovjek došao kod Ibn Abbasa i upitao: “Ima li mogućnost pokajanja onaj ko je namjerno ubio vjernika?” Ibn Abbas odgovorio je: “Ne, njemu ne predstoji ništa drugo osim vatre.” Nakon što je čovjek otišao, prisutni upitaše Ibn Abbasa: “Ali, nama si govorio suprotno tome.” Ibn Abbas reče: “Primijetio sam da je on zbog nečega ljut i da želi ubiti vjernika.” Prisutni krenuše za ovim čovjekom i kada su raspitali o njemu, saznali su da je Ibn Abbas bio u pravu. (Muhammed el-Kurtubi, Tefsir, tom 5, str. 98)
Kada je Alija poslije Bitke na Siffinu pristao na arbitražu to su mu zamjerile haridžije, koje su do tog događaja svoje interese poistovjećivale sa interesima Alije, pa su uzvikivali: “Allah je jedini sa pravom presude!” Alija, radijallahu anhu, je njihov stav prokomentarisao: “Riječi istine kojima se želi neistina.”
U oba navedena primjera dolazi do izražaja namjera i interpretacija. Ukoliko želiš da učiniš grijeh i za njega tražiš opravdanje onda znaj da za tebe nema pokajanja, a isto tako ako svojim parolama želiš nastavak sukoba među muslimanima onda bez obzira na istinitost tih parola one služe u promoviranju neistine.
Čak i iz života našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazimo postupke na koje je uticao kontekst. Bez obzira što je znao ko su munafici unutar Medinske zajednice, koji su neumorno radili na razgradnji muslimanskog društva i podrivali stabilnost, bezbijednost i prosperitet muslimana on nije nad njima sproveo mjere sankcionisanja ili eutanizacije i to iz razloga što ne bi bilo shvaćeno na prihvatljiv način van same Medinske zajednice.
Takođe Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, odnos prema obliku Kabe, za koji je rekao Aiši: “Da tvoj narod nije tek primio islam, naredio bih da se Kaba sruši, zatim bih joj vratio ono što je uklonjeno, vratio bih je na visinu zemlje, napravio dvoja vrata – istočna i zapadna – i izgradio je na temeljima koje je postavio Ibrahim, alejhi-s-selam.” (Buharija, Muslim i drugi). Bojazan da će Kurejšije, koje su još bile friške u islamu, pogrešno shvatiti postupak Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prevladala je želju da se Kaba vrati u prvoditni, autentični oblik iz vremena Ibrahima, alejhi-s-selam.
Pisana riječ kroz prizmu konteksta
Poznavanje konteksta knjige, ambijenta prilikom pisanja knjige ili pojedinosti o autoru u velikoj mjeri može nam omogućiti da dođemo do dodatnih značenja u samoj knjizi.
Da bi se čitalo između redova mora se poznavati kontekst izrečenog ili napisanog a to zahtjeva dodatno istraživanje i zalaganje. Sjećam se kada sam čitao knjigu Zādu-l-me‘ād – Opskrba za ahiret od Ibnu-l-Kajjima, koliko sam promijenio pogled na sadržinu i na samog autora kada sam saznao da je djelo pisano na putu. Tada sam tekstu pristupio sa više respekta jer sam bio ubijeđen da nije obično prepisivanje iz drugih knjiga nego je čist produkt intelektualne zrelosti autora.
Isti je slučaj sa djelom El-Mebsūt imama Muhammed es-Serhasija (umro 483. h.g.) koje je izdiktirano iz zatvora, u njegovom slučaju iz bunara, na osnovu onoga što je imao u glavi. To se desilo u današnjem Uzbekistanu a u zatvoru je završio jer je uputio savjet tadašnjem vladaru, najvjerovatnije Mongolu. Djelo El-Mebsūt obrađuje hanefijski fikh ali navodi mišljenja šafija, nekada i mišljenje imama Malika, a čak i hanbelija te zahirija, pa je zbog toga riječ o komperativnom fikhu.
Sa druge strane sjećam se kada sam u knjižari našao tefsir Ibn Tejmijje u 7 tomova i oduševljen ga ponio kući da bi to oduševljenje splahlo kada sam u uvodu pročitao da su to sakupljene tefsirske teme koje su nađene kroz njegova sabrana djela Medžmuu-l-fetava. Isti je slučaj sa tefsirom Ibn Abbasa koji je i preveden na bosanski jezik.
“Pisac je tajna knjige”
Znamo za enciklopedijsko znanje imama Buharije, ali opet je dodatno poštovanje prema njegovom Sahihu poslije saznanja da je prije svakog upisanog hadisa klanjao dva rekata istihare i to u Revdi poslanikove džamije.
Knjiga Znakovi na putu ima jedan značaj i smisao čak i kad bi autor bio nepoznat ali dobija dublje značenje kada znamo da je njen autor, Sejd Kutb, zbog svojih stavova ubijen.
Djelo rahmetli Alije Izetbegovića Islamska deklaracija (objavljeno 1970.), karakteristično po svojoj jasnoći i sažetosti, ili njegovo najvažnije djelo Islam između istoka i zapada (objavljeno 1980.) još više privlače pažnju kada znamo da je autor, upravo zbog svoje otvorenosti i jasnoće u stavu bio osuđen na 14 godina zatvora.
Zato mi je uvijek važno da se podrobnije upoznam sa piscem knjige, a pogotovo od kada sam čuo akademika Ferida Muhića kada kaže: “Pisac je tajna knjige.”
Obnova islamske misli i vraćanje muslimana na pozornicu
Želja nam je bila da ukažemo kako kontekst, tj. vrijeme, mjesto ili povod nastanka knjige, kao i ličnost samog autora puno znače za dublje i cjelovitije razumijevanje sadržine. Pokušat ćemo navesti jedan primjer.
Knjiga Dijalog islamskih i evropskih učenjaka[1], ima 153 stranice i objavljena je 1979., u godini moga rođenja.
Knjiga nam predstavlja dijalog o islamskom pravu i čovjekovom pravu u islamu. Ti dijalozi su održani u Rijadu od 22 do 25. marta 1972; Parizu 23. oktobra 1974; Vatikanu 25. oktobra 1974; Ženevi 30. oktobra 1974; Parizu 2. novembra 1974; Strasbourgu 4. novembra 1974.
Na ovim susretima se pokušao dati prikaz kaznenog prava u islamu, odnos prema ljudskim pravima i slobodama, odnos prema drugim vjerama, princip mira u islamu, položaj žene u islamu, prava čovjeka i jedinstvo ljudskog roda u islamu.
Knjige su nastale u godinama u kojima se aktivno radilo na ratifikacijama Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Države, članice UN-a, obavezale su se da će se prava i slobode iz tih akata poštovati u njihovim zemljama. Oba pakta stupila su na snagu 1976. godine. Kraljevina Saudijska Arabija, kao država čije je kazneno pravo najviše utemeljeno na vjerskim principima, imala je potrebu da svijetu pokaže kako to nije u suprotnosti sa savremenim čovjekom i društvom. Knjiga upravo završava sa tim zaključkom: “…kako bismo razmijenili mišljenja u službi čovjekovog dobra i velike ljudske porodice i njenog mira na zemlji, onog mira koji je danas postao osnovnim životnim zahtjevom na svakom mjestu i kod svih nacija i naroda. Na tom putu treba da se angažuju svi dobroželitelji, a islam će, sigurno, biti na čelu njihovih redova.” (Dijalog islamskih i evropskih učenjaka, str. 153)
Naravno, dublji kontekst se stiče kada znamo da je to period u kojem je Kraljevinom Saudijske Arabije vladao Kralj Fejsal (vladao 1964-1975), koji je u međunarodnoj politici bio srčani borac za poboljšanje položaja muslimana u svijetu.
Što se vremena objavljivanja kod nas tiče to je u jeku i zanosu vjerskog buđenja Bošnjaka. Sa studija se vratio Ahmed Smajlović kao doktor islamskih nauka, i to 1974. Tri godine kasnije, 1977., najviše zalaganjem ovog mladog doktora, dolazi do otvaranja Islamskog teološkog fakulteta, a 1978. Ahmed Smajlović lično pokreće Islamsku misao.
Mlad, obrazovan, pun elana, sa ogromnim uspjehom kroz prethodne dvije godine, što mu je najvjerovatnije dalo osjećaj da je sve moguće, čitalaštvo bosanskog govornog područja želi da upozna sa prisustvom islama na evropskoj pozornici i aktivnim nastojanjem muslimana da nađu dodirne tačke sa ostatkom čovječanstva.
Bez obzira koliko uspjeli da dublje prodremo u sadržinu knjige uvijek ostaje da pisac ima pravo na svoju namjeru a čitaoc na interpretaciju.
______________________
[1] Tri godine kasnije, tj. 1982., pojavit će se još jedna knjiga slične tematike pod nazivom Razgovor o islamu, koja ima svega 46 stranica. Knjiga prezentira dijalog između nepoznatih učenjaka iz Meke i njihovog kontakta iz Amerike kada dolazi do neke vrste ponovnog susreta između Istoka i Zapada, između islama i potencijalnih muslimana.