Želje nevjernika i grješnika
Priredio: Selman Hadžić
Nevjernik će poželjeti da se odgodi Sudnji dan kako se ne bi susreo s kaznom koja ga čeka
Kada nevjernik bude spušten u kabur i kada mu bude predočeno njegovo mjesto u Džehennemu, on će moliti Uzvišenog Gospodara da odgodi Sudnji dan kako ne bi ušao u vječnu patnju, koja ga čeka.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao je da će, nakon što nevjernik u kaburu bude odgovorio na pitanja meleka, “tada s neba glasnik povikati: ‘Neistinu je rekao Moj rob! Prostrite mu prostirku od vatre, obucite mu odjeću od vatre i otvorite mu džehennemsku kapiju!’ Tada će osjetiti njenu vrelinu i gorčinu, a kabur će mu se stijesniti toliko da će mu se kosti mimo kosti prolaziti. Zatim će mu doći čovjek odvratnog lica, ružne odjeće, nepodnošljivog smrada, pa će mu reći: ‘Žalosti se zbog djela koja će te učiniti nesretnim, ovo je dan koji ti je obećan.’ On će upitati: ‘A ko si ti? Tvoje lice je lice koje donosi zlo!’ On će odgovoriti: ‘Ja sam tvoje ružno i ogavno djelo.’ Tada će kazati: ‘Gospodaru, odgodi Sudnji dan!’” (Ahmed, 18733; Ebu Davud, 3212; Ibn Madža, 1548; Nesai, 2139. Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u djelu Sahihut-tergib vet-terhib, 3/219)
Kada nevjernicima i grješnicima dođe smrt, zaželjet će da se vrate na dunjaluk, kako bi radili djela koja za svog prvog života nisu radili. Uzvišeni Allah spominje nam njihove želje i djela za kojima žale:
a) Nevjernik, nakon što mu smrt dođe, priželjkuje da se vrati pa da čini dobra djela
“I tako, kada nekom od njih, smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, vrati me, da uradim kakvo dobro u onome što sam propustio!’ ‘Nikako.’ To su zaista riječi koje će on, neminovno reći – pred njima će prepreka biti sve do Dana kada će oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 99–100)
Ibn Kesir je rekao da ovaj ajet znači: “Nikako i nipošto nećemo udovoljiti njihovoj molbi, a to su samo riječi isprazne (tj. njih ne prati djelo). A kada bismo ga na dunjaluk vratili, on opet dobra djela ne bi činio.”
“A da ti je vidjeti kako će prijestupnici, oborenih glava, pred Gospodarom svojim biti: ‘Gospodaru naš, vidjeli smo i čuli smo, pa nas vrati da dobra djela činimo; mi doista, čvrsto vjerujemo.’” (Es-Sedžda, 12)
Imam Kurtubi u tefsiru ovog ajeta kaže: “Ajet ukazuje na to da niko ne umre a da zasigurno u trenutku smrti ne sazna da li je Allahov štićenik – velijj, ili Allahov neprijatelj. A da nije toga, ne bi čovjek tražio povratak.” (Kurtubi, Tefsir, 15/86)
Nipošto ne budi nemaran prema veličanstvenom trenutku za kojim žali i žudi nevjernik želeći da se vrati na dunjaluk, da bi činio ono čime je Allah zadovoljan.
Međutim, Allah zna da bi oni radili isto što su i prije radili, čak i ako bi ih ponovo vratio u život.
b) Priželjkuje da bude svrstan među dobročinitelje
Uzvišeni Allah obavještava nas o žalopojkama grješnika, koji žali zbog dužnosti koje nije izvršavao prema Allahu, priželjkujući povratak na dunjaluk kako bi se svrstao u dobročinitelje.
“Da čovjek ne bi uzviknuo: ‘Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, doista sam i u one što se izruguju spadao.’ Ili da ne bi rekao: ‘Da me je Allah Pravim putem uputio, sigurno bih među bogobojaznim bio.’ Ili da ne bi rekao kada doživi patnju: ‘Da mi se samo vratiti – među dobročinitelje bih se svrstao.’” (Ez-Zumer, 56–58)
Ibn Kesir, rahimehullah, kaže: “Na Sudnjem, danu, grješnik, koji je propustio priliku da se pokaje i vrati Allahu, zažalit će zbog toga pa će poželjeti da bude od dobročinitelja, iskrenih i pokornih Allahu, Uzvišenom i Plemenitom.” (Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/77)
Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svaki stanovnik Vatre vidjet će svoje mjesto u Džennetu, pa će sa žaljenjem reći: ‘Da me je Uzvišeni Allah uputio pa da sad u njemu budem!’ A i svaki stanovnik Dženneta vidjet će svoje mjesto u Vatri, pa će iz zahvalnosti reći: ‘Da me Allah nije uputio.’ Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio: ‘Da čovjek ne bi uzviknuo: Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio!’” (Nesai, Sunenul-kubra, 11454; Ahmed, 10652. Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim u djelu Silsiletul-ehadisis-sahiha, 2034)
c) Priželjkuje da udjeljuje i troši svoj imetak na Allahovom putu
Uzvišeni Allah obavještava nas o pustim željama nevjernika i grješnika da im se čas smrti odgodi, pa da udjeljuju i postanu jedni od dobročinitelja.
“I udjeljujte od onoga čime vas Mi opskrbljujemo prije nego što nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još kratko vrijeme zadržiš, pa da zekat udjeljujem i da dobar budem!’ Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrt njegova dođe. Allah u potpunosti zna ono što vi radite.” (El-Munafikun, 8–11)
Nevjernik će tek nakon dolaska smrti postati potpuno ubijeđen da je sadaka jedno od najdražih djela Uzvišenom Allahu, da odagnava srdžbu Stvoritelja, te da će svaki Alalhov rob biti pitan o imetku – kako ga je stekao i u šta ga je potrošio, i zato će tada poželjeti da se vrati pa da udjeljuje imetak koji je uskraćivao potrebnima i trošio ga na zadovoljenje svojih prohtjeva. Nevjernik će željeti povratak kada sazna da se sadaka hvali i ponosi ispred svih drugih djela i pretiče ih. Omer b. Hattab, radijallahu anhu, rekao je: “Rečeno mi je da su se sva djela ponosila i hvalila, pa je onda sadaka kazala: ‘Ja sam od svih vas najvrednija.’”
(Ibn Huzejma, 2433; Hakim, 1/416. Albani je predaju ocijenio vjerodostojnom u djelu Sahihut-tergib vet-terhib, 878)
Abdurrahman es-Sa’di u tefsiru ovog ajeta kaže: “Ovo ukazuje na to da Uzvišeni Svoje robove nije zadužio izdvajanjima koja bi ih stavila u nezgodnu poziciju i poteškoću, već im naređuje da udijele samo dio od onoga čime ih je On opskrbio.” (Tejsirul-Kerimir-Rahman, 875)
Ibn Kesir je rekao: “Svako ko pravi propuste u pogledu Allahovog prava, kajat će se kada bude umirao, i tražit će da mu se odgodi čas smrti i život produži, pa makar kratko, kako bi se pokajao i nadoknadio ono što je propustio… i nikome se neće čas njegove smrti odgoditi niti život produžiti kada mu edžel njegov dođe.” (Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/477)
Imam Kurtubi rekao je: “Ovaj ajet ukazuje na četiri propisa:
- Allahove riječi: “I udjeljujte od onoga čime vas Mi opskrbljujemo prije nego što nekom od vas smrt dođe”, ukazuju na obaveznost požurivanja sa izdvajanjem zekata, te da u osnovi nije dozvoljeno odgađanje njegovog izdvajanja, kao što je slučaj i s ostalim ibadetima kada im vrijeme nastupi.
- Allahove riječi: “Pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još kratko vrijeme zadržiš, pa da zekat udjeljujem i da dobar budem!’”
Ibn Abbas, radijallahu anhu, kazivao je: “Ko posjeduje imetak dovoljan da obavi hadž i posjeti Allahovu kuću, ili je obavezan na taj imetak dati zekat, pa to ne učini, takav će, kada bude umirao, tražiti da se vrati (na dunjaluk).” Neki čovjek reče: “O Ibn Abbase, boj se Allaha, zar neće povratak (na dunjaluk) tražiti samo nevjernici?” On tada reče: “Proučit ću ti šta o tome kaže Kur’an”, pa je proučio: “O vi koji vjerujete, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od spominjanja Allaha. A oni koji to učine, pravi su gubitnici. I udjeljujte od onoga čime vas Mi opskrbljujemo prije nego što nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: ‘Gospodaru moj, da me još kratko vrijeme zadržiš, pa da zekat udjeljujem i da dobar budem.’ Allah, sigurno, neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite.” (El-Munafikun, 8–11) Čovjek upita: “A kada je zekat obavezan?” “Kada imetak dostigne visinu od 200 dirhema i više od toga”, reče Ibn abbas. “A kada je hadž obavezan?”, upita čovjek, na što Ibn Abbas, radijallahu anhu, odgovori: “Kada čovjek posjeduje poputninu i jahalicu.” (Tirmizi, 3316; Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/478, konstatuje da predaja ima prekid, a Albani je ovu predaju ocijenio slabog isnada. Sahihu Suneni Tirmizi, 3316)
- Ibn Arebi je rekao: “Ibn Abbas, radijallahu anhu, prihvatio je općenitost ajeta u pogledu posebno obaveznog izdvajanja, mimo dobrovoljnog. Kada je riječ o njegovom stavu o hadžu, postoji problem, jer ako kažemo da je hadž dužnost koja se ne mora odmah izvršiti, u slučaju da osoba umre a nije obavila hadž, postoji razilaženje učenjaka da li je ta osoba grješna. A ako opet kažemo da je hadž obaveza obaviti čim se steknu za to uslovi, ajet općenito na to ukazuje, jer bi onaj ko je bio dužan obaviti hadž, pa to nije učinio, poželio da se vrati, pa da izvrši ono što je od ibadeta propustio.”
- Ibn Abbas je rekao: “Ovaj je ajet najteži za pripadnike monoteizma, jer niko ko kod Allaha ima ikakvo dobro na ahiretu, ne priželjkuje povratak na dunjaluk ili ostajanje na njemu.” Kurtubi je rekao: “Osim šehida jer će on priželjkivati povratak da ponovo bude ubijen, kada bude vidio velike počasti ukazane šehidu.” (Tefsiru Kurtubi, 9/368–369)
Ebu Derda, radijallahu anhu, kazao je: “Jedanput smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spominjali produžetak života, pa je on rekao: ‘Zaista Allah nijednoj duši neće odgoditi njen čas smrti, kada joj dođe, a produžetak u životu ostvaruje se time da Allah Svoga roba opskrbi čestitim potomstvom, koje mu za njega neprestano dovu, pa mu te dove pristižu u kabur.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/478)
d) Priželjkuje da ga Gospodar ostavi na dunjaluku još samo kratko vrijeme kako bi odazvao Njegovom pozivu i kako bi slijedio poslanike
Uzvišeni Allah kaže: “Ti opominji ljude Danom kada će im kazna doći, kad će oni koji su se prema sebi ogriješili – govoriti: ‘Gospodaru naš, ostavi nas još samo kratko vrijeme, odazvat ćemo se pozivu Tvome i slijedit ćemo poslanike.’ A zar se niste prije zaklinjali, da vi nećete se preseliti sa ovoga na onaj svijet?” (Ibrahim, 44)
Ibn Kesir je rekao: “Uzvišeni Gospodar odgovara na njihovu molbu i traženje: “A zar se niste prije zaklinjali, da vi nećete se preseliti sa ovoga na onaj svijet”, tj. zar se vi niste prije ovog vašeg stanja zaklinjali da nikada neće prestati stanje u kojem ste se nalazili, te da nema povrataka, niti kazne, zato sada zbog toga ovo kušajte.” (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/706)
e) Priželjkuje da bude vraćen na dunjaluk, i da ne poriče dokaze Gospodara, i da vjernik postane
Uzvišeni Allah kaže: “A da ti je vidjeti kako će, kad pred Vatrom budu zadržani, reći: ‘Da nam je da vraćeni budemo, pa da dokaze našeg Gospodara ne poričemo i da vjernici postanemo!’ Ne, Ne! Njima će očevidno postati ono što su prije krili; a kada bi i bili vraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci.” (El-En’am, 27–28)
Ibn Kesir je rekao: “Oni nisu tražili povratak na dunjaluk zbog želje i ljubavi prema vjerovanju, već zbog straha od patnje koju su svojim očima vidjeli, a koja je za njih adekvatna kazna za nevjerovanje koje su ispoljavali. Otuda, oni traže da budu vraćeni na dunjaluk, kako bi se oslobodili i spasili od Vatre u čije su se postojanje osvjedočili. Zato je rekao: ‘A kada bi i bili vraćeni, opet bi nastavili da rade ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci”, tj. lažu da bi se vratiti iz želje i ljubavi prema vjerovanju – imanu. Zatim Uzvišeni obavještava nas da bi se oni, i kada bi bili vraćeni u dunjalučku kuću, opet vratili onome što im je bilo zabranjeno, u kufr i suprotstavljanje, “jer oni su doista lažljivci”, tj. lažu govoreći: “da nam se vratiti pa da više ne poričemo Allahove ajete, i da budemo vjernici”. (Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 2/176)
Kako su se odabrane generacije pripremale za smrt
Rebia b. Hajsem, rahimehullah, u svojoj kući je iskopao kabur i kad bi god njegova duša nagnula ka dunjaluku i kad bi u svome srcu osjetio grubost, ušao bi u njega i legao, pa kada bi ugledao tamu kabura i njegove strahote, glasno bi povikao: ‘Gospodaru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam propustio!’ Njegovi ukućani bi ga čuli te bi mu kabur otvorili. Jedne noći sišao je u kabur i zatvorio ga poklopcem, pa kada je osjetio usamljenost u njegovoj unutrašnjosti, stao je dozivati: ‘Gospodaru moj, vrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam propustio!’, međutim niko ga nije čuo. Tek nakon što je prošlo dugo vremena čula ga je njegova supruga i požurila da ga izvadi iz kabura. Tada je pri izlasku rekao: ‘Radi, o Rebia, prije nego što budeš rekao: ‘Gospodaru moj, vrati me, da uradim kakvo dobro u onome što sam propustio!’, a niko ti se ne odazove.’” (Gazali, Ihjau ulumid-din, 2/211)
Ibrahim b. Jezid El-Abdi, rahimehullah, rekao je: “Jedanput mi je došao Rejjah el-Kajsi, rahimehullah, pa mi je kazao: ‘O Ebu Ishak! Hajde sa mnom do stanovnika ahireta, da porazgovaramo, a i mi ćemo im se brzo pridružiti.’ Krenuo sam sa njim, a on me je odveo do mezarja. Kada smo sjeli u blizini jednog kabura, on mi reče: ‘O Ebu Ishak! Šta misliš šta bi vlasnik ovog kabura zaželio kad bi mu bilo rečeno da nešto zaželi?’ Ja tada rekoh: ‘Allaha mi, zaželio bi da se vrati na dunjaluk, pa da život svoj provede u pokornosti Allahu i u popravljanju svoga stanja.’ ‘Pa, evo, mi smo sada na dunjaluku, zato pokorimo se Allahu i popravljajmo se’, reče on. Zatim je ustao i od tada se samo ibadetu posvetio, a nedugo zatim je i preselio.” (Abdulaziz es-Selman, Ikazu ulil-himmetil-alije ila igtinamil-ejjamil-halije, str. 357)
Ibrahim et-Tejmi rekao je: “Zamislio sam sebe u Vatri, kako jedem od njenog Zekkuma, i pijem od njen sadid – kapljevinu, okovan u njene lance i okove, pa sam svoju dušu upitao: ‘Šta ti želiš?’, a ona reče: ‘Želim da se vratim na dunjaluk, pa da radim dobra djela.’ Ja joj rekoh: ‘Ti si sada u onome što priželjkuješ, pa radi.’” (Ibn Neim, Hil’jetul-evlija ve tabekatl-asfija, 4/211)
Ebu Alija Rufej b. Mihran, rahimehullah, njegova bogobojaznost, briga za ahiretom i pripremanje za susret s Gospodarom, bilo je toliko ozbiljno da je za sebe pripremio ćefine, koje je oblačio jedanput svakog mjeseca, a onda bi ih vratio na njihovo mjesto. Vasijet – oporuku napisao je sedamnaest puta dok je još bio zdrav i dobrog stanja. Za svaki vasijet je bio odredio rok, pa kad bi taj rok došao, ponovo bi ga razmotrio, po potrebi ga izmijenio ili bi ga u istom stanju ostavio. (Suveru min hajatit-tabiin, 455)
Jednog dana imam Ibn Redžeb došao je do kaburdžije i kazao mu: “Iskopaj mi ovdje mezar”, pa mu je pokazao mjesto. Kaburdžija je poslije pričao: “Ja sam mu iskopao mezar, a on je u njega sišao, pa pošto mu se svidio, legao je u njega i rekao: ‘Ovo je dobro.’ Nakon nekoliko dana umro je i ukopan je u taj kabur, i to u mjesecu redžebu 795. h. g., neka ga Allah Uzvišeni obaspe Svojom neizmjernom milošću.” (Ibn Hadžer, Durerul-kamine, 2/321)
Muhammed b. Hasnevija rekao je: “Bio sam prisutan kod Ebu Abdullaha Ahmeda b. Hanbela kada je neki čovjek došao iz Horasana i upitao: ‘O Ebu Abdullah, došao sam ti čak iz Horasana, da te upitam o jednoj meseli.’ ‘Pitaj’, reče mu. ‘Kada će rob osjetiti slast rahatluka i odmora?’, upita čovjek. ‘Kod prvog koraka kojim zakorači u Džennet’, odgovori imam Ahmed.” (Tabekatul-hanabile, 1/291)
Prvi dio ovog teksta vidjeti na linku:
https://minber.ba/za-cim-zale-stanovnici-kaburova-1-dio/