Bitka na Hunejnu, dolini na istoku Meke, odigrala se osme godine po Hidžri, odmah nakon oslobođenja Meke, a u njoj su se muslimani sukobili sa dva velika arapska plemena Hevazin i Sekif, koja su nastanjivala područje Taifa. Kada su muslimani osvojili Meku, pripadnike ova dva plemena uhvatila je panika jer su strahovali da će Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sada krenuti u borbu protiv njih, stoga su pomislili kako je bolje da oni napadnu muslimane prije nego što oni napadnu njih. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je protiv njih poveo vojsku koja je brojila deset hiljada boraca, među kojima je bilo i onih koji su tek nedavno primili islam. Nakon što su se s njima sukobili, muslimani su u jednom dijelu bitke zapali u veoma nezgodan položaj i gotovo doživjeli poraz, i da nije bilo neizmjerne Allahove dobrote, a nakon toga i Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, hrabrosti i pribranosti te mudrih i pronicljivih poteza kojima je učvrstio srca vjernika i vratio im samopouzdanje nakon kojeg su krenuli u kontranapad, oni bi taj dan uistinu i bili poraženi. Međutim, na kraju se sve dobro završilo i muslimani su još jednom izvojevali veličanstvenu pobjedu. (Buhari, 4337, i Muslim, 1059)
“Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!”
Broj muslimanskih vojnika u ovoj bitki bio je toliko velik da je neko od njih, zanesen i opčaran brojnošću, neoprezno izgovorio riječi: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!” (Ebu Avana, 6754), koje će muslimane naučiti velikoj lekciji koja nikada neće biti zaboravljena. Svevišnji Allah povodom tog događaja objavio je: “Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.” (Et-Tevba, 25–26)
Vjerovjesnikova neustrašivost
Bera b. Azib, radijallahu anhu, prepričavajući neke pojedinosti iz ove bitke, kazuje: “A što se tiče Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on nikuda nije pobjegao! Vidio sam ga kako jaše na svojoj bijeloj mazgi čije je uzde pridržavao Ebu Sufjan, radijallahu anhu. Govorio je: ‘Ja sam vjerovjesnik, ja nisam lažov, ja sam potomak Abdulmuttalibov!’” (Buhari, 2864, i Muslim, 1776). Ebu Sufjan koji se spominje u ovom hadisu jest Ebu Sufjan b. Haris, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, amidžić i brat po mlijeku, a ne dobro poznati Ebu Sufjan b. Harb, jedan od kurejšijskih vođa.
Hrabrost jedne muslimanke
Enes, radijallahu anhu, pripovijeda da je na dan Bitke na Hunejnu ashabijka Ummu Sulejm, radijallahu anha, sve vrijeme uz sebe imala bodež. Primijetivši to, Ebu Talha, radijallahu anhu, o tome je obavijestio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je upita: “A šta će ti taj bodež, o Ummu Sulejm?”, a ona mu odgovori: “Uzela sam ga da, ukoliko mi se približi neki mušrik, njime mu trbuh rasporim!”, na što se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmija. Ona mu reče: “Allahov Poslaniče, ubijat ću i one koji su tek nedavno primili islam i koji su se razbježali i samoga te ostavili!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče joj: “O Ummu Sulejm, uistinu nas je Allah od njih zaštitio i nije nas zaboravio.” (Muslim, 1809)
Riječi koje je izgovorila Ummu Sulejm, radijallahu anha: “one koji su tek nedavno primili islam”, odnose se na one koji su primili islam nakon oslobođenja Meke, a koji su učestvovali u ovoj bitki. Nakon što je mnogo njih, zbog slabog imana i panike, pobjeglo sa bojnoga polja, ona je pomislila da su licemjerno primili islam, tj. da su munafici, pa je zbog toga izgovorila ove riječi.
Poslanik obilato dijeli imetak
Nakon što se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio iz Bitke na Hunejnu, oko njega se okupilo mnoštvo ljudi koji su tražili da ih daruje imetkom koji je osvojen kao ratni plijen. I uistinu, on im je dijelio “i šakom i kapom”, baš kao što dijeli čovjek koji se uopće ne boji siromaštva. U svojim navaljivanjima bili su toliko uporni da su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, satjerali pod jedno trnovito pustinjsko drvo za čije se bodlje zakačio njegov ogrtač i tako ga s njega svukao. On tada zastade i reče: “Dajte mi moj ogrtač! Kada bih imao deva, krava i ovaca koliko je bodlji na ovim stablima, sve bih vam ih podijelio i vidjeli biste da nisam ni škrtac, ni lažov, ni kukavica.” (Buhari, 2821)
Poslanikova strpljivost
Dok je vršio raspodjelu ratnog plijena, koji je nakon ove bitke pao u ruke muslimana, neki osorni i nevaspitani čovjek prigovorio je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kako ne dijeli pravedno, na što mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Pa ako Allah i Njegov Poslanik nisu pravedni, pa ko je onda pravedan? Neka se Allah smiluje poslaniku Musau, alejhis-selam, on je uistinu bio više uznemiravan nego što sam ja sada, ali je, i pored toga, ostao strpljiv.” (Buhari, 3150, i Muslim, 1062)
Primjer Poslanikove vjernosti i plemenitosti
Nakon ove bitke, desio se događaj u kojem je još jednom do izražaja došla Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, plemenitost i opet je, po ko zna koji put, potvrdio da on na najdosljedniji i najpotpuniji način izvršava svoje obaveze i drži do svojih obećanja. Naime, imajući u vidu da je Meka oslobođena, među ensarijama se proširila vijest da će Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, možda napustiti Medinu i ostati da živi u Meki. Također, neke ensarije zapazili su da je poslije Bitke na Hunejnu, u kojoj je zaplijenjen veliki ratni plijen, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, veliku pažnju poklonio nekim kurejšijskim velikodostojnicima, ali i drugim ljudima koji su tek ušli u islam, te im obilno dijelio imetak želeći tako pridobiti njihova srca i vezati ih za islam. Kada su te informacije došle do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, on je ljudima održao govor u kojem je, između ostalog, kazao: “O ensarije, zar niste zadovoljni da ljudi odu vodeći sa sobom ovce i deve, a da se vi s Vjerovjesnikom vratite svojim kućama?! Da nije bilo hidžre, ja bih bio jedan od ensarija. Kada bi svi ljudi krenuli jednom dolinom ili jednim tjesnacem, a ensarije drugom dolinom, ja bih krenuo dolinom kojom su krenule ensarije. Ensarije su potkošulja, a svi ostali su košulja. Poslije mene će među vama biti sebičnosti, pa strpite se sve dok me ne sretnete pored Havda – mog izvora u Džennetu!” Ove su riječi na ensarije ostavile veliki trag i tako žestoko zaplakaše da im se brade natopiše suzama. Dok su plakali, govorili su: “Zadovoljni smo što je nama pripao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i što se on vraća s nama.” (Buhari, 4330, i Ahmed, 11730)
Riječi: “Ensarije su potkošulja, a svi ostali su košulja”, znače da su ensarije Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bliži od ostalih ljudi, baš kao što je čovjekovom tijelu bliža potkošulja od košulje, a riječi: “poslije mene će među vama biti sebičnosti”, znače da će muslimani imati mnogo imetka stečenog kao ratni plijen, ali da će pri njegovoj podjeli prednost biti data nekome drugom mimo ensarija, te da će oni tako, u određenoj mjeri, biti zakinuti.
________________
Iz knjige:
Upoznaj Poslanika u nekoliko minuta
Naslov originala: اَلسِّيرَةُ النَّبَوِيَّةُ فيِ دَقَائِقٍ / Es-Sīretun-nebevijja fī dekāik
Autor: Dr. Nasir b. Musfir el-Kureši ez-Zehrani
Prijevod: Amir Durmić
Recenzija: Prof. dr. Zuhdija Hasanović i prof. dr. Fuad Sedić