Priredio: Selman Hadžić, prof.
Sva hvala pripada samo Allahu, kojeg hvalimo i od kojeg oprosta i pomoći tražimo. Najljepši i naiskreniji salavati i selami Allahovom Poslaniku i miljeniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj časnoj porodici, ashabima i svima koji ga u dobru slijede. A zatim.
Imam Ebu Bekr Et-Turtuši El-Maliki El-Endelusi, (umro, 520 h.) rahimehullahu te’ala veli: „Među sinovima vladara, koji su ostavili dunjaluk, spoznavši njegove mahane, bio je i Ebu Ikal Ulvan el-Hasan, iz Magribske vladarske porodice – Benu Agleb. Uživao je u prestižu i velikoj raskoši koju donosi vlast, međutim, pokajao se svome Gospodaru, i Njemu se istinski vratio, te je tako svoje savremenike prestigao. Odbacio je porodicu i imetak, a žena se klonio, domovinu je napustio, te je u ibadetu i pobožnosti dostigao visoke stepene, a bio je poznat i po primanju dove. Bio je pobožnjak, alim, hafiz, i pjesnik, a znanje je stjecao učeći kod Sahnuna – jednog od najpoznatijih učenika čuvenog alima Ibn-l-Kasima, autora, djela El-Mudevvena u Malikijskom mezhebu.[1]
Zbog čega se pokajao
Historičari u njegovoj biografiji spominju dva kazivanja o razlogu njegove teobe, tako Ebu Bekr El-Maliki, rahimehullah, veli: „Što se tiče razloga njegove teobe, i povratka ka pokornosti Allahu, i o događajima koji su nakon toga uslijedili, o tome je prenio Sulejman b. Muhammed, od Muhammeda b. Katiba, koji je ispričao: „Jedanput smo pili alkohol, kod Ebu Ikala b. Galbuna, u njegovoj kući. Nakon ikindije on je napustio sijelo te je svome slugi naredio da mu kupi vuneno džube, ogrtač, pantalone i vunenu torbu. Sluga je pomislio da to on želi nekome pokloniti, pa kad mu je to donio, on je svukao svoju prefinjenu i čistu odjeću, a obukao je vunenu. Nakon toga, obučen u tu odjeću ušao je kod majke, pa mu je kazala: „Šta je to Ebu Ikale? Da nisi s pameti skrenuo, sinko?“ On joj tada reče: „Majčice, tako mi Allaha, neću Mu više nikada nepokoran biti nakon ovog dana, osim da budem prisiljen.“ Ovako je se desila njegova teoba, a zatim je prodao svu svoju imovinu, kuću, nekretnine, te je sve to kao sadaku podijelio, te se zaputio ka Mekki.“[2]
Ebu Zejd Ed-Dibag, rahimehullah, spominje drugi razlog, i drugačije kazivanje o njegovom pokajanju, te kaže: „Razlog njegove teobe, bila je njegova žestoka iskušanost i zavedenost ženama, radi koje je često prerušen i obučen u ženu prisustvovao svadbama i proslavama. Tako je jedanput prerušen u ženu, umiješao se među djevojke na svadbi jednog od prinčeva Benu Agleba, ali kad je sjeo među njih, zaključana su sva vrata, jer je u svadbenoj kući, nestala vrijedna ogrlica. Tako je započelo pretresanje žena, jedne po jedne, sve dok u kući nije ostao samo on i još jedna žena, pa kad se pobojao da će biti osramoćen, rekao: „Bože moj, ako me ovog puta sakriješ i ne osramotiš me, ja ću Ti se istinski pokajati, i više se grijehu neću vraćati.“ A prije toga se kajao više od sedamdeset puta, a zatim bi se ponovo griješenju vraćao. Pa kad je pokazao istinsku iskrenost prema Allahu, neko je povikao: „Prekinite pretres, pronašli smo ogrlicu.“ Napustio je to mjesto, i otišao svojoj kući, u duši noseći iskrenu teobu, pa je odbacio imetak, suprugu, djecu i domovinu, te je sve napustio, i skrasio se u jednoj afričkoj tvrđavi, družeći se s Ebu Harunom El-Endelusijem.[3]
Nema ljenčarenja i odmora za griješnike
Imam Ebu Bekr Et-Tertuši El-Maliki, El-Endelusi, veli: „Zatim se odvojio od dunjaluka i svijeta u jednu tvrđavu, gdje je posvećen ibadetu, bio u drušvu pobožnjaka po imenu Ebu Harun El-Endelusi. Međutim, nije kod ovog pobožnjaka primjetio mnogo truda i zalaganja u ibadetu. Pa dok je tako jednu noć provodio u namazu, a Ebu Harun je spavao, osjetio je umor, pa je sebi rekao: „Ovaj vrli pobožnjak, spava cijelu noć, a ja svu noć provodim na kijamu, pa mogu i ja malo svoju dušu odmoriti.“ Zatim se spustio na bok, te je u snu vidio osobu koja mu uči: „Misle li oni koji čine zla djela, da ćemo s njima postupiti jednako kao s onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše prosuđuju.“ (Al-Džašije, 21). Probudio se prestrašen, te je shavatio da se to na njega odnosi, pa je probudio Ebu Haruna, i upitao ga: „Allahom te zaklijem da mi kažeš, je si li ikada počinio veliki grijeh?“ On reče. „Nisam, sine moga brata, Allahu neka je sva hvala, čak ni mali grijeh nisam namjerno počinio.“ Ebu Ikal, tada kaza: „Zato ti i možeš spavati, a ne priliči za one poput mene osim trud i zalaganje.“ Zatim je otputovao u Mekku, boraveći stalno u Bejtu-l-haramu, obavio je hadž mnogo puta, radio je kao nosač, i time se hranio, a preselio je na sedždi na jednom od fraz –namaza u mesdžidu-l-haramu, 296 h.[4]
Gospodar zna moje potrebe
Ebu Bekr b. Sa’dun, rahimehullah, kaže: „Vidio sam Ebu Ikala na brdu Milosti, na dan Arefata, kako kleči pred Allahom Uzvišenim i Plemenitim, na svojim koljenima, ispruženih ruku, ukočenog pogleda, dok mu suze kapaju. Tada sam mu rekao: „O Ebu Ikale, ovo je veličansven dan, zar nećeš doviti.“ On mi tada reče: „O sine Sa’dunov, On (Allah) zaista zna moju potrebu i ono zbog čega sam došao.“[5]
Allah čuva onoga ko čuva njegove granice
Turtuši, rahimehullah, veli: „Jedanput, ga je njegov prijatelj upitao da li je poželio kakvu hranu, pa mu je rekao da je poželio da jede glavušu. Pa mu je kupio dvije ovčije glavuše, te mu ih je u platno zamotane donio. Nakon nekoliko dana upitao ga je: „ Jesu li mu se glavuše svidjele. Rekao je: „Čim sam ih otkrio, vidio sam da su prekrivene crvima, i na njima nije bilo nikako mesa osim crva.“ Zatim je taj prijatelj otišao do mesara, te ga o tome obavijestio, a on je začuđen rekao: „Nisam mogao ni pomisliti da u našem vremenu ima neko, ko biva štićen ovakvom zaštitom. Te glavuše su bile od ovaca koje su neki radnici ukrali.“ Zatim mu je mesar dao druge glavuše, pa sam ih donio Ebu Ikalu, pa ih je pojeo. Zatim sam ga obavijestio, o onome što je mesar rekao, a on je zaplakao, te je rekao: „Gospodaru moj, tvoj rob Ebu Ikal nije zaslužio ovakvu zaštitu, Moj Gospodaru Ali to je Tvoja blagodat, i Tvoja Plemenitost, zato Ti se zavjetujem, Moj Gospodaru da više nikada neku jesti hranu s željom i žudnjom kakvu sam do sada osjećao, sve dok Te ne sretnem, inšaAllahu.“[6]
Tavaf s povezom preko očiju
Ebu Bekr b. Sa’dun, rahimehullah, veli: „Ebu Ikal mi je rekao: „O Ebu Bekre, iz mog srca je nestala sva ljubav prema dunjaluku, osim ljubavi prema ženama, pa kad tavafim, ja prekrijem svoje oči, iz straha od fitne, pa me je tako jedna žena iz Horasana ugledala dok sam tavafio. Neko joj je rekao: „Ovaj čovjek je bio vladar Magriba, ostavio je dunjaluk, samo mu je još u srcu ostala ljubav prema ženama.“ Ona je tada kazala: „Ja se želim, udati za njega.“ Pa mu je poslala glasnika, a on joj je odgovorio: „Neću se tobom oženiti, sve dok, poput mene, ne ostaviš dunjaluk, tako da ti od njega ne ostane ništa.“ Kad su je obavijestili, ona je sve što je imala kao sadaku podijelila, te se tako udala za Ebu Ikala. Sve do kraja života ostao je s njom, te su zajedno i ukopani u Mekki, Ebu Ikal i njegova supruga Horosanijka.“[7]
Ne vraćam se u zemlju u kojoj sam bio nepokoran Allahu
Ebu Bekr El-Maliki, rahimehullah, veli: „Rečeno je da je Ebu Ikalu, nakon njegove teobe i pokajanja, njegova sestra iz Kajrevana u Mekku napisala mnogo pisama, moleći ga da se vrati u Maroko, kako bi se s njim sastala, i njemu se obradovala prije nego li ih smrt rastavi, a on bi svako pismo koje mu od nje stigne bacao i ne bi ga čitao. Pa kad se to njoj odužilo, poslala mu je glasnika, koji mu je njenu poruku usmeno prenio: „Tako ti prava dojke koju sam zajedno s tobom dojila, molim te da mi dozvoliš da vidim tvoje lice prije smrti, i rastanka s dunjalukom. Šta je to s tobom? Dok si ludovao, griješnik bio, i dok nas je radi tebe sramota bilo, bio si kod nas, a sad kad se s tobom ponosimo, i bereket s tvojim viđenjem tražimo, ti si nas napustio.“ Njenom glasnik Ebu Ikal, reče: „Kaži joj: „Neću ostaviti zemlju u kojoj sam spoznao Allaha Uzvišenog i Plemenitog, i vratiti se u zemlju u kojoj sam bio neposlušan Allahu Uzvišenom, jer me je strah da me moj povratak ne podsjeti na dane nemara i griješenja, pa da za tim ne osjetim čežnju i ponovo se vratim njihovom činjenju.“ Njegova sestra je zatim stigla iz Maroka u Mekku, te se s njim predala i posvetila ibadetu, ostavši u Mekki sve do svoje smrti.“[8]
Ovo je potpuno u saglasju s onim što je došlo u predaji o čovjeku iz Benu Israila koji je ubio 99 ljudi, a zatim je namirio broj s 100, pa kad je upućen na alima, i upitao ga ima li za njega teobe. On mu je rekao: „Svakako, a ko se to može ispriječiti između tebe i teobe? Idi u tu i tu zemlju, jer zaista u njoj žive ljudi koji obožavaju Allaha, pa i ti s njima, obožavaj Allaha, i ne vraćaj se više u svoju zemlju, jer je to zemlja zla…“[9]
Kadi Ijjad, rahimehullah, veli: „U ovom hadisu je podstrek da čovjek ostavi mjesta na kojima je činio grijehe, kao i loše prijatelje koji su ga u tome pomagali. Suprostavljanje njima radi Allaha Uzvišenog, ustrajavajući na taj način u teobi i prekidajući tako sve što je može narušiti. Također, da tako promijeni svoje stanje, družeći se s dobrim i pobožnim društvom, koje zavrijeđuje da se na njih ugleda, te da se tako i potvrdi, osnaži i osvjedoči njegova teoba.[10]
Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, veli: „Hadis ukazuje na vrijednost preseljenja iz zemlje u kojoj je čovjek činio grijehe, jer naviknutost na griješenje preovladava kod takvih osoba, jer će ih (ostanak u toj zemlji) podsjećati na grijehe koje je tu prije činio, i na njegovo iskušenje s njima, ili zato što se tu nalaze osobe koje su ga u griješenju pomagale i na griješenje ga podsticale, zato je posljednji njemu rekao: „I ne vraćaj se više u svoju zemlju, jer je to zemlja zla…“ A u tome je išaret da pokajnik treba napustiti (negativna )stanja na koja se bio naviknuo u vrijeme nepokornosti, te da ih se potpuno kloni, i da se zaposli sa nekim drugim.[11]
Haremski golub koji je preselio na sedždi
Ostavio je uživanje i raskoš, griješenje i nepokornost, te se nastanio na najljepšem i najsvetijem mjestu na zemlji. živio je skromno od rada svojih ruku. Vrijeme je provodio u okrilju Mekkanskog harema, pored časne Ka’be, u tavafu, namazu, zikru, učenju Kur’ana, halkama znanja, pa ga zbog toga prozvaše haremskim golubom, kome je mesedžidu-l-haram kuća. Uzvišeni Allah mu je u tom istom haremu pored časne Ka’be i lijepu završnicu odredio, te je preselio u farz namazu, na sedždi, gdje je rob Gospodaru najbliži.[12]
Ebu Abdullah Ed-Dejnuri, veli: „Ebu Ikala su zvali haremski golub.“[13] [14]
Gospodaru naš, molimo te da nam podariš lijepu završnicu, a Tebi se utječemo od loše završnice. Gospodaru naš, podari nam tevbu prije smrti, a kod smrti šehadet, a nakon nje džennet. Gospodaru naš, podari nam smrt, dok činimo sedždu Tebi, o Svemilosni i Milostivi.
[1] Siradžu-l-muluk, Ebu Bekr Et-Turtuši el-Maliki el-Endelusi, str. 22.
[2] Rijadu-n-nufus fi tabekati ulema-l-kajrevan ve ifrikija, Ebu Bekr el-Maliki, str.527-528.
[3] Me’ali-l-iman fi me’arifeti ehli-l-kajrevan, Ebu Zejd Ed-Dibag, 2/218.
[4] Siradžu-l-muluk, str.22.
[5] Rijadu-n-nufus, 1/530.
[6] Siradžu-l-muluk, str. 22.
[7] Me’ali-l-iman, 2/228-229.
[8] Rijadu-n-nufus, 1/537.
[9] Muslim, 2766, Buhari, 3470.
[10] Ikmalu-l-mualim, 8/269.
[11] Fethu-l-bari, 6/517.
[12] Siradžu-l-muluk, str. 22.
[13] Me’ali-l-iman, 2/226.
[14] Tekst je pripremljen prema djelu: Men teveffa mine-l-ulema ve huve sadžid, dr. Muhammed Ibrahim Seid El-Farisi, Idaretu-l-buhus, Dubaji, 2015.