Piše: Ammara Šabić
Dugo nisam pisala. Upravo sam to shvatila. Uvijek (prije dugog nepisanja) sam pisala život. Pisala sam slike života koji su me okruživali. Svjetovi su to, u pravom smislu riječi. Da li sam se makar u jednom od tih svjetova pronašla? Ne bih rekla, a i rekla bih, istovremeno. Nikakve veze sa svim tim slikama nisam imala. A ipak, baš svaku od njih sam osjećala unutar sebe, što me navelo da na poslijetku prepoznam tu nit koja me obavezala da pišem o ne-sebi.
Naziv tog nagona ka peru je – empatija. Suosjećanje. Prizori su se nizali tokom desetljeća koja su prolazila kao dani. Svaki prizor drugačiji, a isti.
Empatija se u jednom trenutku pretvorila u ljutnju. Ne znam kako, ali znam da sam tada prestala pisati. Vidjela sam da su ljudi skloni da sami sebi poreknu dobro, istovremeno protestujući što drugi ljudi poriču to njihovo dobro. Baš ljudski! Prihvatiš da je tako kako jeste; ljudi biraju postupke spram savjesti ili nesvijesti. Nismo li baš zato na ovom svijetu? Da biramo „selfie“ u istinskom smislu. Izgled koji uređaji fotografijom bilježe obrise naše ličnosti nismo mogli birati. A opet, dat nam je najbolji i nama najprikladniji. Svakom ponaosob. To što nismo mogli birati uvijek je bolje od onoga što smo odabrali, a ovo drugo je definitivno realnije „ja“ svake duše. Zato Gospodar gleda u naša srca, a ne u naše likove. Gleda NAS – one koji nikog drugog ne zanimaju, kako tvrdimo jadikujući nad sobom. Sve sam se nadala da ljudi nesvjesno posežu za destruktivnim instrumentima po kojima guude dok god dah u njima opstaje. Nije nesvjesno. Jednostavno je to ono što im pripada. Na svaki drugi način to ne bi bili oni, stvarni. Toga se i boje kad pomisle na promjenu; „to ne bih bila ja“. A ovako jesi?
Ako jesi, zašto si nesretna? Ne dišu li pluća punim kapacitetom samo u svom tijelu? Zašto se onda gušiš? Je li ti nefs prepriječio da zrak dopre do srca, ili je srce, ipak, kao najjači organ ličnosti bilo to koje je stalo između nefsa i djela? Zbog srca nisi uradila šta je duša prohtjevima nametala? Voli svoje srce! Tu je spremljena riznica najvećeg bogatstva koje si mogla dobiti ikada! Uputa. I najbolja opskrba za sve ovo što zoveš koracima do cilja. Bogobojaznost. Ali… Ti u nekom trenutku počneš (najčešće šejtanom potaknuta) odbijati ili čak prezirati plodove tog sjemena. Pa kežeš da si bila „budala“ jer si bila dobra. Onda kažeš da si „beskičmenjak“ jer si stala u odbranu vrijednosti istinskog izvora kojeg je upućeno srce prepoznalo. Šta to sebi radiš?
Jesi li ikad vidjela da je neko zasadio plemenitu biljku, pa je njegovao do konačnog rađanja još plemenitijih izdanaka, a onda odjednom odluči da je to „ćorav“ posao i počne kidati lišće, sjeći grane, trovati tlo iz kojeg raste? Vidjela si. Sebe. Baš tada kad odlučiš „napraviti rez“ i okrenuti ono što je bolje u ono što je loše. Uvijek sam se pitala šta je vrijedno toga… Zbog ničeg uništiti ono za šta se lomimo da bude što uspješnije – život. Život je sakriven u srcu. Ono kad je bolesno, bolesno je i sve ostalo[1]; iz njega dolazi krv do svake ćelije. Mislim na oba srce, i fizičko i duhovno. Svojstvo ljudskog roda, stvorenog da griješi i da se za grijehe kaje, preokrenuto je u sklonost kajanju zbog negriješenja (ili kajanje zbog odbijanja manje dobrog ponašanja). Prepoznaješ li se u tome? „Dosta sam ja njima preko mahana prelazila. Neka sad malo oni budu „budale“, a ja ću biti pametna! I ja ću znati za sebe!“ E, to ti je trenutak kad više ne znaš za sebe, jer do tada si radila po onome što je plod bogobojaznosti koja je u korijenu (srcu). Odlučivala si da budeš bolja. Nigdje ti se ne kaže da si gubitnica ako nisi najbolja. Da, kaže ti se da si gubitnica ako svjesno odlučiš da prestaneš nastojati biti bolja.[2] To je trenutak pada umjesto rasta na iskušenju. Ne samo da gubiš ono za šta ćeš imati prilike nakon takve odluke, nego time negiraš jasnoću svojih nijjeta.
Vrati se na početak. Na nijjet. ZAŠTO si radila baš tako? Tu ćeš naći gorivo za nastavak puta; nekad ćeš ispraviti startnu poziciju, a nekad otjerati šejtana koji bi da te odvrati od toga da budeš – najbolja ti koja možeš biti. Samo toliko se od tebe očekuje. Od tebe – za tebe.
_____________________
[1] „…U tijelu ima jedan organ, koji kada je dobar, bude dobro cijelo tijelo, a kada je pokvaren, bude pokvareno cijelo tijelo, taj organ je srce.” (Bilježe ga El-Buhari i Muslim)
[2] “Onaj koji je stvorio smrt i život da bi vas ispitao (provjerio, iskušao) koji će od vas bolje činiti djela.” (Prijevod značenja El-Mulk, 2)