Priredio: Nermin Avdić
Od Ebu Zerra Džundub ibn Džunade i Ebu Abdurrahmana Muaz ibn Džebela, radijallahu anhuma, od Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se prenosi da je rekao: “Boj se Allaha ma gdje bio. I neka loše djelo koje uradiš slijedi dobro jer će ga izbrisati a sa ljudima se lijepo ponašaj.”
Bilježi Tirmizi i kaže: Hadis je hasen, a u nekim primjercima: hasen–sahih.
- Biografija ashaba koji prenose hadis
Prvi je Ebu Zerr el–Gifari, Džundub ibn Džunade ibn Kajs.
Jedan od najpoznatijih ashaba. Spominje se da je bio garavog tena kože ali ne crne, lijepog izgleda, guste brade.
Poznat po skromnom načinu života, iskrenosti, znanju i djelima. Nakon prihvatanja islama vratio se svom narodu, zatim kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavio hidžru obavio je i on nakon Bitke na Hendeku, a poslije toga je stalno bio s njim.
Po pitanju iskrenosti dostigao je najveći stepen, čak ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pohvalio za to.
Izdavao je fetve za vrijeme Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum.
Učestvovao je u oslobođenju Bejtul–makdisa sa Omer ibn Hattabom, radijallahu anhu.
Preselio je 32. god. po H, a dženazu mu je klanjao Ibn Mes’ud, radijallahu anhuma, koji je preselio brzo nakon toga.
Drugi prenosilac je Muaz ibn Džebel ibn Amr el–Medeni, el–Hazredži, el–Bedri. Učestvovao je u Bici na Bedru sa 20 ili 21. godinu.
Bio je lijepog izgleda, visok, bijele puti.
Rekao je Ata: “Prešao je Muaz na islam u 18. godini života.”
Bio je jedan od sakupljača Kur’ana za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daija u Jemenu koji je otišao podučavati ljude islamu.
- Komentar hadisa
Da li su bili zajedno pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio oporuku, pa je predaja tako prenešena ili je oporučio individualno, te se predaja spojila kao da je oporučio isto obojici?
Odgovor:
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oporučio njima dvojici individualno a zatim su tabiini koji su prenijeli hadis od obojice spojili u jedan i kazali: “Obavijestio me Ebu Zer…” “Obavijestio me Muaz…”
To nas upućuje da je oporučivao više ashaba istu stvar. A da nije bilo toliko važno ne bi to ponavljao više puta.
Drugo, kome je to uputio oporuku Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?
Ebu Zerru i Muazu. A spoznali smo ko su oni.
Muaz je bio velikan i učenjak među ashabima, najučeniji u vezi halala (dozvoljenog) i harama (zabranjenog), fekih (učenjak islamskog prava) cijelog ummeta, bio je izaslanik islama u Jemenu. U hadisu se spominje da kada učenjaci budu proživljeni na Sudnjem danu predvodit će ih Muaz ali će biti ispred svih učenjaka na veliku razdaljinu, tj. neće odmah biti iza njega što ukazuje na veliku počast Muaza ibn Džebbela, radijallahu anhu.
Što se tiče Ebu Zerra, pa on je veliki pobožnjak i zahid, onaj koji je “dao razvod dunjaluku tri puta”, kako kažu arapi tj. odrekao se dunjaluka maksimalno, ništa mu nije trebalo niti je od koga šta tražio, živio sam i preselio sam, radijallahu anhu. Nema na Zemlji iskrenijeg i skromnijeg srca od njegovog, govorilo se za njega.
Kada smo spoznali da je oporuka upućena dvojici posebnih ashaba koji su poznati po učenosti, iskrenosti, skromnosti i dobroti onda znaj dobro da je ta oporuka veličanstvena!
Svi hadisi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su bereket i veoma korisni ali kada se posebno nekome obrati, a još to budu velikani među ashabima, onda to svakako upućuje na veličanstvenost i veliku važnost.
Dokaz tome da se nekada obraćao posebno nekome su i riječi koje je uputio takođe Muazu kada mu je rekao: “O Muaze, zaista te volim. Zato nemoj nikada da zaboraviš izgovoriti riječi na završetku svakog namaza:
Allahumme einni ala zikrike ve šukrike ve husni ibadetike.
To nas upućuje na važnost ovog zikra jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio posebno Muazu jer ga je volio, a svakako da je propis i za ostale muslimane, ali se ukazuje važnost u hadisu o veličini zikra i velikoj počasti Muazu jer je bio voljen od strane najboljeg stvorenja na Zemlji.
Sve spomenuto nas upućuje u važnost ove oporuke koja slijedi:
“Boj se Allaha ma gdje bio. I neka loše djelo koje uradiš slijedi dobro jer će ga izbrisati, a sa ljudima se lijepo ponašaj.”
Ovaj hadis je pravilo u odnosu čovjeka prema Gospodaru: “Boj se Allaha ma gdje bio!”, i u odnosu prema ljudima: “Sa ljudima se lijepo ponašaj!”
Ukratko, to je put sreće, da čovjek uspostavi lijep odnos prema Gospodaru i lijep odnos prema ostalim stvorenjima.
Stoga, možemo zaključiti da Allah Uzvišeni ima svoja prava a to se postiže bogobojaznošću, a takođe i stvorenja imaju svoja prava a to se postiže lijepim ponašanjem prema njima.
Zato možemo primjetiti da ponekad čovjek nije završio fakultet niti pohađao nekakve kurseve i naučne seminare ali se lijepo ponaša, ima veličanstven ahlak, takvom ne treba govoriti i ubjeđivati ga kako je lijepo da se ponaša dobro sa svojim roditeljima, prijateljima niti da je grijeh neposlušnost roditeljima, biti osor i grub prema komšijama i ostalim ljudima u okruženju. Zašto? Zato što ima lijepo ponašanje, ono ga vodi prema dobročinstvu i ostavljanju grijeha i svega što je loše.
Jer onaj koji ima takvo lijepo islamsko ponašanje neće prekidati rodbinske veze, neće uznemiravati svog komšiju, neće se ružno ophoditi prema ljudima…jer mu lijepo ponašanje koje je ugradio u svoje srce ne dozvoljava da bude loš.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Ahmed, Tirmizi i drugi, kada je upitan o najboljim djelima koja uvode ljude u Džennet, pa nije rekao učenje Kur’ana, traženje znanja, mnogo namaza, džihad iako su to sve dobra djela, nego je rekao: “Bogobojaznost i lijepo ponašanje.”
Šta mislite, kako su se Muaz i Ebu Zerr, radijallahu anhuma, ponašali nakon ove oporuke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Kako su se vratili svojim kućama?
Tako i mi svi treba da razmislimo o ovoj oporuci i da povedemo računa o tome kako ćemo se mi ponašati nakon ove oporuke najboljeg bića na Zemlji.
Bogobojaznost je bila propisana svim ljudima na svijetu, a to je: da se napravi pregrada od Allahove kazne, a to se postiže sa radom Njegovih naredbi i klonjenju Njegovih zabarana.
(يَا عِبَادِ فَاتَّقُونِ)
“O robovi Moji, bojte se Mene!” (Ez–Zumer, 16)
Znači, Allah Uzvišeni nam je otvorio vrata bogobojaznosti, a to postižemo dobrim djelima i koljenjem od grijeha, pa ćemo tim putem steći plodove bogobojaznosti.
Koji su to plodovi ako se budemo bojali Allaha?
(وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا)
“A ko se bude Allaha bojao On će mu naći izlaz.” (Et–Talak, 2)
(وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا)
“I opskrbit će ga odakle se i ne nada.” (Et–Talak, 3)
(وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مِنْ أَمْرِهِ يُسْرًا)
“A ko se bude Allaha bojao On će mu naći olakšanje.” (Et–Talak, 4)
Pa, kada god bude čovjek u nedaći, problemu i krizi neka zna da će mu Allah biti na pomoći ako ispuni uslov, a to je bogobojaznost.
Ako bude želio izlaz iz bezizlazne situacije, ako bude tužan, savlada ga nemoć, ako bude želio opskrbu, olakšanje tegoba, ako bude želio da mu se vrata na dunjaluku otvore neka bude bogobojazan.
Dakle, bogobojaznost nije samo da je čovjek dobar nego je to gorivo koje ga pokreće i vodi kroz život baš kao što auto ili avion imaju gorivo koje ih pokreće.
(وَتَزَوَّدُواْ فَإِنَّ خَيْرَ الزَّادِ التَّقْوَى)
“Opskrbite se a najbolja opskrba je bogobojaznost.” (El–Bekare, 197)
Pa, kao što auto ne može da se kreće osim uz gorivo, te ako nestane goriva zaustavit će se tako isto i čovjek koji ima mnogo bogobojaznosti pri sebi otići će daleko ali ako bude imao malo bogobojaznosti onda će malo ići, pa stati i sve tako.
Ako se prisjetimo na najveći događaj na Sudnjem danu, prelazak preko Sirata tj. mosta preko Džehennema koji je tanji od dlake a oštiji od sablje, a svi će vjernici morati preći preko njega. Objašnjava nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da će ljudi se razlikovati u brzini prelaska, pa će neki preći poput munje, neki brzinom trkaćeg konja, neko će trčeći, neko hodajući ali u strahu, a neko će pužeći sav u strahu, a neko će hodajući bojeći se da ne padne, a neko neće moći hodati pa će pasti, te će ga dohvatati iz Vatre da ga u nju uvedu jer kada neko ide brzo ne može se lahko uhvatiti kao onaj ko bude prelazio brzinom munje ali ovaj koji ne bude mogao hodati takvog će vatra pokušati dohvatiti iz Džehennema…
Kaže Uzvišeni: “Tako mi Gospodara tvoga, Mi ćemo i njih i šejtane skupiti, zatim ćemo ih dovesti da oko Džehennema na koljenima kleče, a onda ćemo iz svake skupine izdvojiti one koji su prema Svemilosnom najdrskiji bili jer Mi znamo najbolje one koji su najviše zaslužili da u njemu gore. I svaki od vas će do njega stići! Gospodar tvoj se sigurno tako obavezao.”
A onda Allah Milostivi izdvaja skupinu i kaže: “…Zatim ćemo one koji su se Allaha bojali i grijeha klonili spasiti…” (Merjem, 68–72)
Stoga, ne treba niko da pomisli kako nije učenjak, niti posebno pobožan rob nego je Allah Uzvišeni dopustio svima da se natječu u bogobojaznosti.
“O vjernici, propisuje vam se post kao što je bio propisan i onima prije vas da biste bili bogobojazni.” (El–Bekare, 183) Pa, možemo primjetiti da musliman treba da posti kako bi postigao bogobojaznost jer je ona cilj posta. Takav je primjer hadža, klanja kurbana i ostalih dobrih djela.
Spominje se od Omera, radijallahu anhu i drugih da su kazali: “Kada bih znao da mi je Allah primio samo jednu sedždu bilo bi mi dovoljno u životu jer Allah kaže: ‘Allah prima od bogobojaznih'”. Pa ako Allah primi neko djelo znači da si od bogobojaznih.
Na kraju, Allah Uzvišeni, Gospodar svih svjetova, ima Svoje pravo a to je da Mu se ibadet čini, kao što su: namaz, post ramazana, zekat na imetak, odlazak u Mekku na hadž i sl. a takođe i stvorenja imaju svoja prava: roditelji, supružnik, djeca, rodbina, komšije i ostali muslimani.
Zato, trudi se da kada dođeš na Sudnji dan da niko od tebe ništa ne zatraži jer je to od bogobojaznosti.
“…I neka loše djelo koje uradiš slijedi dobro jer će ga izbrisati”, tj. čim uradiš grijeh uradi poslije njega dobro djelo jer će ga ono izbrisati.
Učenjaci su se razišli po pitanju dobrog djela koje će izbrisati loše djelo, da li je to pokajanje (tevba) tj. kada uradiš grijeh pokaj se Allahu (učini tevbu) ili se misli dobro djelo u općem smislu?
Ispravno je drugo mišljenje, tj. da će dobro djelo izbrisati loše djelo pa čak ako i nije pokajanje, a dokaz za to su riječi Uzvišenog:
(إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ)
“Zaista dobra djela poništavaju loša” (Hud, 114)
Čovjek je rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je uradio sa ženom strankinjom sve ono što čovjek uobičajeno radi sa ženom osim bluda, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Jesi li klanjao s nama sabah–namaz?” Reče: “Da”. Zatim mu prouči ajet:
(إِنَّ الْحَسَنَاتِ يُذْهِبْنَ السَّيِّئَاتِ)
“Zaista dobra djela poništavaju loša” (Hud, 114)
Pa je ovo dokaz da dobra djela poništavaju loša pa iako nije pokajanje (tevba).
Trebamo znati da pokajanje (tevba) nije samo nakon grijeha kojeg čovjek uradi. Zar nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio pokajanje i tražio oprosta od Allaha 70 puta na sijelu, a spominje se i stotinu puta?
Od čega je tražio oprost kad mu je Allah oprostio i prijašnje i grijehe koje će učiniti?
Znači, pokajanje (tevba) je zaseban ibadet pa se čovjek treba kajati i onda kada nije uradio grijeh zato što koliko god se trudio da obavi ibadet neće ga moći obaviti onako kako to Allahu Uzvišenom pripada.
Spominje se da je čovjek iz Benu Israila obožavao Allaha Uzvišenog 60 godina, odvojio se od ljudi u potpunosti bez druženja, ženidbe i sl., pa došao pred Gospodara na Sudnji dan, te rekao da hoće da mu Allah presudi shodno djelima, pa je Allah stavio sva njegova djela na tas vage a blagodat njegovog vida jednog oka na drugi tas, pa je prevagnula blagodat jednog oka.
Zato nemoj pomisliti da si upotpunio svoj ibadet prema Allahu, nego je uvijek neki nedostatak pa se treba truditi da se uradi što je moguće više i bolje.
Pravilo u odnosu sa dušom je: čim uradiš grijeh odmah nakon njega uradi dobro djelo koje će ga izbrisati.
Da li će loše djelo biti izbrisano iz listova koje zapisuju meleki ili će biti zapisani ali neće biti pitan za to?
Ispravnije mišljenje je da će biti izbrisano u potpunosti. To mnogo ohrabruje čovjeka da radi dobra djela.
Ako je čovjek uradio veliki grijeh onda nije dovoljno da uradi neko dobro djelo, kao što su dva rekata namaza, par maraka sadake i sl. nego mora da se pokaje (tevba).
“…a sa ljudima se lijepo ponašaj.”
Šta je lijepo ponašanje?
Neki su ga definisali:
– da ljudi od tebe ne osjete neprijatnosti,
– da budeš dobročinitelj drugima a da oni to ne traže od tebe,
– da budeš strpljiv na nedaćama jer svaki čovjek ima neprilike sa ljudima i
– da budeš vedrog lica.
Osnova lijepog ponašanja je u riječima Uzvišenog:
(خُذِ الْعَفْوَ وَأْمُرْ بِالْعُرْفِ وَأَعْرِضْ عَنِ الْجَاهِلِينَ)
“Oprosti (i olakšaj ljudima) naređuj dobro i kloni se neznalica!” (El–E’araf, 199)
Lijepo ponašanje je od bogobojaznosti ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo zbog velike važnost.
Jedna velika korist je da nam ukaže da bogobojaznost nije samo u odnosu sa Allahom nego i sa stvorenjima.
Pitanje:
Da li je lijepo ponašanje urođeno u čovjeku ili se stekne kroz život?
Odgovor:
Postoji lijepo ponašanje koje je urođeno u čovjeku, kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Ešedžu Abdu Kajsu: “Zaista ti imaš dvije lijepe osobine koje Allah voli: blagost i strpljenje. Kaže: “Allahov poslaniče, jesam li ta dva lijepa ponašanja stekao ili me je Allah stvorio s njima?” Reče: “Ne, nego te je Allah tako s njima stvorio.” Pa je rekao: “Hvala Allahu Koji me je stvorio s onim što On voli.” (Muslim)
I drugo je stečeno lijepo ponašanje koje osoba stekne podučavajući sebe lijepim osobinama sve dok ih ne usvoji.
Zanimljivo je da lijepim ponašanjem čovjek stiče rahatluk, smirenost i bude sačuvan stresa jer smirene duše postupa sa ljudima.
(مَا شَيْءٌ أَثْقَلُ فِي مِيزَانِ الْمُؤْمِنِ يَوْمَ الْقِيَامَةِ مِنْ خُلُقٍ حَسَنٍ)
“Najteže na Sudnjem danu na vagi vjernika će biti lijepo ponašanje.”
)إِنَّ خِيَارَكُمْ أَحَاسِنُكُمْ أَخْلَاقًا(
“Najbolji od vas su oni najljepšeg ponašanja.” (Buharija)
- Koristi iz hadisa
1. Obaveznost bogobojaznosti prema Allahu koliko god čovjek može zbog riječi: “Boj se Allaha ma gdje bio!” a to se postiže radom naređenog i klonjenjem zabranjenog bez obzira bilo tajno ili javno.
Pitanje: Da li je bolje biti bogobojazan javno ili tajno?
Postoji objašnjenje: ako iskazivanje tvoje bogobojaznosti imaju drugi koristi, te će se povesti za tobom tada je bolje iskazati bogobojaznost javno.
Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj koji uvede u islam lijep običaj njemu pripada nagrada i nagrada svih koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana.” (Muslim)
Međutim, ukoliko čovjek ne bi stekao korist onda je bolje biti bogobojazan tajno zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji će biti u hladu Arša: “…čovjek koji je udijelio sadaku i sakrio je tako da ne zna njegova ljevica šta je udijelila desnica.” (Buharija)
Identičan je slučaj i kod ostavljanja zabrana.
- Dobra djela poništavaju loša zbog riječi: “…i neka loše djelo koje uradiš slijedi dobro jer će ga izbrisati”
- Velika Allahova blagodat prema Svojim robovima jer ako bismo posmatrali kako bi trebalo pravedno postupiti onda ne bi dobra djela poništavala loša, međutim, hadis je općeg karaktera.
Da li je uslov da čovjek ima namjeru sa dobrim djelom da mu izbriše loše?
Odgovor:
Spoljašnost hadisa ukazuje da nije obavezna namjera jer samim radom dobrog djela ono poništava loše i to je velika Allahova blagodat prema robovima.
- Podsticaj da se s ljudima lijepo ophodi zbog riječi: “…a sa ljudima se lijepo ponašaj.“
Da li je ponašanje čovjeka u nekim situacijama kada bude grub u suprotnosti sa hadisom?
Ne, jer svaka situacija je različita. Pa ako ima koristi da čovjek bude grub onda treba da postupi tako, a ako je suprotno onda treba da bude blag. A ukoliko je stvar između blagosti i grubosti onda treba izabrati blagost jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je doista blag i voli blagost u svemu.”
Jedne prilike je prošao židov pored Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i rekao mu: “Es–samu alejke ja Muhammed”, a “Es–sam” znači: smrt. Pa je Aiša, radijallahu anha, rekla: “Neka je na tebe smrt i prokletstvo.”
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je to zabranio, te rekao: “Zaista je Allah blag i voli blagost u svemu, a kada vas pozdrave sljedbenici knjige, recite: ‘I vama'”
- Ocjena hadisa
Hadis bilježi imam Tirmizi br. 1987 i kaže da je hadis hasen (dobar) a u nekim primjercima se spominje: hasen–sahih.