Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Na osnovu onoga što smo do sada kazali o važnosti vremena u islamu, može se konstatirati da je suštinska poruka islama da se vrijeme mora iskoristiti u dobru i pokornosti Allahu, ukoliko čovjek želi sretan život na dunjaluku i vječnu nagradu na ahiretu. Posebno se to odnosi na period mladosti, kada je čovjek u naponu fizičke snage i fizičkog i mentalnog zdravlja. Poznati islamski učenjak, Hafsa bint Sirin, govorila je: “O omladino, radite dok ste mladi, jer ja ne znam bolje vrijeme za rad i aktivnost od mladosti!” A imam Ahmed je govorio: “Mladost se najbolje može uporediti sa zalogajem koji čovjek stavi u usta pa mu ispadne.” Imam Ahmed je htio reći da cijeli ljudski život brzo prođe, a posebno mladost. Na to aludira i hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik”, a Ibn Omer je govorio: “Kad omrkneš ne očekuj svanuće, a kad osvaneš ne očekuj smrknuće. Uzmi od svoga zdravlja za svoju bolest, a od života za smrt.” (Buharija)
Mudri ljudi su kazali: “Čovječe, kako ćeš se radovati dunjaluku kada njegovi dani upropaštavaju njegove mjesece, a njegovi mjeseci upropaštavaju godine, a godine ruše cijeli život. Kako će se radovati onaj kojeg vrijeme vodi ka nestanku, a život na dunjaluku završava smrću.”
Prenosi se da je Fudajl ibn Ijad upitao jednog čovjeka: “Koliko imaš godina?” Odgovorio je: “Šezdeset.” Onda mu je Fudajl rekao: “Ti već šezdeset godina ideš ka svome Gospodaru. Sumnjaš li možda da nećeš stići i da se nećeš sresti s Njim?” Čovjek je odgovorio: “A gdje je onda izlaz i u čemu je spas?” Fudajl ibn Ijad mu je odgovorio: “Popravi ono što ti je ostalo od života, bit će ti oprošteno ono što je prošlo, a ako ne popraviš ono što ti je ostalo, bit ćeš kažnjen za ono što ti je prošlo i za ono što ti je ostalo od života.”
Jedanput je kod Omera ibn Abdul-Aziza, došao izrazito mršav čovjek, pa ga je halifa Omer ibn Abdul-Aziz upitao: “Zašto si toliko mršav?” Odgovorio je: “Kušao sam slasti dunjaluka i zaključio da su zapravo njegovi plodovi gorki. Zbog toga sam se posvetio noćnom bdijenju i postu u toku dana, a sve to je malo i beznačajno u odnosu na Allahovu nagradu i kaznu.”
Primjeri iskorištavanja vremena
Prve generacije muslimana su vodile računa o vremenu i trudile se da ga iskoriste u dobru i pokornosti Allahu. Za njih je vrijeme bilo nešto najdragocjenije i najskuplje i bili su svjesni da bogatstvo dunjalučko dođe i nestane, zaradi se i izgubi, a vrijeme kada prođe više se ne vraća. Rekao je Abdullah ibn Mes’ud: “Ni zbog čega se nisam toliko kajao kao zbog dana koji prođe i u kojem se smanji moj životni vijek, a ne povećaju se moja dobra djela.” Također je rekao: “Najmrže mi je vidjeti besposlenog čovjeka, koji se ne bavi ni dunjalučkim ni ahiretskim poslom.” Ibnul-Kajjim el-Dževzi je kazao: “Kada Allah želi čovjeku dobro pomogne ga vremenom. Kad god ga duša tjera na stagnaciju i besposličarenje, vrijeme mu pomogne da se aktivira.” Neko je pitao poznatog učenika Abdullaha ibn Omera, en-Nafia: “Šta je radio Ibn Omer u toku dana?” Odgovorio je: “Abdestio je za svaki namaz, a između svakog abdesta i namaza učio je Kur’an.” Prenosi se da je Ma’ruf el-Kerhi obavljao umru, pa je nakon toga otišao kod brice da mu obrije glavu i skrati brkove. Dok ga je brico brijao i potkraćivao mu brkove, Ma’ruf je zikrio i ponavljao riječi “subhanallah”, pa mu je brico rekao: “Šuti, mogao bih ti umjesto brkova odsjeći usnu”, a on mu je odgovorio: “Ti radi svoj posao, a ja ću svoj.”
Imam Šafija je rekao: “Iz druženja sa sufijama ostala mi je jedna izreka kojom sam se okoristio: ‘Vrijeme je sablja, ako je ne iskoristiš ona će te posjeći, a ako dušu ne zaposliš dobrom, znaj da će ona tebe zaposliti zlom’.”
U nastavku ćemo navesti primjere istaknutih islamskih učenjaka koji su svojim životom i izvanrednim naučnim doprinosom ostavili praktični primjer kako muslimani trebaju iskoristiti svoje vrijeme.
Hamad ibn Seleme
Rekao je ibn Mehdi: “Da je neko Hamadu ibn Selemi rekao da će sutra umrijeti, on ne bi imao šta dodati na svoja dobra djela.” A Musa ibn Ismail je kazao: “Kada bih vam rekao da nikada u životu nisam vidio Hamada da se smije, istinu bih vam rekao. On je uvijek bio zauzet nečim korisnim, ili je držao predavanje, ili je čitao, ili je klanjao, ili je zikrio.” Junus el-Muedib prenosi da je Hamad ibn Seleme umro na namazu.
Ibn Džerir et-Taberi
Koliko je Ibn Džerir et-Taberi držao do vremena i koliko ga je iskorištavao u dobru, najbolje svjedoče njegova pisana djela. I da za njega vrijeme nije bilo vrjednije od novca i drugog dunjalučkog blaga, sigurno ne bi uspio naučiti i sakupiti toliko znanje i napisati tolika djela. Hatib el-Bagdadi prenosi da je Ibn Džerir rekao svojim studentima: “Hoćete li da vam diktiram, a da vi zapišete tefsir ili znanje iz tefsira koje sam sakupio?” Oni su upitali: “A koliko stranica će imati tvoj tefsir?” Odgovorio je: “Trideset hiljada.” Na to su mu studenti rekli: “Ako to prihvatimo potrošit ćemo cijeli život pišući tefsir.” Kada je vidio da oni nemaju veliku volju za tim, Ibn Džerir je svoj tefsir skratio i sabrao na tri hiljade stranica koje su danas sabrane u trideset tomova. Da su njegovi student bili revnosni kao njihov profesor, danas bi umjesto trideset imali trista tomova Taberijevog tefsira. Zatim ih je pitao: “Da li ste voljni da učite i zapisujete povijest svijeta, od Adema, a.s., do našeg vremena?” Studenti su postavili isto pitanje kao i za tefsir, pa kada im je rekao da bi i povijest mogla imati trideset hiljada stranica, odustali su. Tada je on izgovorio svoje poznate riječi: “Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo! Uistinu su umrle ambicije i uzvišene težnje kod muslimana.” Na kraju je i to djelo sabrao u trideset tomova i poznato je kao Tarih et-Taberi.
Ebu Hatim er-Razi i njegov sin Abdurrahman
Prenosi se da je Ebu Hatim er-Razi rekao: “Pitali smo El-Ka’nebija da učimo pred njim Malikovu Muvettu, pa je rekao: “Dođite poslije doručka.” Rekli smo: “Tada imamo predavanje kod profesora Hadžadža”, a on je rekao: “Onda dođite kada završite predavanje kod Hadžadža”. Odgovorili smo: “Ali, nakon njega dolazi profesor Muslim ibn Ibrahim.” Rekao je: “Kada završite kod njega, onda dođite kod mene.” Rekli smo: “Šejh, tada nastupa podne-namaz, a nakon podne-namaza imamo predavanje kod Ebu Huzejfe” Odgovorio je: “Onda dođite poslije ikindije”, a mi smo kazali da poslije ikindije imamo predavanje kod profesora Arima. Na kraju je on rekao: “Ako je tako, onda dođite poslije akšama”, i mi smo kod njega redovno odlazili na noćna predavanja.” Ahmed ibn Ali je pitao Abdurrahmana ibn Ebi Hatima: “Šta je uzrok tvog stalnog slušanja hadisa od tvog oca i mnogobrojnih pitanja koja si mu postavljao na temu hadisa?” Odgovorio je: “Uzrok treba tražiti u tome što sam ja njemu morao čitati hadise čak i dok je on jeo, dok bi putovali i u svakoj situaciji je tražio od mene da mu čitam hadise, a onda bi ih on objašnjavao.”
Sa’lebe en-Nahvi Ahmed ibn Jahja el-Bagdadi
Prenosi se da se Sa’lebe en-Nahvi rijetko kad odvajao od knjige, i ako bi ga neko pozvao na gozbu, on bi mu postavljao uvjet da mu obezbijedi dva mjesta, jedno za njega, a drugo za knjigu iz koje će čitati dok bude sjedio s ljudima.
Ibn Akil el-Hanbeli
Njegovo puno ime je Ebul-Vefa Alij ibn Akil el-Hanbeli el-Bagdadi (umro 513. godine po Hidžri). Za njega je Ibn Tejmijje rekao: “Ibn Akil je jedan od najvećih islamskih učenjaka uopće.” Njegov naučni opus i u našem vremenu mnogim učenjacima, a kamoli običnim smrtnicima, izgleda nestvarno. Naime, on je napisao 800 knjiga koje predstavljaju sabrana djela ovog učenjaka, a kojima je dao naslov “El-Funun” (naučne discipline). U njima su sadržana djela iz tefsira, hadisa, usuli fikha, akaida, gramatike arapskog jezika, povijesti i drugih naučnih disciplina. Neki tomovi su autorski radovi koji sadrže njegove originalne ideje, razmišljanja i komentare. Njegov student, Ibnul-Dževzi, o njemu je rekao: “Ibn Akil je bio intelektualac i islamski mislilac bez premca. Bavio se istraživanjem zakučastih pitanja koja je obradio u svom naučnom opusu koji je nazvao ‘El-Funun’. Onaj ko se upozna sa njegovim djelom shvatit će veličinu i dubinu njegove naučne misli.” Govoreći o sebi, Ibn Akil je, između ostalog, kazao: “Ja nisam dozvolio da mi jedan trenutak života prođe a da svoj jezik ne iskoristim učenjem, ponavljanjem i raspravljanjem sa drugim učenjacima, a svoje oči posmatranjem Allahovih stvorenja. Kada bih legao u postelju, ako bi mi naumpala neka misao, ustajao sam da je zapišem. Ja sam u osamdesetoj godini života imao veći entuzijazam i elan za učenjem nego u dvadesetim. Trudio sam se da vrijeme provedeno u jelu maksimalno skratim, pa sam prakticirao da hljeb polijem vodom kako bi ga lakše i brže pojeo, da bi se nakon toga posvetio nauci. Smatrao sam da je vrijeme najvažnija stvar u životu. To je kapital u kojem se krije prilika za mnogo čitanja, mnogo pisanja i učenja napamet.”
Ibnul-Dževzi
On je bio učenik Ibn Akila. Njegov unuk, Ebul-Muzaffer, rekao je: “Čuo sam svoga dedu, Ibnul-Dževzija, kada je pred kraj života, sa minbere govorio: ‘Sa ova svoja dva prsta napisao sam i prepisao preko hiljadu knjiga. Bio sam uzrok da se dvjesta hiljada muslimana iskreno pokaje i vrati vjeri, a preda mnom je islam primilo dvadeset hiljada kršćana i židova. Ovo nije hvala, već isticanje blagodati koje mi je Allah podario. Kada bih vam rekao da sam pročitao i prostudirao dvadeset hiljada knjiga, znajte da to nije sve i da je njihov broj veći. Mnogo sam se okoristio čitajući te knjige, razmišljajući o prijašnjim generacijama i njihovim amibicijama, ibadetu, nauci i ogromnom naučnom opusu koji su ostavili iza sebe, a čiju vrijednost i veličinu može spoznati samo onaj ko pročita te knjige.’” Ibn Tejmijje je o njemu rekao: “Ibnul-Dževzi je bio veliki učenjak i muftija koji je napisao mnogo djela iz različitih oblasti. Ja sam izbrojao više od hiljadu knjiga koje je on napisao.” A imam Ez-Zehebi je kazao: “Ne znam ni jednog učenjaka da je napisao toliko djela kao Ibnul-Dževzi. On nije ostavio ni jednu naučnu disciplinu, a da o njoj nije napisao djelo. Neka do tih djela imaju i po dvadeset tomova, a neka su opet kratke studije.”
Ibnul-Dževzi spada među učenjake o kojima je rečeno: “Istinski učenjak kada nešto nauči on radi po onome što je naučio, a kada radi onda se tome potpuno posveti, a kada se posveti poslu onda stalno traga za novim saznanjima i novim djelima, a kada traga za novim spoznajama, onda pobjegne od dunjaluka i besposličarenja.”
U svojoj knjizi Sajdul-hatir, Ibnul-Dževzi je napisao: “Obaveza je svakog čovjeka da spozna veličinu i vrijednost vremena i da ne potroši ni jednu sekundu osim u djelima koja približavaju Allahu, da dadne prednost djelima koja su vrjednija nad manje vrijednim. Neka njegov nijet i namjera budu konstantno činjenje dobra, bez popuštanja, oklijevanja i nemara na koji ga duša često navodi. Prve generacije muslimana su se utrkivale s vremenom.”
Ibn Tejmijje
Šejhul-islam Ibn Tejmijje spada u red islamskih učenjaka koji su sav život posvetili proučavanju islamskih nauka i pisanju knjiga. Njegove knjige odlikuje originalnost i uglavnom su autorski rad, za razliku od drugih učenjaka kod kojih je, uz vlastita djela, bilo mnogo prepisivanja onoga što su čuli od svojih profesora, a onda to sabrali u knjige. Imam Ez-Zehebi tvrdi da je Ibn Tejmijje napisao više od petsto knjiga. Zanimljivo je spomenuti razloge koji su mu omogućili da napiše tako mnogo djela u svom kratkom životu, a koje je naveo njegov učenik Ibnul-Kajjim el-Dževzi. Naime, u djelu El-Vabil es-sajb, nabrajajući koristi zikra, Ibnul-Kajjim je rekao: “Šezdeset i prva korist zikra: on daje snagu čovjeku da čini djela koja nikako ne bi mogao učiniti bez zikra. Ja sam bio svjedok snage Ibn Tejmijje u njegovom govoru, ponašanju, hodu i pisanju. To su jednostavno bili kerameti. On je mogao za jedan dan napisati koliko drugi učenjak za sedmicu dana.” Na drugom mjestu, Ibnul-Kajjim veli: “Jedanput sam klanjao u džematu sabah sa Ibn Tejmijjom, a nakon toga on je sjedio na mjestu gdje je klanjao i zikrio sve do pred podne. Zatim se okrenuo prema meni i reko mi: ‘Ovo je moja hrana, ako je redovno ne uzimam nestat će moje snage.’” O vrijednosti zikra svjedoči i sljedeća predaja. Naime, Haris el-Eš’ari prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je naredio Jahjau, sinu Zekerijaovom pet stvari da ih radi i da pozove Izraelčane da ih izvršavaju, pa kao da je on zakasnio sa dostavljanjem tih poruka. Onda je Allah objavio Isau, a.s.: ‘Ili će on da ih obznani Izralečanima ili to ti uradi.’ Nakon toga, Isa, a.s., je otišao kod Jahja, a.s., i rekao mu: ‘Tebi je Allah naredio pet stvari da ih radiš i da narediš Izraelčanima da ih rade, pa ili ćeš ih ti o tome obavijestiti ili ću ja?’ Jahja, a.s., mu je odgovorio: ‘Bojim se, ako me ti u tome pretekneš, da me ne stigne Allahova kazna.’ Zatim je okupio Izraelčane i rekao im: ‘Allah mi je naredio pet stvari da ih izvršavam i da vama naredim da ih izvršavate. Naredio mi je da samo Njega obožavam i da Mu nikoga kao druga ne pripisujem, naredio mi je da klanjam namaz, da postim i dajem zekat’, a onda je spomenuo petu stvar, rekavši: ‘Naredio mi je da Ga veličam i da mnogo zikr činim, jer primjer onoga koji čini zikr je kao primer čovjeka kojeg progoni neprijatelj. I kada su ga skoro bili stigli, on se zatvorio u utvrđenje u koje oni nisu mogli ući. Čovjek je najviše zaštićen od šejtana onda kada mnogo spominje i veliča Allaha.’” (Tirmizi)
Imam es-Sujuti
Imam es-Sujuti je bio poznat po nadimku “Sin knjiga”. Naime, njegov otac se također bavio naukom i imao je bogatu privatnu biblioteku. Jedne prilike je rekao svojoj ženi da mu donese jednu knjigu i ona je otišla u biblioteku, pa su je tu snašli porođajni bolovi, i u biblioteci je rodila sina koji je dobio nadimak “Sin knjiga”, a koji je nedugo zatim dobio nadimak “Otac knjiga”, jer je svoj život posvetio nauci i pisanju tako da je napisao preko šesto knjiga.
Džemaludin el-Kasimi
Poznati islamski učenjak, Džemaludin el-Kasimi, živio je svega pedeset godina, a napisao je toliko knjiga da, kada bi se podijelile na pedeset učenjaka bilo bi dosta. Iako je njegov život bio sav u znaku učenja i prenošenja znanja, opet je govorio: “Eh, kad bi se vrijeme moglo kupiti, pa da sav novac za to potrošim.”
Hatib el-Bagdadi
Za Hatiba el-Bagdadija njegovi savremnici su govorili: “Nismo nikada vidjeli Hatiba bez knjige u rukama.” Imam Es-Subki je rekao: “Hatib el-Bagdadi je mnogo vodio računa o svom vremenu. Nije dozvoljavao da mu ijedan trenutak prođe beskorisno, ili je pisao, ili je držao predavanja studentima ili je čitao.”
Fahrudin er-Razi
Fahrudin er-Razi je govorio: “Ja sam uvijek žalio za vremenom koje provedem u jelu, jer mi to oduzima vrijeme za učenje, a vrijeme kod nas ima neprocjenjivu vrijednost.”
Jednom učenom i pobožnom muslimanu došli su prijatelji u posjetu u vrijeme njegove smrtne bolesti, i zatekli su ga na namazu, pa su mu rekli: “Zar u ovakvom stanju da klanjaš?”, a on im je odgovorio: “Da, jer sada se zatvara knjiga mojih djela.”
Zbog svega toga, vjernici se trebaju truditi da smrt dočekaju u pokornosti Allahu, da se knjiga njihovih djela zatvori sa dobrim djelima i da vrijeme iskoriste u djelima koja će im obezbijediti sevabe i nagradu nakon smrti.
PIŠE: MUHAMED NASIRUDIN EL-UVEJD
SAFF, br. 293.