Priredio: Sead ef. Jasavić
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu „Medžmu’ul-Fetava“, 3/282-288., kaže slijedeće: „Nije dozvoljeno protekfiriti muslimana zbog grijeha kojeg je počinio, ili zbog neke greške koja se nađe pri njemu – kao što su mes’ele/pitanja u vezi kojih je došlo do razilaženja međ’ sljedbenicima kible. Allah dž.š., kaže: „Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, a i vjernici – svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Ne pravimo razlike između i jednog od poslanika Njegovih.” I govore: “Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti.” (2:285.)
U Sahihu stoji da se Allah dž.š., već odazvao ovoj dovi, i da je vjernicima već oprostio greške!
Haridžije – oni koji iz vjere ispadaju, za koje nam Poslanik s.a.w.s., naređuje da ih ubijamo, i koje je ubijao Ali b. Ebi Talib r.a., jedan od pravilno napućenih halifa, i po pitanju kojih su složni svi imami ove vjere da se trebaju ubijati – kako ashabi, tako i tabi’ini i generacije nakon njih – Ali b. Ebi Talib r.a., ih nije smatrao nevjernicima, niti Sa’ad b. Ebi Vekkas r.a., a niti ostali ashabi. Smatrali su ih muslimanima i pored toga što su se borili protivu njih. Alija r.a., protivu njih nije vodio borbe sve dok ne bi prvi prolili nedužnu krv, ili dok prvi ne bi udarili na imetak muslimana; protivu njih se borio kako bi se njihova zla i nasilja sačuvao, a ne zbog što su oni nevjernici. Zbog toga im žene nije odvodio u ropstvo, i zbog toga im imetak nije uzimao u ratni plijen! Ako ovi ljudi – za koje je tekstom objave i konsenzusom ashaba utvrđeno da su na zabludi – nisu nevjernici, i pored toga što Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., naređuju da se protivu takvih borimo – pa šta onda da se kaže za skupine ljudi kojima se istina po određenim pitanjima pomutila, u kojima su pogriješili oni koji su bili mnogo učeniji od njih! Stoga nije dozvoljeno nijednom pripadniku bilo koje skupine da tekfiri drugu skupinu, ili da im krv i imetak ohalaljuje – pa makar pri sebi i imali djelo koje je sigurno pritvrđeno da je u pitanju bid’at/novotarija, a pogotovo ako je osoba koja tekfiri druge također jedan od novotara. Nekada će njegova novotarija biti gora od onih drugih, a nekada će njihova novotarija biti gora od njegove. U većini slučajeva su u pitanju džahili s obadvije strane, koji ne poznaju suštinu pitanja u vezi kojeg se spore!
Osnova je da je krv muslimanska, njihov imetak i čast – haram/svet i zabranjen ostalim muslimanima, i nikako ne može postati halalom osim uz dozvolu Allaha dž.š., i dozvolu Njegova Poslanika s.a.w.s.! Poslanik s.a.w.s., je na „Oprosnom Hadždžu“ rekao: “Životi vaši, i imeci vaši, i čast vaša, su haram/sveti i zabranjeni, jedni drugima (haram), kao što je svet dan u kojem smo (Arefat), mjesec u kojem smo (ešhurul-hurum), i mjesto u kojem smo (Mekka)!” (Muttefekun ‘alejh)
Na drugom mjestu, Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „Svakom muslimanu je haram/svet i zabranjen, život, imetak i čast drugog muslimana!“ (Muslim, br. 2564.)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko klanja naš namaz, i okreće se našoj kibli, i jede ono što mi koljemo – ta osoba je musliman koji polaže pravo zimmet/zaštitu Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s., zato nemojte potcjenjivati Allaha dž.š., po pitanju Njegova zimmeta!“ (Buhari, br. 384.)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kada se dva muslimana susretnu sa svojim sabljama – i ubica i ubijeni će u džehennem! Rekoh: Allahov Poslaniče, razumijem za ubicu ali zašto i ubijeni? Reče: Zato što je i on nastojao ubiti svoga brata!“ (Muttefekun ‘alejh)
Poslanik s.a.w.s., je na „Oprosnom Hadždžu“ također rekao: “Nemojte poslije mene nevjernicima postajati – međusobno udarajući vratove!“ (Muttefekun ‘alejh)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ako musliman kaže svom bratu muslimanu: O kafire/nevjerniče – neko od njih dvojice je nevjernik!“ (Muttefekun ‘alejh)
Svi spomenuti hadisi se nalazi u Sihahima.
Ako je musliman mute’evvil/pogrešno rezonuje, u borbama ili tekfiru – neće se smatrati nevjernikom zbog toga, kao što je rekao Omer b. El-Hattab r.a., po pitanju Hatiba b. Ebi Belt’a’a: „Božiji Poslaniče, dozvoli mi da odrubim glavu ovom munafiku. Poslanik s.a.w.s., reče: On je učestvovao u bitki na Bedru; Allah je sagledao djela učesnika Bedra, i rekao: Radite šta hoćete, već sam vam oprostio!“ (Muttefekun ‘alejh)
Od Usejda b. El-Hudajra r.a., se bilježi da je rekao Sa’adu b. Ubadi r.a.: „Ti si munafik, jer braniš munafike. Dva plemena se posvađaše, pa ih Poslanik s.a.w.s., izmiri.“ (Muttefekun ‘alejh)
Dakle, sami učesnici Bedra su jedni druge optuživali za nifak, ali Allahov Poslanik s.a.w.s., nije nevjernikom proglasio ni jedne ni druge – već je sve odreda obradovao džennetom!
U dva Sahiha se bilježi da je Usama b. Zejd ubio čovjeka nakon što je izgovorio: La Ilahe Illallah. Poslanik s.a.w.s., kada bi obaviješten o tome, toliko mu bi teško, da je rekao: O Usama, zar ubi čovjeka nakon što je izgovorio: La Ilahe Illallah! Toliko je ponavljao te riječi, da je Usama r.a., poželio da nije bio primio Islam do tada! I pored navedenog, Poslanik s.a.w.s., nije naredio odmazdu, niti krvarinu, niti otkup, jer je Usama r.a., bio mute’evvil – koji je smatrao dozvoljenim ubistvo tog čovjeka, misleći da je izgovorio te riječi iz straha od smrti.
Selef – prve generacije ovog ummeta, i pored toga što bi upadali u međusobne sukobe i ratove – bili su prijatelji jedni drugima, i to na bazi dina/vjere, i nikada nisu bili u neprijateljstvu kao što je neprijateljstvo sa nevjernicima; jedni od drugih su prihvatali svjedočenje, jedni od drugih su učili, međusobno su se naslijeđivali i ženili, i međusobno poslovali kao što muslimani inače međusobno posluju – i pored toga što su ulazili u međusobne ratove, međusobno proklinjanje i sl..
U Sahihu se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., tražio od svoga Gospodara da mu ne uništi ummet opštom sušom – što mu je i udovoljeno; tražio Mu je da ne dozvoli da ummetom ovlada neprijatelj mimo njih – što mu bi udovoljeno; tražio Mu je da ne dozvoli da se ummet međusobno krvi i svađa – što mu nije udovoljeno! (Muslim, br. 2889.)
Poslanik s.a.w.s., nas je obavijestio o tome da neprijatelj nikada neće ovladati cijelim ummetom, ali će se ummet međusobno ubijat, i međusobno porobljavat!
U Sahihu stoji: Kada je objavljen ajet: „Reci: “On je kadar da pošalje protiv vas kaznu iznad vaših glava – Poslanik s.a.w.s., reče: „Utječem se Tvojem Licu“ – ili ispod vaših nogu – Poslanik s.a.w.s., je reče: „Utječem se Tvojem Licu“ – ili da vas u stranke podijeli i učini da silu jedni drugih iskusite.” (el-En’am: 65.) – Poslanik s.a.w.s., reče: „Ovo dvoje je lakše!“ (Buhari, br. 4352.)
Ali, i pored navedenog Allah dž.š., je taj koji naređuje džema’at, slogu i jedinstvo, a zabranjuje novotarije i razilaženja, riječima: “Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali, i u stranke se podijelili – Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti.” (el-En’am: 159.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: “Strogo se držite džema’ata, jer je Allahova ruka nad džema’atom!” (Tirmizi, br.2091.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Šejtan je bliži samcu, a od dvojice je dalji!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br. 114., 177., 15734.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Šejtan je opasan po čovjeka kao što je opasan vuk po ovce; vuk kolje onu ovcu koja se udalji od stada, ili pak zaluta!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br. 22082.)
Na muslimanu je obaveza, kada se nađe u nekom od muslimanskih gradova, da sa njima klanja džumu i ostale namaze u džema’atu, i da se prijateljuje sa vjernicima, i da im ne bude neprijatelj – pa makar i primjetio da je neko od njih zalutao, ili skrenuo; ako je u mogućnosti da ga pravom putu naputi – učiniće to, u suprotnom: „Allah ne zadužuje nijednog čovjeka preko mogućnosti njegovih“.
Ako bude u mogućnosti da za imama muslimana postavi nekog boljeg – postaviće ga, i ako bude u stanju da spriječi činjenje bid’ata/novotarija, i fudžura/grijeha – spriječiće ih. Ako ne bude u stanju to učiniti – namaz za onim koji bolje poznaje Allahovu knjigu, i Sunnet Allahova Poslanika s.a.w.s., i koji je ažurniji u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku je vrijedniji i bolji. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Narod će predvoditi onaj koji najbolje uči Allahovu Knjigu, a ako su učenju isti – onda onaj koji bolje poznaje Sunnet; ako su u poznavanju sunneta isti – onda onaj koji je prije učinio hidžru; ako su u hidžri isti – onda onaj koji je stariji po godinama!“ (Sahih Sunen Ibnu Madžeh, br. 980.)
Ako će u bojkotu novotara ili griješnika biti sigurne koristi – bojkotovaće ga, kao što je Poslanik s.a.w.s., bojkotovao trojicu koji su izostali sa pohoda na Tebuk – sve dok im Allah nije oprostio. Ako neko drugi stupi na dužnost, dakle bez saglasnosti prvog, a u neobavljanju namaza za njim nema sigurne šeri’atske koristi – propuštanje te džume, ili tog namaza u džema’atu će biti džehl/neznanje, i dalal/zabluda, jer se na jedan bid’at/novotariju uzvratilo drugim bid’atom/novotarijom!
Ulema se razilazi u tome da li će osoba koja namaz obavi za griješnikom obnoviti svoj namaz; većina islamske uleme smatra da je mekruh obnavljanje tog namaza.
Imam Ahmed b. Hanbel rhm., kako to zabilježenim stoji u rivajetu od Abdusa rhm., kaže: „Ko u ovom slučaju obnovi svoj namaz – ta osoba je novotar!“
Ovo je najjače mišljenje, zato što ashabi r.a., nisu obnavljali svoj namaz obavljen za novotarom ili griješnikom, i kao što Allah dž.š., nikako nije naredio da se obnavlja namaz koji je obavljen u skladu sa mogućnostima, i zbog toga je jače mišljenje uleme koja smatra da neće obnavljati namaz osoba koja namaz obavi u skladu sa svojim mogućnostima pa čak i osoba koja je uzela tejemmum iz straha od hladnoće; isti je slučaj i sa osobom koja nema ni vodu ni zemlju, ili osoba koja je zatvorena, ili osoba „sahibul-‘uzr“ – ona koja ima izvjesna opravdanja – uobičajena ona bila ili ne, trenutna ili stalna – nijednom od njih nije obaveza da obnavljaju namaz obavljen na taj način tj. u skladu sa svojim mogućnostima!
U Sahihu stoji da su ashabi r.a., klanjali namaz bez korišćenja vode, i bez tejemmuma – onda kada je Ajša r.a., izgubila svoju ogrlicu – Poslanik s.a.w.s., im nije naredio da obnove svoj namaz; ili, još jače od spomenutog je i to kada osoba ostavi obavljanje namaza iz neznanja, neznajući da mu je namaz obavezan – Poslanik s.a.w.s., im nije naredio da naklanjaju propuštene namaze: ‘Amr i ‘Ammar, kada su se odžunupili – ‘Amr nije klanjao namaze, dok se ‘Ammar valjao po prašini kao što se valja životinja – Poslanik s.a.w.s., im nije naredio da naklanjaju propuštene namaze. Namaze koje Ebu Zerr r.a., nije obavljao zato što je bio džunub – Poslanik s.a.w.s., mu nije naredio da ih naklanja, što se također zbilo i sa ženom koju je zadesila jaka istihaza/krvarenje, zbog čega nije ni klanjala, ni postila – Poslanik s.a.w.s., joj nije naredio da naklanja propuštene namaze!
Oni koji su jeli za Ramazan sve dok im se ne bi ukazao bijeli konac spram crnog – Poslanik s.a.w.s., im nije naredio da naposte te dane, i ako su pogriješili u razumjevanju ajeta misleći da riječi Allaha dž.š.: „…jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći…“ (el-Bekara: 187.) tj. konac!? Poslanik s.a.w.s., je rekao: To je crnilo noći, i bijeljilo dana – i nije im naredio da naposte dane.
Osoba koja nije ispravno klanjala namaz – Poslanik s.a.w.s., mu nije naredio da naklanja prijašnje namaze koje je klanjao na taj način; oni koji su klanjali prema Bejtul-Makdisu, bilo da su muslimani Mekke, ili Abesinije, ili ostalih mjesta, a nakon derogacije i promjene kible prema Mekki – nije im naredio da obnove namaze koje nisu klanjali prema pravoj kibli, mada su ovi imali najviše opravdanja od ostalih zbog toga što su se pridržavali šeri’ata koji je derogiran.
Islamska ulema se razilazi po pitanju riječi Allaha i Njegova Poslanika s.a.w.s. – da li bivaju obavezujući za ljude i prije nego li te riječi do njih dopru? Od imama Ahmeda rhm., i ostalih, se bilježe tri mišljenja po ovom pitanju:
1. Bivaju obavezujućim.
2. Nebivaju obavezujućim.
3. Prvi propis je obavezujući, ali ne i derogirajući.
Ispravno je ono na što nas upućuju dokazi Kur’ana i Sunneta:
„A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (el-Isra’: 15.)
„…da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (el-Nisa’: 165.)
„Sa’ad b. ‘Ubade r.a., reče: „Kada bih zatekao čovjeka kod moje žene probo’o bih ga svojom sabljom!“ To dođe do Poslanika s.a.w.s., pa reče: „Čudite se Sa’adovoj ljubomori; tako mi Allaha ja sam ljubomorniji od njega, a Allah je ljubomorniji od mene, i zbog Allahove ljubomore je zabranjen razvrat – javni i tajni. Uzr/opravdanje, nije nikome draži od Allaha dž.š., i zbog toga su slati poslanici – obveseljivači i opominjači…!“ (Muttefekun ‘alejh)
Mute’evvil – osoba koja pogrešno nešto razumjeva, i džahill-ma’azur – osoba koja opravdano nešto ne poznaje, nije istog statusa kao i osoba injadžija ili griješnik. Allah dž.š., je svemu mjeru odredio!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu „Medžmu’ul-Fetava“, 16/96., kaže: „Ehlu-sunnet vel-‘ilm vel-imani/sljedbenici sunneta, znanja i imana su oni koji poznaju hakk/istinu, i koji su samilosni prema ostalom svijetu; oni su ti koji slijede Poslanika s.a.w.s., i ne uvode novotarije. Ko bude činio idžtihad pa pogriješi i u tome ga sam Poslanik s.a.w.s., opravdava – pravdaju ga.
Novotari tipa haridžija izmisle neku novotariju, zbog koje kasnije protekfire one koji im po tom pitanju kontriraju, ohalaljujući lahko njihovu krv; ovakvi odgovaraju na bid’ate ostalih, ali su, u isto vrijeme i sami novotari jer na bid’at uzvraćaju bid’atom, i na batil batilom!?“
Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., u djelu „Šifa’ul-‘Alil“, 1/51., kaže slijedeće: „Ehlu-Sunnet/sljedbenici sunneta, i Hizbur-Resul/Poslanikova partija, i ‘askerul-iman/vojska imana, nisu u potpunosti ni sa jednim ni sa drugim tj. sa prvim su u onome u čemu su pogodili istinu, a sa drugima su u onome u čemu su pogodili; gdje god se hakk javi, ne bitno kojoj skupini pripadao – oni ga prihvataju, i odriču se batila/neistine – gdje god se javi. Njihov mezheb je spajanje i prihvatanje hakka/istine, od bilo koje skupine ljudi, njegovo zastupanje, pomaganje, i prijateljevanje sa njegovim pobornicima u njemu, kao i negiranje batila/neistine, bilo koje skupine ljudi, njegovo lomljenje, i neprijateljevanje sa njegovim pobornicima u njemu. Ehlu-Sunnet su sudije međ’ ostalim pravcima; apsolutno nisu pristrasni ni jednoj skupini. Istinu nikada ne odbijaju – ne bitno od koga dolazila, niti na novotariju uzvraćaju novotarijom, niti na batil uzvraćaju batilom, niti ih mržnja prema ljudima koji su im neprijatelji, ili ih pak tekfire/u nevjerstvo ugone, navodi na to budu nepravedni prema njima; po pitanju takvih govore samo hakk, i pravedno sude njihovim stavovima i riječima. Allah dž.š., je naredio Svom Poslaniku s.a.w.s., da bude pravedan prema svim skupinama, riječima: „Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: “Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah će nas sve sabrati, i Njemu će se svi vratiti.” (el-Šura: 15.)“
Priredio: Sead ef. Jasavić
Plav, Sandžak, Crna Gora