Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
„Muslimanske zemlje u osnovi smatra nevjerničkim!“
Ova optužba je prava laž i izmišljotina, i nit’ se desila, niti se izgovorila, niti mi je poznato da je isto ili slično rekao iko od običnih muslimana a kamo li neko od uleme i učenjaka. Svi oni su složni na tome da muslimanske zemlje imaju status islama ne bitno koje mjesto i vrijeme bilo u pitanju! Ono što se govorilo jeste bio govor o mušričkim mjestima – ljudi koji obožavaju poslanike, meleke i pobožnjake, stavljajući ih u isti rang sa Allahom – Gospodarem svih svjetova, smatrajući ih takvim da oni planiraju i upravljaju stvorenjima kao što rade ekstremne turbadžije – dakle o njihovom kufru i širku i zabludi se zborilo, ali ono što je opšte poznato i na čemu je ulema složna jeste da ako neko od sljedbenika šehadeta – muslimana, čini navedene stvari, nad takvim će se donijeti sud kufra i riddeta tek nakon što se protivu njih uspostavi dokaz, i takve niko u osnovi nije smatrao nevjernicima, i taj stav nisam našao kod nikoga izuzev kod Muhammeda b. Isma’ila u djelu Tedžridul-Tevhid poznatije pod imenom „Tathirul-I’itikad“, koji pojašnjava taj stav sljedećim: „Takvi ne znaju značenje riječi Ihlasa – la ilahe illallah – pa shodno tome oni u islam ni ulazili nisu jer nisu ni znali šta ta riječ znači – ali naš šejh se ne slaže sa njime u ovome što je rekao!“
Ove osobe se ne libe od laži pa makar u pitanju bila mrcina ili strmoglavljena ili rogom ubijena! Nigdje u knjigama šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., nisam našao da je uopšteno neko muslimansko mjesto nazvao mjestom nevjerstva i ako je bio na stanovištu da je upućivanje dove umrlim pobožnjacima, robovanje njima, traženje pomoći od njih, prinošenje im žrtvi i kurbana i zavjeta uz oslonac na njih kao da su oni posrednici između Allaha dž.š., i ljudi, i između Allaha dž.š., i ljudskih potreba – klasična mušrička vjera i zalutalo djelo džahilijetsko međ’ paganima i ehlu-kitabijama – pa će iz svega ovoga neko pogrešno razumiti to da je neminovan produkt ovog njegovog stava sud da su mjesta ovih ljudi nevjernička mjesta (biladu kufr) – što apsolutno ne proizilazi iz navedenog – a i ako nešto proizilazi iz mezheba to nije mezheb – i mi ovom prilikom tražimo od onoga koji priča ove priče da nam kaže odakle ih prenosi!
Hanbelije i ostali učenjaci smatraju da je nevjernička država – mjesto u kojoj ima samo nevjerničkih propisa i zakona, i u kojoj vidno nema nikakvih islamskih propisa i obilježja, a što se tiče mjesta u kojima ima i jednog i drugog – šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., smatra da će se obije te skupine, kako islamskih tako i nevjerničkih, obilježja-prakse-propisa, uzeti u obzir, pa se to mjesto-država neće sa svakog aspekta smatrati islamskom niti će se to mjesto-država sa svakog aspekta smatrati nevjerničkim, kako nam to od njega prenose imam Ibnu Muflih i ostali.
„Ono što zakolju – neće se jesti, niti je halal ženiti se od njih!?“
Ova optužba ide po istom prijašnjem rezonu – ali Šejh ne zabranjuje konzumiranje mesa koje je zaklano od strane osobe koja svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov rov i Njegov Poslanik, prihvatavši islam kao svoju vjeru – sve dok se ne uspostavi prepreka koja spriječava dozvoljenost konzumiranja onoga što on zakolje, a na isti način se tretiraju i njihove žene! Kako će tako zboriti o ljudima neke države ili sela čije detalje njihova hala i stanja, kao ni ono što rade od nevakida – djela koja izvode iz vjere, ne zna niko osim Allaha dž.š., koji poznaje vidljivo i nevidljivo. Kada je u pitanju borba naglašavamo da se Šejh borio samo zbog osnove islama i zbog prakse i pridržavanja glavnih stubova našega dina, a oni koji govore da se on borio zbog nečeg drugog mimo toga – takvi lažu i izmišljaju. Ima dosta islamskih učenjaka koji su bili na stanovištu da je propisano povesti borbu protivu onih koji ostave praktikovati neke od farzova islama, a šta tek reći za one koji ostave praktikovati propis na kojemu su složni prvi muslimani i imami (seleful-ummeti ve e’immetuha).
„Nije dozvoljavao ka njima putovati – tako da je zabranio putovanje u sve muslimanske zemlje“
Prije svega tražimo da nam se potvrdi istinitost ovoga navoda – a i ako se potvrdi, Selef – prvi muslimani, su zabranjivali putovanje u mjesta nevjerstva i grijeha, onome ko nije u stanju tamo praktikovati i ispoljiti javna obilježja Dina, a po jednom dijelu učenjaka zabranjeno je putovati u mjesta nevjerstva i grijeha i onome ko je kadar i u stanju praktikovati javna obilježja vjere. Ima učenjaka koji zabranjuju putovanje u mjesta koja su specifična po nekim bid’atima i novotarijama ako se se bojati za nekoga da ne zapadne u fitnu. Šta nakon svega reći za mjesto gdje se dove upućuju nekom drugom mimo Allaha dž.š., i gdje se pomoć traži od nekog drugog mimo Allaha dž.š., i gdje se oslanja na nekog drugog mimo Allaha dž.š.!? Ekstremne turbedžije izjavljuju da njihovi mrtvi šejhovi imaju udjela u planiranju i upravljanju događajima i ljudima, a neki govore: Njima je povjerena uprava nad svijetom!!! – kako smo to imali prilike i čuti i vidjeti od njihovih brojnih skupina i sekti. Ovo nam potvrđuje i šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu el-Minhadž, 3/276.. Zašto bi naš Šejh onda bio kriv zbog toga što svoje stado čuva malo podalje od ograde i plota, i preventivno djeluje kidajući svaki mogući način zapadanja u navedene zablude, pogotovu kada je u pitanju vrijeme kada se džehl i neznanje rasprostranilo, i kada je znanje nestalo, i kada smo se vremenski mnogo udaljili od perioda poslanstva, i kada su došle generacije ljudi koje ne poznaju šta je osnova islama i koji su njegovi glavni stubovi, i mnogi među njima misle da je islam činiti tevessul i približavati se Allahu dž.š., preko dove upućene umrlim pobožnjacima, i njima se obraćati u mukama i potrebama, a da ko tu praksu zanegira takav dolazi sa petim mezhebom – koji nije bio poznat do tada!? Ako je stanje ovakvo kakvo jeste šta je to onda sporno u njegovim riječima, i koji nam to dokaz uopšteno dozvoljava putovanje ka takvima!? Ovakvo što neće dozvoljavati osim osoba koja je džahil spram osnova Šeri’ata i suštine i ciljeva njegovih propisa! Jedno od velikih fikhskih pravila jeste: „Preventivna mjera i kidanje svakog puta koji nas može odvesti nečemu što je Šeri’at zabranio!“ – a šta tek reći kada je u pitanju nevjerstvo koje nema obale ni sa jedne strane!“
Šejh Abdul-Latif b. Abdurrahman b. Hasen Alu Šejh
Pogledaj: Misbahul-Zalam, 1/33.