Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Abdullah b. Amr b. El-As r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok se hava njegova ne povede za onim s čime sam ja došao!“ (el-Sunneh, Ibnu Ebi Asim, 1/12.; Ref’ul-Jedejni fil-Salah, 1/46.; Šerhul-Sunneh, 1/213.; el-Medhal ilel-Sunen el-Kubra, 1/152.; el-Erbe’in el-Nevevijjeh)
Musliman je čovjek koji stremi savršenstvu
Musliman je čovjek u kojem vrhuncu teže sve strane i dimenzije njegove ličnosti. Musliman je čovjek kojemu se riječi ne suprostavljaju djelima, i čije se ponašanje ne suprostavlja razmišljanju. Musliman je čovjek čije je srce i duša u kompatibilnom odnosu sa ostalim dijelovima tijela. Musliman je čovjek kome su razum, misli i osjećaji usklađeni jedno s drugim. Musliman je čovjek koji balansira između duše i tijela, čiji jezik zbori u skladu s ubjeđenjem, i čija se vjera manifestuje preko ostalih dijelova tijela. Musliman je čovjek čije je ponašanje stabilno i precizno. Ne vode ga strasti kroz život, ne povodi se za izmišljotinama, niti su mu poroci i pohote životna preokupacija. Musliman je čovjek koga Allahov dž.š., plemeniti Šeri’at, kojem laž ne prilazi ni sprijeda ni s traga – kroz svaku fazu života vodi. Ovo je ono što nam je Poslanik s.a.w.s., kratko i asno potvrdio riječima: „Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok se hava njegova ne povede za onim s čime sam ja došao!“
Šta je to hava?
U globalu se riječ „hava“ odnosi na konstantno zadovoljavanje i ispunjavanje želja naših strasti kao i pohota duše, i ovo se značenje uzima u obzir kada se naiđe na ovu riječ u tekstovima Kur’ana i Sunneta. U većini slučajeva „hava“ je kada čovjek stalno stremi nečemu što nije istina i nečemu što je neispravno, nastojeći ispunjavati želje svoje duše i pohote svojih strasti ne osvrćući se na želje i propise Šeri’ata i Allahove Objave. S obzirom na navedeno, „Hava“ je put zablude i nesreće, kako ovoga tako i budućeg svijeta, shodno riječima Allaha dž.š., koji, obraćajući se Davudu a.s., kaže: „I ne povodi se za strastima svojim jer će te od Allahovog puta odbiti!“ (Sad, 26.)
Povođenje za strastima je izvor svakog grijeha
Ko se opusti i predadne strastima, i svojoj duši opusti dizgine – ona će ga odvesti u zlo i u grijehe a samim tim i u suprostavljanje Allahovom Šeri’atu. Ljudi ne zapadaju u zablude i izmišljotine, i griješnici i nevjernici se ne odmeću od pravoga puta i od istine zbog toga što im istina nije jasna već zbog toga što im istina ne odgovara, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „A ako ti se ne odazovu znaj da je to zbog toga što se oni za strastima svojim povode, a ima li zabluđenijeg od onoga ko se za strastima svojim povodi ostajući bez Allahove upute!“ (el-Kasas, 50.)
Strasti su božanstvo koje neki ljudi mimo Allaha dž.š., obožavaju!
Ibadet je povođenje za nečim i pokornost nekome, pa ko se povede za strastima svojim, i pokori se šehvama i pohotama duše svoje – takva osoba je postala robom i zarobljenikom duše svoje. Hava, pohote i strasti, pritiskaju čovjeka sve do momenta dok im se ne pokori, a kada im se pokori onda taj čovjek sve što bude u životu radio radiće zbog njih – samo će svoje strasti slušati, pa makar se to suprostavljalo njegovom razumu i znanju. Sljedbenici strasti zatvaraju svoje oči pred istinom, i neće da čuju za nju, tako da se ne daju na pravi put izvesti! Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Hava-strasti, je bog koji se obožava na zemlji – pa zatim prouči ajet: „Jesi li vidio ti onoga koji je havu svoju za boga svoga uzeo!?“ (el-Furkan, 43.) Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Kod Allaha dž.š., pod nebeskim svodom, nema goreg božanstva kojeg ljudi mogu obožavati do strasti svojih za kojima se povode i slijede!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.7373.)
Povođenje za strastima je slabost koja ne dolikuje ozbiljnom i časnom čovjeku!
Allah dž.š., je odlikovao čovjeka posebnim vrijednostima koje nije podario drugim stvorenjima, shodno kur’anskom ajetu: „Mi smo djecu ademovu počastili time što im dajemo da se kreću kopnom i morem, i što ih lijepom hranom i jelima opskrbljujemo, i što smo im brojne prednosti nad svim stvorenjima dali.“ (el-Isra’, 70.)
Ova blagodat koja nam je data, a koja predstavlja vrhunac časti, jeste razum koji čovjeka vodi svakom dobru, nuka ga na to da čini hajr, omogućava mu da primjeti zlo kako bi ga se klonio, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „Tako mi duše i Onoga ko je stvori & pa je nadahnu osjećajem za grijeh i za bogobojaznost!“ (el-Šems, 8-9.)
Ljudska duša je povodljiva kako za hajr tako i za šerr, ali s obzirom na to da čovjek ima ugrađene odbrambene mehanizme protivu zla, kao i velike ambicije za čuvanjem i bogobojaznošću – to znači da uz korištenje razuma i malo dobre volje i snage – čovjek može da se izbori i da dobije bitku protivu svoje duše i njenih pohota i strasti, da je povede ka visokim ciljevima i lijepome odgoju, te da joj sačuva ponos i dostojanstvo. Ako čovjek ovako postupi – njegovo ponašanje će biti pravi znak snage njegova razuma i principijelnosti njegova ljudskog držanja. Ako čovjek izgubi bitku sa svojom dušom, pa joj se pokori i predadne – pao je u najdublji ambis, izgubio je svoju ljudskotinu i čast – što će biti pravi znak toga da je u pitanju glup i slab čovjek! Allah dž.š., kaže: „Spasio se onaj ko je očisti & a propao je onaj ko je zaprlja!“ (el-Šems, 9-10.)
Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Mudžahid je onaj ko se bori protivu svoga nefsa, dok je slabić onaj ko dozvoli duši svojoj da radi po strastima i havi, i da uz to gaji lažnu nadu spram Allaha dž.š.!“ (el-Mustedrek, br.191.)
Sa pohotama i strastima svoje duše izboriće se samo onaj ko je istinski spoznao Allaha dž.š., i Njegovu veličinu, i onaj koji bude svjestan Allahovih dž.š., blagodati i davanja. Čovjek se mora boriti sa svojom dušom sve do momenta dok se u potpunosti ne iščupa iz kandži robovanja havi i dok ne pređe u iskreni i čisti ubudijjet i robovanje Allahu dž.š., kada će čovjek ispuniti svoj iman, i učvrstiti svoje ubjeđenje, postajući tako jednim od srećnih na obadava svijeta. Allah dž.š., kaže: „A ko se od stajanja, pred Gospodarem svojim, bude plašio, i ustegne svoju dušu od povođenja za pohotama i strastima – džennet mu je sigurno prebivalište!“ (el-Nazi’at, 40-41.)
Povođenje za strastima je propast i zabluda, dok je borba protivu duše svoje i njenih pohota sreća i spas ovoga i budućeg svijeta!
Povođenje za strastima, utapanje u pohote duše i havu, djelovanje i življenje ovoga života u skladu sa njima, bez obzira na halal i haram – je klasično obožavanje nekog drugog mimo Allaha dž.š., i to je pravi zulum i tugjan, jer se čovjek zauzeo ni’imetima i blagodatima zaboravljajući na onoga ko ni’imete i blagodati daje. To je pravo neznanje i zabluda, jer se daje prednost prolaznom nad vječnim, i to je put na čijem kraju stoji heljać i propast, zbog kibura i oholosti koju u sebi sadrži i svega onoga što iz toga proizilazi, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „A ko se osili & i prednost životu na ovome svijetu da & takvome je sigurno džehennem boravište!“ (el-Nazi’at, 37-39.)