Dirljiva je ta ekumenska (međukršćanska) ljubav između evropskih liberala, demokršćana, socijal-demokrata, karikaturista, Skandinavaca, Srbijanaca, Hrvata, komunista, novinara koji se na zemlji gdje žive muslimani, vijekovima između dva krsta, okupe svaki put kad muslimanima zasmeta što neko dira u njihove svetinje. Ne mogu se glave složiti oko budalaština kao što su ljubav među bližnjima, tolerancija, poštovanje, suživot ili mir, ali čim neki musliman spomene da ne ide demonstracija homoseksualizma za 27. večer ramazana, da njihovoj djeci ne trebaju pokloni sv. Nikole za Božić i Novu godinu, da se ne treba ugrožavati vjeronauka samo tamo gdje žive Bošnjaci, skoče svi složno, uigrano i uvježbano kao da ih je lično Bogdan Tanjević zonsku odbranu trenirao. Svi se slože kada je islam u pitanju.
A da je malo osjećaja za pravdu u njihovim srcima, nastojali bi bar malo saulisati pomahnitalu armadu kastiljske i aragonske (srpske i hrvatske) rekonkviste koja po svaku cijenu želi muslimane izbaciti s ovih prostora i zauvijek im zatrti svaki trag.
Krst je na Humu iznad Mostara, ispod Huma najviši i najveći zvonik na Balkanu, krst je u Počitelju, krst je na ulazu u svako bošnjačko selo u Dubravama, krst je u zgradama vlade hercegovačkih kantona, krst je u hercegovačkim školama (koje pohađaju i muslimanska djeca), krst je na trgovima, grbovima, krst je na stolačkom starom gradu, krst je pred Ahmićima, krst je kod Potočara, krst je svuda gdje muslimansko oko baca pogled, krst samo nije na krstu jer „krst na krst neće”.
Tako je bilo i sa Španijom. Krstovima su muslimani bivali opkoljeni i krst je bio znak šta ih čeka, a naivni muslimani su se nekome umiljavali i nečemu nadali. Antologijska muslimanska glupost „neće nas naše komšije” je nastala upravo u Španiji, neće, neće…
Koliko muslimana danas živi u Španiji? Koliko muslimana živi u Republici Srpskoj, koliko muslimana živi u Ljubuškom, Čapljini, Duvnu, Livnu, Imotskoj krajini, Herceg Novom, Nikšiću, Kolašinu…. a bili su tu većina ne tako davno. Danas živimo samo u emiratu Granada, ili ponaški na 10 posto od teritorije na kojoj su Bošnjaci muslimani živjeli prije manje od sto godina.
U Granadi su mislili isto k’o i mi, čim je malo stalo da je stalo zauvijek, pa otiđite sad u Granadu i Kordobu pa vidite gdje su muslimani. Krst je na munari velike kordobske džamije, ili ne trebate ići u Španiju… gdje su džamije u Budimu, Osijeku, Beogradu, mislite da neće biti krst i na munari Begove džamije ….
Neće nas naše komšije, neće, neće …
E baš hoće, udariće ti Krstić, Mladić na dijete, na ženu, na dedu, na nenu, ismijavat će ti Dežulović samog Allaha, dž.š.,onako kako niko nikad u istoriji BiH nije. Dežulović nije pao s Marsa pa da ne zna šta vrijeđa osjećaje muslimana, tu je čovjek, piše za Oslobođenje, zna on dobro gdje, kada i šta će napisati i koga će to i koliko povrijediti. Ufur’o se momčina da je hrabar, smije on u sred Sarajeva da se „sprda” sa islamskim svetinjama. Momčino moja nabildana ne treba za to nikakva hrabrost, onog kojeg su davno oborili na zemlju i izudarali do smrti nije hrabrost pritrčati i napucat ga još jednom u glavu.
Zadnjih godina se i ne ismijavaju hrabri sarajevski novinari osim sa muslimanima, ni ti nisi mogao odoliti, a da ne spomeneš reisa ili Arziju.
U zapadnom Mostaru je dječak izudaran jer nije izmolio očenaš. Kad je muslimanče ili muslimanka u pitanju onda nema dječijih niti ženskih prava nego udri po njemu i po njoj drvljem i kamenjem.
Gazite nas, udrite nas, vrijeđajte nas, borite se protiv nas, bori se Borise, a ti bošnjački izrode dozvoli mu to, plaćaj ga za to, pili u njega, divi mu se i bali balijo.
Avaz.ba