Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
1. Džubejr b. Mut’im r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nije od nas onaj koji poziva ‘Asabijjetu, nije od nas onaj ko se bori radi ‘Asabijjeta, nije od nas onaj koji umre na ‘Asabijjetu!“ (Sunen, Ebu Davud, br.5123.)
Imam Abdurre’uf el-Menavi rhm., u komentaru ovog hadisa, kaže: „Nije od nas onaj koji ljude poziva da se okupljaju na principima ‘asabijjeta tj. radi pomaganja svoga plemena ili nacije – i ako su u pitanju zulumćari nasilni; nije od nas onaj koji se bori radi toga i na tome umre! Imam Ibnul-Esir rhm., kaže: Pristrasna plemenu i naciji je ona osoba koja se srdi na druge zbog privrženosti prema svome plemenu i svojoj naciji, koji ih štiti i brani. Te’assub je stajanje u nečiju odbranu i zaštitu. Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: Ovaj hadis nam ukazuje na to da je apsolutno i stalno stajanje u zaštitu svome plemenu i naciji onda kada su u pravu i onda kada nisu – džahilijetsko djelo, koje je zabranjeno i pokuđeno islamom, za razliku od spriječavanja zulumćara od nasilja i pomaganja potlačenog mazluma, bez ikakve vrste neprijateljstva – takav čin je pohvaljen a nekada i obavezan. Nema nikakve kontradikcije između ove predaje i predaje: „Pomogni svoga brata – zalima i mazluma!“ (Sahihul-Buhari, br.2443.)“ (Pogledaj: Fejdul-Kadir, br.7684.)
2. Fusejla rhm., kaže: Čula sam moga oca Vasilu b. el-Eska’a r.a., kako kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „O Allahov Poslaniče, je li ‘asabijjet (pristrasnost, nacionalizam), kada čovjek voli svoje i svoj narod? Poslanik s.a.w.s., reče: Ne! ‘Asabijjet – (pristrasnost plemenu ili naciji), je kada čovjek pomaže svoje u nasilju i zulumu prema drugima!“ (Hadis je Hasen. Sunen Ebu Davud, br.5119.; Sunen, Ibnu Madždže, br.3949.; Sunen el-Kubra, Bejheki, br.21606.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.17030.; el-Mu’udžem el-Kebir, Taberani, br.18390.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.7270.; Musannef, Ibnu Ebi Šejbeh, br.38529.)
Šejh Abdul-Muhsin el-Abbad kaže: „’Asabijjet koji je islamom zabranjen jeste ona vrsta ‘Asabijjeta kada je čovjek slijepo pristrasan svojima – svome plemenu i naciji, onda kada su oni zulumćari nasilni, pa im se i tada stavlja na raspolaganje. To je čovjek koji pomaže svoje onda kada oni nisu u pravu koji zbog toga postaje poput deve koja upadne u bunar pa je ljudi pokušavaju spasiti tako što je vuku za njen rep – ali joj tako ne mogu nikako pomoći! Mazlum–potlačeni, onaj kome je nasilje nanijeto je osoba koja se pomaže, brani, štiti i čuva, dok je zalim-zulumćar onaj koji se također pomaže ali na taj način što će se spriječiti i odbiti od zuluma i nasilja, a ne tako što ćemo ga pomagati u nasilju!“ (Pogledaj: Šerhu Sunen Ebu Davud, 29/142.)
3. Abdullah b. Mes’ud r.a., kaže: „Ko bude pomagao svoje – pleme i naciju, u zulumu i neistini, taj je poput deve koja je zapala u bunar, pa je ljudi pokušavaju izvaditi vukući je za njen rep – ali joj neće moći pomoći!“ (Me’alimul-Sunen, el-Hitabi, br.1394.)
Šejh Abdul-Muhsin el-Abbad, u komentaru ovoga hadisa, kaže: „’Asabijjet je pomaganje svojih bližnjih. Kaže se da je riječ el-‘asabijjet izvedenica od riječi Asabeh tj. naši rođaci i bližnji nam ljudi, koji ulaze u opciju nasljedstva našega imetka. Dakle, pristrasnost i pomaganje biva zbog rođaštva i krvi a ne zbog toga što oni to zaslužuju šeri’atski jer su u pitanju mazlumi – oni kojima se nasilje čini. Ta pristrasnost je zbog rođaštva – pa je pristrasni čovjek uvjek sa svojima i onda kada su u hajru i onda kada su u šerru, i uvjek ih pomaže ne bitno jesu li oni zalimi ili mazlumi. Dakle, ovakva osoba se ne bori za hakk – istinu i pravdu, niti se bori radi odbrane i zaštite mazluma potlačenog. Pristrasna osoba se bori samo radi rođaštva rođaka i plemenskih poriva i strasti! Pomagati nekoga u hakku – pravdi i istini, je nešto što je dozvoljeno. Svoga čovjeka kao i tuđinca je dozvoljeno pomagati u hakku – istini i pravdi, pa ako su naši – pleme ili nacija, mazlumi potlačeni – onda će im se priteći u pomoć, a ako su zalimi-nasilnici – onda će se oni odvratiti od zuluma i nasilja, kao što je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Pomogni svoga brata – zalima i mazluma! Rekoše: Pomoćićemo ga kao mazluma ali kako kao zalima? Poslanik a.s., reče: Tako što ćete ga odvratiti od zuluma!“ (Sahihul-Buhari, br.2443.)
„…taj je poput deve koja je zapala u bunar ili rupu“, pa joj je vrat zapao u dnu, dok joj je rep pri vrhu – pa je ljudi pokušavaju izvaditi vukući je za njen rep – ali joj neće moći pomoći“ – oni pokušavaju pomagati svoje pleme i naciju onda kada nisu u pravu i kada su na batilu, ali im neće pomoći isto kao što se ne može ni devi pomoći vukući je za njen rep, jer je rupa u koju je deva zapala uska i tijesna, a ljudi je nemaju za šta uhvatiti osim za njen rep, kojeg mogu samo iščupati!“ (Pogledaj: Šerhu Sunen Ebi Davud, 29/141.)
4. Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko bude napustio pokornost, odvoji se od džema’ata, i kao takav umre – umro je džahilijetskom smrću! Ko se bude borio pod zabludjelim bajrakom – srdeći se samo radi svoga plemena-nacije, pozivajući pristrasnosti svome plemenu-naciji, pomagajući samo svoje pleme-naciju, i kao takav bude ubijen – u pitanju je džahilijetska smrt. Ko bude ustao protivu moga ummeta, udarajući dobre i loše među njima, i ne bude se obazirao na mu’mine među njima, i ne bude poštovao ugovor sa onima sa kojima je ugovor sklopljen – taj ne pripada meni, niti ja pripadam njemu!“ (Sahihu Muslim, br.4892.; Sunen, Nesa’i, br.4114.; Sunen, Ibnu Madždže, br.3948.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.7931.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je ovim hadisom spoemnuo tri vrste ljudi, koje su fakihi – islamski pravnici, svrstali u poglavlje: Borba protivu pripadnika kible – Kitalu Ehlil-Kibla:
1. Neposlušnici prema sultanu i islamskoj vlasti. Ovim hadisom je Allahov Poslanik s.a.w.s., zabranio napuštanje pokornosti kao i napuštanje džema’ata, pojašnjavajući da ako se umre u takvome stanju a ne bude se nikome pokorno – umire se džahilijetskom smrću. Arapi iz džahilijetskog doba, kao i ostali narodi – nisu se pokoravali opštem i jedinstvenom vladaru – emiru, što je opštepoznato iz njihove historije.
2. Oni koji se bore radi ‘asabijjeta – radi svoga plemena ili nacije ili grada ili neke oblasti. Njihov bajrak se naziva zabludjelim zbog toga što je sama njihova borba zasnovana na zabludjelim motivima, kojima se ne zna ishoda. Asabijjetska borba nije dozvoljena, pa je smrt stradalog u takvoj borbi – džahilijetska smrt ne bitno da li se on srdio samo srcem, ili je pozivao jezikom, ili je udarao rukom, što nam je Poslanik s.a.w.s., pobliže pojasnio u hadisu kojeg bilježi imam Muslim, br.2908., od Ebu Hurejre r.a., u kojem se kaže: „Doći će vrijeme kada ubica neće znati zbog čega je ubio, a niti ubijeni zbog čega je ubijen! Heredž-ubistva, će biti na snazi, i ubica i ubijeni će u vatru!“
3. Havaridži i ustanici protivu ummeta Muhammeda s.a.w.s. – koji su ili kriminalno nastrojeni kojima je cilj samo imetak ljudi poput drumskih razbojnika itd., ili im je cilj političko vođstvo i rijaset, koji ustanu protivu nekog mjesta zbog toga što su oni pod vlašću nekog drugog pa makar se i ne borili, ili su u pitanju havaridž i ustanici protivu Sunneta Muhammeda s.a.w.s., koji uopšteno ohalaljuju krv i živote pripadnika kible, poput sekte Harurijja (haridžije), protivu kojih se borio Alija r.a..
Poslanik s.a.w.s., je navedene smrtove i ubistva nazvao džahilijetskim smrtovima i ubistvima, u vidu prezrenosti i zabranjenosti, i da one nisu takve ne bi bile spomenute na ovakav način! Kod ashaba se znalo da se što se pripiše džahilijjetu od smrtova i ubistava – u pitanju je nešto što je prezreno i zabranjeno, pa nam je samim tim i obaveza prezirati i zabranjivati sve što je specifika džahilijjeta!“ (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 1/251.)
5. Suraka b. Malik r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je držao hutbu, pa je, između ostaloga, rekao: „Najbolji od vas je onaj koji brani svoje (pleme–naciju), sve dok nije u pitanju grijeh!“ (Sunen, Ebu Davud, br.5122.; el-Mu’udžem el-Evsat, Taberani, br.6993.; el-Mu’udžem el-Sagir, Taberani, br.1020.; Šerhul-Sunneh, Begavi, br.3542.)
Imam Abdurre’uf el-Menavi rhm., u komentaru ovog hadisa, kaže: „Najbolji od vas je onaj koji brani svoje (pleme–naciju) – u osnovnim i nužnim pitanjima, u njihovom prisustvu i odsustvu, štiteći ih od onih koji im zulum i nasilje čine po pitanju njihove imovine, časti ili života, sve dok nije u pitanju grijeh tj. dok ih ne počne braniti u grijehu i zulumu, ili pređe granicu dozvoljenog u njihovom branjenju!“ (Pogledaj: el-Tejsir bi šerhil-Džami’ el-Sagir, 1/1081.)
Šejh Ali b. Najif el-Šehud kaže: „Islam podstiče iskrene i pravedne osjećaje prema vatanu i svojoj domovini kao i prema svome narodu koji imaju za cilj međusobno potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti. Islam se bori protivu plemensko-nacionalnog fanatizma i džahilijetskih poziva koji razbijaju čisto islamsko jedinstvo. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nije od nas onaj koji poziva ‘Asabijjetu, nije od nas onaj ko se bori radi ‘Asabijjeta, nije od nas onaj koji umre na ‘Asabijjetu!“ (Sunen, Ebu Davud, br.5123.)
Osjećaj pripadnosti prema svojoj naciji ili plemenu ne smije da dolazi u koliziju sa osjećajem prema islamskom jedinstvu i ummetu, niti to smije postati zamjena za njega. Nacija i pleme se potčinjavaju opštem muslimanskom jedinstvu riječi i stava, kao što se i sami arapi, nekada, nisu mogli ujediniti i biti jedno i zajedno osim uz Islam kada ih je Allah dž.š., osnažio kur’anskom Objavom na njihovom jeziku, Haramejnom koji se nalazi kod njih, kao i posljednjim poslanikom kojeg je odabrao od njih. Prva, primarna, osnovna i prava veza među muslimanima je veza ‘akide i islamskog vjerovanja, dok sve druge poveze – komšijske, rođačke, plemenske i nacionalne – su sekundarnog, drugorazrednog, i sporednog tipa.“ (Pogledaj: Mevsu’atu Fikhil-Ibtila’, 4/164.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG