Piše: hfz. Imad el-Misri
Pogrešno je ljude vezivati za određenu personu, umjesto da ih se veže za islamske principe
Ljudi će biti i nestati, a islam i njegovi principi i pravila su trajni. Upravo zbog nerazumijevanja ovog važnog aksioma, vidimo da nakon smrti nekih istaknutih islamskih ličnosti (daija), njihovi sljedbenici napuštaju ono u šta su ih oni pozivali, napuštaju njihovu d’avu i njihov put. Kur’an je ovakvu praksu osudio, uputivši žestok ukor onima koji su, nakon Poslanikove smrti, napustili islam. Naime, u 144-om ajetu sure Ali ‘Imran, se kaže: ”Muhamed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar bi ste se što pama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi”. Daija poziva ljude u slijeđenje Allahove upute i Vjerozakona, primjenu islamskih principa, a neveže ih slijepo za učenjake, jer oni su oni ti koji samo prenose i dostavljaju islamsku poslanicu.
Žurba
Islamski učenjaci kažu: ”Ko bude požirivao sa rezultataima svoga rada, ostat će uskarćen za te rezulatte.” Žurba, na koju ovdje mislimo, može poprimiti više oblika:
a) Da bi brže došao do šerijatski legitimnog cilja, daija se koristi sredstvima i metodama koje islam zabranjuje. Naravno, to ga neće odvesti do cilja.
b) Da bi dao što veći i što brži doprinos islamu, daija nastoji okupiti oko sebe što veći broj pristalica, bez obzira na njihovo shvatanja ili razumjevanja islama, pa čak i one čija se shvatanja ne mogu niukom slučaju pomiriti sa islamskim učenjem, a nerjetko su takve osobe i nemuslimani. Ovako ustrojenu skupinu prije bi mogli nazvati političkom organizacijom ili partijom, nego ozbiljnom islamskom organizacijom. Ako se vratimo na praksu Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidjet ćemo da je platforma sa koje je nastupao bila ispravno razumijevanje islama, i prihvatanjem te platforme ljudi su postajali pravi muslimani i njegovi iskreni sljedbenici. Naš cilj je kvalitet, prije kvantiteta. Kvantitet nije sporan, ali on ne smije biti na uštrb kvaliteta.
c) Požurivanje sa prevođenjem islamske literature od strane nekompetentnih i nestručnih lica, čije poznavanje arapskog jezika i stručnih izraza je nedovoljno da bi se prihvatili ovog ozbiljnog zadataka. Njihovi prevodi obiluju katastrofalnim greškama, a nije rijedak slučaj da prevedno štivo u potpunosti odstupa od smisla i slova orginalnog teksta. Time se samo plaća danak požurivanju s prijevodom. Prevođenje je vid emeneta (povjerene stavri ili posla) kojeg čovjek preuzima na svoja pleća, i samo ako je sposoban i stručan, bit će u stanju izvršiti ga u skladu sa načelima profesije. U suprotnom, ne bi se, ni po koju cijenu, smio prihvatiti ovog posla. Glavni cilj prevođenja trebao bi biti olakšavanje puta ljudima da dođu do najpotrebnijih informacija o svojoj vjeri, a ne isključivo zarada i profit. Kao što smo spomenuli i u prethodnom pasusu, nije sporna zarada, ali ona nikako ne smije biti nauštrb potrebnog kvaliteta.
d) Postavljanje na odgovorna mjesta osoba sa skromnim ili nedovoljnim znanjem i iskustvom.
S njima na čelu nikada nećemo ostvariti uspjeh, a što sugeriraju poslanikove riječi: ”Allah neće odjednom podići znanje između ljudi, nego će ga podići postepeno, usmrćivanjem učenjaka. Ljudi će tada za svoje vođe uzimati neuke osobe, koje će im o svemu govoriti bez znanja, i njih i sebe odvoditi u zabludu.” Svjedoci smo da današnje ”vođe”, koje prije svega karakteriše skromno znanje i iskustvo, upućuju svoje sljedbenike na čitanje i proučavanje teških i kompleksnih pitanja, koja oni u osnovi ne razumiju, i koja islamski učenjaci svrstavaju u red pitanja kojima se početnici u vjeri nikako ne bi smjeli baviti, a pogotovo ne sami, neovisno o tumačenju i razumijevanju islamskih učenjaka. Njihovo pogrešno razumijevanje nužno vodi do pretjerivanja u vjeri, zatim tekfira (osuđivanja drugih za nevjerstvo) a na kraju i do bespravnog proljevanja krvi i sijanja nereda i smutnje na zamlji, i konačno do usporavanja cjelokupnog procesa uspostave islamske vlasti.
e) Brkanje prioriteta
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je počeo svoju misiju objašnjenjem prave istine, šta znači biti istinski vjernik, a zatim je, kroz toletrantnu i konstruktivnu raspravu i dijalog, upoznao druge sa islamskim načelima i svim onim što se suprostavlja tim načelima, šta je to vjera a šta nevjerstvo. Njegova sljedeća briga je bila kako učvrstiti iman kod svojih sljedbenika, jer ih je, nakon primanja islama, čekao težak i naporan posao, odlazak u izgnanstvo (hidžra), borba na Allahovom putu. Žalosno je gledati pojednice kako svoju d’avu počinju potpuno obrnutim redoslijedom, sa onim što je u Poslanikovoj poslaničkoj misiji došlo tek na kraju, a to je borba za odbranu i uzdizanje uzvišenih islamskih ideala, dok u isto vrijeme očekuju pomoć od ljudi koji ništa ne znaju o islamu i njegovim propisima, zbog čega često ostaju usamljeni i nemoćni da bilo šta urade. Time se nanosi neprocjenjiva šteta islamu i muslimanima. Naravno izvor problema su oni sami, jer nisu počeli kako treba, i htjeli su prije vremena ubrati plodove svoga rada.
f) Ulazak u bespotrebnu konfrontaciju sa neprijateljima islama, bez adekvatnih i pravih mogućnosti, što na kraju rezultira nepovoljnim rezultatom i još nepovoljnijim položajom islama i njegovih sljedbenika. Sve to se temelji na pogrešnoj procjeni naših i mogućnosti našeg neprijatelja. Da pojasnim: zalaganje i borba za istinu je obavezno, a za njihovu sprovedbu potrebno je znanje i osposobljenost na različitim poljima. Kada izostane samo jedan od tih faktora, umjesto željenog cilja, i optimalne koristi za islam i muslimane, te nanošenja štete našim neprijateljima, koji se danonoćno bore protiv bilo kakvog napretka islama, imamo potpuno suprotne rezultate, stagniranje muslimana i napredak njiovih neprijatelja. Znači, ako nismo ispunili potrebne preduvjete, ustvari ako ih nismo ni mogli ispuniti, sa nas spada obaveza spomenutog zalaganja i borbe, ali naravno, na nama je da te nedostake što prije otklonimo i popravimo svoju poziciju među drugima. Kaže Allah, dželle šenuhu, u suri El-Enfal, 59 i 60 ajet: “I neka nikako ne misle oni koji ne vjeruju da će se spasiti; oni doista neće moći umaći. I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.”
Komentarišući navedeni ajet, poznati islamski učenjak, Ibn Tejmijje je rekao: “Ovi ajeti obavezuju svakog potlačenog vjernika, koji nije u stanju pomoći Allahovu vjeru i Njegovog poslanika rukom ili jezikom, da pomogne u skladu sa svojim mogućnostima, pa makar to bilo i srcem. Ajeti u kojima se govori o poniženju neprijatelja islama, odnose se na vrijeme u kojem su vjernici jaki i sposobni da se bore za istinu i pravdu. U skladu sa ovim pravilima muslimani postupaju još od vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vremena provovjernih halifa, i tako će biti do Sudnjeg dana. U jednom hadisu se kaže: ”Do Sudnjeg dana će postojati skupina na istini, koja će pomagati Allahovu vjeru i put i pravac Njegovog poslanika.”
Tu su i oni koji, požurujući sukob s neprijateljem, žele ostvariti skoru pobjedu, a pobjeda je emanet i zadaća muslimanske zajednice, a ne pojedinca. Naprotiv, pojedinac, je dužan, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoći islam i za to će dobiti punu nagradu, makar i ne postigao svoj cilj. Kaže Allah, dželle šenuhu, u suri En- nisa, 100. ajet: “A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Njegovog poslanika, pa ga potrefi smrt, nagrada od Allaha je njemu sigurna.”
Nastavi će se…
SAFF br. 293.