Piše: Hafiz Imad el-Misri
Bismillahi-rrahmani-rrahim, draga moja braćo, esselamu alejkum. Zahvala pripada samo Allahu subhanehu ve te’ala, salavat i selam na našeg miljenika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Prije svega, želim da vam kažem da vas volim u ime Allaha, i samo Allah zna, koliko mi je bilo teško tokom moga iskušenja, što sam bio razdvojen od vas. Možda mi nećete vjerovati, ali osjećao sam da sam u zatvoru tijelom, a dušom s vama. Samo je Allah subhanehu ve te’ala, Onaj, koji je zasadio ljubav moju prema vama. Najbolje doba moga života je bilo sa vama, džihad i dava na Allahovom putu, i najbolji moji prijatelji i braća ste bili vi. Znao sam šta me slijedi, jer sam bio obavješten, ali moje srce nije dalo da odem od vas i da vas napustim. Ipak, Allahova subhanehu ve te’ala odredba je bila da se razdvojimo, a samo On zna šta je najbolje.
U zatvoru nije bilo lahko, naprotiv, bilo je teško, ali od toga mi je bila teža moja udaljenost od vas, ali još teže od svega toga je kada sam čuo šta se desilo među pojedincima od vas u mom odsustvu. Fitna, razmimoilaženje, napad jednog na drugog, osvete zbog svog vlastitog mišljenja, a ne zbog islama, nepoštivanje pojedinih od vas učenjaka, okupljanje nekih daija masa oko sebe želeći da budu samo uz njega …, a znamo da gore spomenuto dolazi zbog slabosti imana, zaboravljanja da ćemo napustiti ovaj svijet, slijeđenja prohtjeva, …. Mnogo sam se iznenadio kada sam saznao da se pojedinci pozivaju na mene i miješaju me u tu problematiku, iako znaju da sam bio godinama odsutan. Da vam kažem, braća koja su bila u mojoj blizini znaju, da sam skoro svo vrijeme, dok sam boravio u BiH, provodio i posvećivao ga upravo vama, braći, veoma često i na uštrb moje porodice. Počeo sam sa vama od samog početka vašeg islama, od osnovnog značenja islama itd., i nedugo zatim svjedoci smo bili lijepih plodova naše dave. Mnogi su prihvatili davu i počeli je praktikovati onako kako treba. Dok smo bili zajedno, nije bilo nekih razmimoilaženja, nekih grupacija, niti tekfirovaca. Bilo je dosta daija prisutnih, bili smo kao jedno tijelo, međusobno smo se poštivali, pa nije niko uspio, naravno uz Allahovu pomoć, da pokvari odnose među daijama. Posebno me iznenađuje, to što neki uzimaju kao dokaz za neke svoje mes’ele, moj govor i to djelimični, ili neke odlomke iz mojih dersova, poput dersa ‘Veliki širk’.
Tumače nešto po svom nahođenju i kada nađu nešto od moga govora na tu temu, odmah se drže za mene i kažu ‘Imad je to rekao’ ili ‘Imad misli tako’, a ne znaju ili djelimično poznaju moje pravo mišljenje i shvatanje iste. Još uvijek sam živ, zašto me ne pitaju? Nema pravo niko da priča nešto u moje ime, što nisam rekao. Još čudnije od toga je kad kažu: ‘Imad se promijenio, promijenio je mišljenje’, a nisu me ni pitali za to isto mišljenje. Ne bi bilo lijepo sa moje strane da spomenem poimenično te pojedince, jer zaista vas još uvijek sve volim i cijenim. Stoga vam sa ovog mjesta poručujem da vas volim u ime Allaha i da nisam pristrasan ni jednoj grupi niti udruženju, i sa vama sam sve dok budete slijedili put ehlu suneta vel džemata. I znajte, ako sam promijenio neko mišljenje, shvativši da je drugo bolje, nije me stid da kažem da sam pogriješio u prvom mišljenju i prihvatio drugo. Lijep uzor u tome su mi četvorica imama kada su rekli: ‘Mi mislimo danas nešto, a sutra to isto promijenimo’ ili ‘Vagajte moje mišljenje na osnovu Kur’ana i sunneta, pa kad nađete da moje mišljenje nije u skladu sa istima, bacite od zid moje mišljenje’.
Pošto sam došao do saznanja da pojedinci koriste moj tekst “Veliki širk” kao dokaz o proglašavanju kafirima onih koji se dotaknu glasanja, odlučio sam, uz Allahovu subhanehu ve te’ala pomoć, da kažem sljedeće: To je govor koji sam rekao u doba džihada i govor je bio općenit, podučavanje ljudi u globalu o propisu velikog širka, upozoravanje ljudi od činjenja širka, od suđenja ljudima zakonom mimo Allahovog subhanehu ve te’ala zakona…. i pravo ljudi, onih koji su prihvatali davu, je bilo da im kažemo sve ono što im je potrebno, a naravno nismo ih podučavali samo tom propisu, nego i drugim propisima vezanim za akaid, fikh i ostale grane islamske nauke. Kada se uzme moj govor kao fetva, pa se tekfiri, naziva kafirom, nevjernikom, svaki onaj koji glasa ili svaki sudija, ili policajac, ili vojnik, to je veliki promašaj. Ne možete reći da sam ja bio takav. Po pitanju propisa ‘koga tekfiriti’ velika razlika je kada se kaže u globalu, odnosno općenito ‘onaj koji radi tako i tako je kafir’, i kad se prozove neko po imenu i kaže ‘taj i taj je kafir’ (tekfir el-muajjen). Ta tematika je nešto što je poznato kod svih učenjaka. Primjer spomenutog, nalazimo u doba imam Ahmeda (poznato je bilo da su u njegovom dobu za Kur’an govorili da je stvoren), a generalni propis je ‘da onaj koji smatra da je Kur’an stvoren je kafir’, ali kada bi neko lično rekao da je Kur’an stvoren, ne bi ga odmah proglasili kafirom, nego bi se vratili na njega i vidjeli da li je pri njemu neznanje ili ima neko pogrešno tumačenje te’vil, ili, ili… I tek tada bi mogli donijeti sud o istom. Sve je to bitno za fetvu.
Također, u islamu imamo granu pod nazivom ‘Šeriatska politika’, pa ako braća daije nisu naučile ovu granu, pa daju fetve oko gore spomenutog, kako oni misle, neka znaju da je to veliki promašaj. Godine, mislim ’96 ili čak ’97, mišljenja smo bili da ne treba da se izlazi na glasanje, ali ipak, s obzirom da je tema škakljiva, istu smo stavili na sto da je razmotrimo, vjerujte zaista smo bili u velikoj dilemi. Okupili smo ‘šeriatsku šuru’ na kojoj su bile sve daije. Tu tematiku smo poslali učenjacima u arapski svijet, sve do u detalje, stanje tadašnje u BiH, sa ciljem da čujemo šta kažu, odnosno da nam daju fetvu po tom pitanju. Tada je stranka SDA bila da kažemo ‘najblaža od najgorih’, jer nijedna nije bila islamska. Šta su učenjaci odgovorili? Odgovor je bio pozitivan, znači da idemo na glasanje. Braćo, ne zbog toga da poštujemo tagutski zakon ili zbog ljepote SDA, jer je ista zaudarala na korupciju i belaj, nego da smanjimo štetu za muslimane. Odmah smo promijenili naše dotadašnje mišljenje, i uputili smo braću da glasaju. To je bilo moje mišljenje tada, koje sam izjavio pred svima, znači nisam ga tek sada promijenio, nego tada.
Da ne idemo daleko braćo, evo nam najsvježiji primjer, primjer Egipta sada. Poznato vam je da u Egiptu ne vlada šeriat, osim u nekim manjinskim pitanjima, poput pitanja i propisa braka i razvoda, zatim pitanja nasljednog prava, mada su i tu upetljali svoje prste, pa ga, kako kažu ‘preuredili’. Nakon revolucije, 25. januara 2011. godine, bilo je glasanje za promjenu po pitanju 5 predmeta dotadašnjeg zakona, da li glasati za ‘DA’ ili ‘NE.’ Većinski dio naroda je čekao odgovor islamskih učenjaka po tom pitanju. Odgovor svih velikana selefijskih, poput Muhammeda Hassana, Muhammeda Husejna Jakuba, Mustafe Adevija i mnogih drugih, je bio da se izađe na glasanje i kaže ‘DA’ za promjenu tih predmeta, jer je u pitanju interes muslimana. Zar nam ovi učenjaci nisu uzor. Pa i ako neprihvatimo njihovo mišljenje, ne smijemo smatrati da su oni, koji su suprotnog mišljenja, u zabludi ili da su kafiri, ili jednostavno da ih napadamo.
Braćo, zašto nemamo široka prsa, pa da prihvatamo jedni druge, bez obzira kakvo mišljenje imali u odnosu na naše. Što svaki od nas ne kaže sebi ‘možda moje mišljenje nije ispravno’. Imam Šafija, rahimehullah je rekao: “Moje mišljenje je ispravno, a postoji mogućnost i da sam pogriješio. A mišljenje mog suparnika je pogrešno, a postoji mogućnost i da je pogodio.” Naravno, ja pričam u okviru mes’ela, koje su sebeb razdora među braćom trenutno. I na kraju će biti oni koji su pogodili, i oni koji nisu pogodili, a nećemo reći da je neko od tih u kufru ili zabludi, ili može biti i to da obje strane ne znaju da definišu stvarnu suštinu propisa oko tog pitanja, pa nijedna strana nije potrefila, a razilazili su se bez prava, a to je činjenica u većini vašeg trenutačnog stanja. Neću reći da je to stvar vašeg nijeta, jer smatram da su vaša srca čista, ali među vama ima dosta nedostataka po pitanju poznavanja arapskog jezika, a naravno i poznavanja šeriatskog znanja.
Još nešto braćo, bit će i u budućnosti, ne samo glasanja za izbore, nego raznih pitanja, koja se tiču vas i vašeg naroda, pa nemojte da žurite, konsultujte se sa učenjacima uvijek, iznesite im vaše tadašnje stanje i čekajte fetvu od njih.
Koga da pitamo? Pitajmo učene. Ko su učeni? Oni za koje veliki učenjaci kažu da su zaista učeni. Tada se nećemo naći u dilemi, a imat ćemo opravdanje kada sretnemo našeg Gospodara subhanehu ve te’ala na Sudnjem danu.
Molim Allaha subhanehu ve te’ala da ovaj govor dobro razumijemo i shvatimo, i da spusti Svoju milost na nas, i da učini da se volimo u ime Njega.
Imad El-Misri
Napomena: tekst objavljujemo u cijelosti i bez ikakvih korekcija (redakcija minber.ba)