Priredio: Ersan Grahovac
Da bismo vidjeli kakav je duh islama dovoljno je pogledati u to da je potrebno 4 svjedoka da vide čin nemorala najjasnije koliko je to moguće vidjeti, da bi se osudili oni koji su učinili nemoral. Ne jedan, ne dvojica, ne trojica, nego četvorica svjedoka koja vide čin nemorala jasno da apsolutno nema nikakve sumnje. Čak da trojica vide jasno kao dan, nije dovoljno! Već je potrebno četvorica, i to ukoliko ne budu četvorica već manje od toga, pa optuže nekog, njih sljeduje bičevanje od 80 bičeva.
Pouke:
Svakako da je moguće da će, sa ovako rigoroznim kriterijmumom, biti dosta onih koji će se provući, iako su krivi, ali se isključuje šansa da ikako bude jedan nevin koji će biti kažnjen, i vidimo kako su kriterijumi za nečiju osudu posebno strogi ako će posljedica te osude biti ohalaljivanje nečije časti ili krvi. Ovo je dovoljan išaret svakom pametnom muslimanu na duh islama po kojem je bolje osloboditi i više krivih nego osuditi jednog nevinog, i po kojem se uvijek teži traženju opravdanja drugima i gledanju svojih mahana, a zanemarivanje tuđih, pogotovo kada vidimo da je nama, da bismo bili kažnjeni, dovoljno da odemo sami do kadije i priznamo taj prijestup, bez ikakvih svjedoka, i da budemo kažnjeni, ali da bismo drugog kaznili, potrebno je da prođemo kroz navedene rigorozne kriterijume, koji su skoro nemogući. Da nije tako, otvorila bi se vrata da svako svakog optužuje i potvara, i svako svakome ohalaljivao krv i čast, te bi se tako proširila daleko veća šteta zbog nasilja prema drugima, nego u slučaju da se neko provuče bez kazne, u kojem slučaju je on nasilnik samo prema sebi i za to ga sljeduje kazna na ahiretu.
– Bilježi imam Muslim u svom Sahihu hadis u kome se kaže da je Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, došao Maiz ibn Malik El-Eslemi, i rekao: „O Allahov Poslaniče, očisti me.“ Pa reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Teško tebi, vrati se i traži oprost od Allaha i pokaj se Njemu.“ Pa se vratio, pa je opet došao i rekao: „O Allahov Poslaniče, očisti me.“ Pa reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Teško tebi, vrati se i traži oprost od Allaha i pokaj se Njemu.“ Pa se vratio, pa je opet došao i rekao: „O Allahov Poslaniče, očisti me.“ Pa reče Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Teško tebi, vrati se i traži oprost od Allaha i pokaj se Njemu.“, dok nije došao četvrti put, pa mu reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Od čega da te očistim?“ On reče: „Od zinaluka.“ Pa se Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, raspitivao: „Da li pri njemu ima ludila?“, pa je obaviješten da nema. Zatim je rekao: „Da li je pio vina?“ Pa je jedan čovjek provjerio i nije našao pri njemu traga (mirisa) vina, pa reče Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Da li si počinio blud?“ On reče: „Da“, te Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se kamenuje, i bio je kamenovan.“ (Bilježi imam Muslim u Sahihu)
Potom je došla Gamidijka i rekla: „O Allahov Poslaniče, počinila sam nemoral pa me očisti.“ Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem ju je vratio kao što je vraćao i Ma’iza, a bila je udata žena, sve dok se nije osvjedočio da je i ona stvarno i bez ikakve sumnje to uradila, na takav način da se više ne može naći opravdanje, kao što je to urađeno i u slučaju Ma’iza, pa je tek tada naredio da se izvrši kazna.
Pouke:
Netraženje tuđih mahana, i nepostojanje želje da se one saznaju, zbog milosti prema ljudima, jer Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, nije želio da sazna za njihov prijestup, pa ih je vraćao nekoliko puta, i nije jedva dočekao njihovo priznanje, niti ih je tražio da nad njima sprovede propis kada bi ih vratio već bi oni sami dolazili, tražeći da se očiste. Iz njegovih postupaka se jasno vidi da mu nije bilo milo što je saznao za njihov grijeh, te da im čak nije odmah ni povjerovao, već se raspitivao o tome da li je Maiz nomalan, pijan i tome slično, ne bi li ih ikako sačuvao kazne i odvratio od toga, dok nisu potpunom odlučnošću dokazali, bez imalo sumnje i bez ostavljanja ikakve, makar i najmanje, mogućnosti traženja opravdanja, kada je naredio da se izvrši kazna. Samo raspitivanje o uračunljivosti onoga koji je priznao svoj grijeh, i to više puta, i nedonošenje automatskog suda na osnovu priznanja, jeste upravo princip traženja opravdanja, u svom najočitijem vidu. Tu vidimo i gledanje spoljašnjosti ukoliko je to u korist čovjeka, jer u ovom slučaju nije odmah presudio po spoljašnosti, već je tražio opravdanja u tome da možda ne zna šta priča, ili u tome da možda nije pri sebi, da nije normalna osoba, pijana, i tome slično, želeći da nepobitno utvrdi istinitost njenog govora, i pored njenog insistiranja, dok u slučaju Usame ibn Zejda i onog mušrika koji je izgovorio šehadet ništa od toga nije uslovljavao, niti je uslovljavao da se sazna da li je iskren, da li zna šta priča, da li je siguran u to što kaže i tome slično, kao što je tražio u njenom i sličnim slučajevima. Naprotiv, on je tu insistirao na automatskom donošenju suda pri samom izgovoru šehadeta, bez zalaženja u detalje i traženja mahana, a nije insistirao na automatskom donošenju suda pri samom izgovoru priznanja, pri čemu vidimo davanje prednosti milosti prema ljudima nad kažnjavanjem i osudom ljudi. U ovom slučaju također vidimo i potvdu principa da je bolje osloboditi čovjeka makar postojala velika mogućnost da bude kriv, nego ga kazniti makar postojala i najmanja mogućnost da bude nevin, i nije na to gledao kao na priliku da sprovede Allahov propis nad nekim i tako se osevapi, dok kod ljudi bolesnih srca vidimo upravo suprotne principe, da im čak nije potrebno da neko dođe i prizna, već mnogi donose zaključke na osnovu samih pretpostavki, glasina, ili pak potvora. Također doista je ovaj događaj prepun pouka i poruka, a ovo je samo jedna kap u moru tih ibreta koji se iz njega mogu izvući.
Ili primjer onog beduina kojeg smo naveli, a koji se suprotstavio Poslaniku sallallahu ‘alejhi we sellem i rekao mu “Boj se Allaha”, optužujući Poslanika sallallahu ‘alejhi we sellem za nepravednost, a Allah ga je od toga sačuvao. Poslanik mu je našao opravdanje, pa je zabranio Halidu ibn Velidu da ga ubije, rekavši “Možda klanja“…
Da li je to Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem bio slabe pronicljivosti kada je u pitanju procjenjivanje tuđeg karaktera? Ili je on, sallallahu ‘alejhi we sellem, ustvari najpronicljiviji čovjek koji je ikad hodio zemljom, pogotovo kada je u pitanju procjenjivanja tuđeg karaktera, ali je namjerno išao ka tome da im traži opravdanja? Odgovor je očigledan. Da je Poslanik, sallallahu ’alejhi we sellem, koristio neispravnu metodologiju u donošenju zaključaka, odmah bi ga protekfirio i odsjekao mu glavu. Međutim, nije uzeo najgore značenje njegovih riječi, nije mu tražio mahane, nije mu presudio na osnovu spoljašnjosti njegovog govora, čije je osnovno značenje ukazivalo da on smatra Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, osobom koja se ne boji Allaha i koja je nepravedna, već mu je tražio opravdanja i Halida podučio kako se drugima traže opravdanja, a ne mahane, pošto je Halid rekao: „Možda klanjač kaže jezikom ono što nije u njegovom srcu.“
Ili primjer onog ashaba koji je pratio pismo ka Mekki da obavijesti kako se Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem sprema da je napadne, što se može protumačiti kao dezerterstvo, izdaja (što je kufr), ali mu je Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem našao opravdanje kada je Omer htio da mu odsječe glavu, i rekao: “Možda je učesnicima Bedra već oprošteno ono što su radili i što će uraditi.“
Ili sljedeći primjer: Navodi Imam Ahmed od Enesa, radijallahu ‘anhu, koji kaže: “Rečeno je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: “Bilo bi dobro da odeš do Abdullaha ibn Ubejja” – pa mu se zaputio Vjerovjesnik, s.a.v.s., jašući na magarcu, a za njim su ostali išli pješke, sve do mjesta koje je bilo barovito (močvarno). Kada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., prišao, ovaj mu reče: “Odmakni se od mene, tako mi Allaha, smrad tvog magarca uznemirava me.” A onda je jedan od ensarija rekao: “Tako mi Allaha, magarac Allahova Poslanika bolje miriše od tebe.” Prenosilac nastavlja pa kaže: “Onda se Abdullah i njegovi ljudi razljutili, razljutili su se isto tako i ashabi, te je među njima nastala tuča motkama, rukama i obućom, pa smo obaviješteni da je zbog toga došla objava: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vasa dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.“ O ovome govore i Buharija i Muslim. Subhanallah, Allah kaže „dvije skupine vjernika“, iako su jedni bili na strani Abdullaha ibn Ubejja pa se tukli sa drugim ashabima, zbog toga što su uvrijedili tog munafika. Ali im se traži opravdanje u plemenskoj pristrasnosti, pa nisu protekfireni, iako su stali na stranu nevjernika koji je uvrijedio Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, protiv skupine muslimana koja je branila Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, od te uvrede.
Pogledajmo u hadis koji se nalazi kod Buharije, od Omera ibn Hattaba, koji govori o tome da je bio jedan čovjek koji je nasmijavao Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ali ga je on bičevao zbog pijenja alkohola. I tako je jednog dana otišao kod Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pa je on naredio da se bičuje, a jedan čovjek reče: „Allahu ti ga učini prokletim, koliko samo radi ovo“, pa mu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi we sellem: „Ne proklinjite ga, tako mi Allaha, ja ne znam ništa drugo osim da on voli Allaha i Njega Poslanika.“[1]
Bilježi Buharija u svom Sahihu, u Knjizi o braku, poglavlje Da li je ženi dozvoljeno da prva zatraži brak, hadis u kome se kaže da je po objavi ajeta: „Možeš zanemariti one među njima koje hoćeš“[2], A’iša, radijallahu ’anha, rekla: „Allahov Poslaniče, smatram da tvoj Gospodar objavljuje prema tvom hiru.“
Ove riječi ako bismo shvatili u njihovom spoljašnjem značenju, bile bi jasan kufr i uvreda i za Allaha i za Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem Međutim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je nije ukorio, jer ona tim riječima nije htjela njihovo bukvalno značenje, već je htjela reći, kako kaže Ibn Hadžer: „Prema tvom zadovoljstvu“, ali se iz prevelike ljubavi i ljubomore prema Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi we sellem, pogrešno izrazila. To je samo još jedan primjer više, a koji je samo kap u moru sličnih primjera, koji nam ukazuje na to kakav je bio Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, kada je u pitanju tumačenje tuđih riječi, traženje opravdanja, netraženje mahana, uzimanje spoljašnjeg značenja riječi kada je to u korist čovjeka, ali metaforičnog ili nekog drugog značenja ili bi to tumačio kao grešku u izražavanju, ukoliko bi bukvalno značenje vodilo osudi tog čovjeka bilo na grijeh ili na kufr ili na ubistvo i tome slično.
Ili primjer koji se desio za vrijeme Ebu Hanife, kada je Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi koristio poslaničku metodologiju u donošenju sudova o tuđim postupcima. Imam Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., je bio upitan o statusu čovjeka koji kaže: „Ne žudim za džennetom, niti se plašim džehennema, niti se bojim Allaha dž.š. Jedem mrcinu i klanjam namaz bez učenja Kur’ana i bez obavljanja ruku’a i bez obavljanja sedždi. Svjedočim uvjek onome što ne vidim očima i mrzim hakk/istinu, a fitna mi je draga.
Učenici imama Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., rekoše: “Ovaj čovjek je stvarno problematičan.”
Imam Ebu Hanife rahmetullahi ‘alejhi., ukratko odgovori:
„Ovaj čovjek se nada susretu sa Allahom dž.š., a ne žudi toliko za džennetom, i plaši se Allaha dž.š., a ne džehennemske vatre, i ne boji se toga da će Allah dž.š., nepravedan prema njemu biti po pitanju kažnjavanja. Jede mrcinu tj. jede ribu i skakavce, i klanja namaz bez Kur’ana, ruku’a i sedždi tj. klanja dženaze. Svjedoči onome što ne vidi tj. tevhid Allaha, a mrzi smrt – a hak/istina je. Voli pare i djecu – a fitna su.”
Onaj što je postavio pitanje, namah skoči i poljubi imama Ebu Hanifu rahmetullahi ‘alejhi., u glavu i reče: „Svjedočim da si ti pravo „bure“ znanja!“[3]
Subhanallah… Da je neko od nas odgovorio na ovo, odmah bi maksimalno osudio tog čovjeka, zamrzio ga, i proglasio Allahovim neprijateljem. To bi možda i mogao ako bi se u potpunosti dokazalo da je mislio ono što se želi spoljašnošću navedenog govora, ali kada prvi put čujemo ili vidimo neko djelo neke osobe, obavezni smo gledati na to u svjetlu pozitivnog uzroka tog djela (tj. da je to što je rekao – rekao iz pozitivnih razloga, kao što je Ebu Hanife to i protumačio), i u najljepšem svjetlu.
Ili primjer Ibn Tejmijje rahmetullahi ‘alejhi koji je također maksimalno drugima tražio opravdanja, onoliko koliko je to bilo moguće, pa opravdava neke dobre i pobožne ljude koji su zbog te’evila/pogrešnog rezona, prisustvovali sufijskom slušanju i plesu, pa kaže:
„Oni koji su prisustvovali ovoj zabludi zbog te’evila/pogrešnog rezona, a jedni su od istinoljubivih, iskrenih i dobrih – njihova dobra djela će nadjačati loša djela ili greške počinjene u pitanjima podložnim idžtihadu. Ovo je put svakog dobrog pripadnika ovog ummeta kada su u pitanju njihove greške i klizavice! Allah dž.š., kaže: „A onaj koji donosi istinu i u nju vjeruje – oni su bogobojazni i sve što zažele u Gospodara svoga će naći; to će biti nagrada onima koji su dobra djela činili i da bi Allah preko ružnih postupaka njihovih prešao, i da bi ih za lijepa djela koja su radili nagradio. (el-Zumer, 33-35.)“[4]
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rahmetullahi ‘alejhi., opravdava i neke sufije u onome što kažu: „Ne robujem Ti iz želje za Tvojim džennetom, niti iz straha od Tvoje vatre, već Ti robujem kako bih gledao u Tebe, ili zbog Tvoje veličine“ – zbog lijepe namjere i želje i pored toga što ove riječi sadrže u sebi izvjesne greške, pa kaže:
„Ovakav je hal velikog broja pobožnjaka i istinoljubivih ljudi i vlasnika halova i mekama/sufija – neki od njih će imati ispravan vudžd i zevk/osjećaj, ali nisu imali drugih riječi kojima bi opisali svoje stanje pa bi se u njihovom izrazu potkrala greška i loš edeb uz ispravnost cilja i namjere, mada ima i onih od kojih se te riječi dese s ciljem i ubjeđenjem!“[5]
Ili kada Ibnul Qajjim opravdava Ebu Jezida Bajazida Bistamija koji je rekao da u njegovom džubetu nema ništa osim Allaha, govoreći da je on bio pijan od ljubavi prema Allahu s.w.t., u stanju iščeznuća. Pa kaže: „Kad se ovakvom čovjeku vrati njegov razum, uvidi da je griješio u ovome. Istine valja razgraničiti; Gospodar je Gospodar, a čovjek je čovjek. Stvoritelj nije isto što i stvoreno, nema u Njegovim stvorenjima nista od Njegovog Zata (Bića) niti u Njegovom Zatu (biću) ima išta od stvorenja. Međutim, u stanju opijenosti, brisanja (ukidanja samoga sebe u svojoj svijesti) i iščeznuća ova se razgraničenost ukida. U takvom stanju čovjek izgovara ono se što prenosi da je rekao Ebu Jezid (Bajazid El Bistami) ’Slava meni’ ili ’Pod mojim džubetom nema ništa osim Allaha’ i slične iskaze, zbog kojih bi čovjek, kad bi ih izgovorio u svjesnom stanju, odmah postao kjafir. Ali, kada se izgubi moć rasuđivanja i osjećanja, od takvih ljudi dižu se pera i ne može im se zamjeriti.“[6]
I još je bezbroj primjera u siri Poslanika sallallahu ‘alejhi we sellem kao i u životopisu ashaba i dobrih ljudi od selefa i halefa gdje vidimo ove uzvišene principe, po kojima se prijetnje i upozorenja upućuju prije svega onome koji to čuje da SEBE preispita i SVOJE mahane istražuje, a ne tuđe, i da drugima traži opravdanja, ako ih je uopšte i potrebno tražiti, dok grijeh nije toliko očigledan da se ne može nikako sakriti, a ne da druge redom skenira. Ali kod nas vidimo sasvim drugačija mjerila i vrijednosti. Kod nas je sve obratno, pa možemo vidjeti da kada neko čuje pokudu ogovaranja na dersu, odmah pomisli “Aha, taj i taj ogovara, čuo sam ga!“, umjesto da odmah pogleda u sebe i svoju prljavu dušu kojoj je dovoljno zla to što je odmah krenuo drugome tražiti mahane i potcjenjivati brata muslimana. Sva sira Poslanika sallallahu ‘alejhi we sellem nam ukazuje na to da je osnova gledati na svijet optimistično, pozitivno, maksimalno tražiti drugima opravdanja – a sebi greške, uhoditi svoj nefs, a ne brata muslimana, na crnom zidu tražiti bijelu tačku, a ne na bijelom tražiti crnu tačku! Ali mi imamo lijepo mišljenje o sebi, ili u najmanju ruku sebe smatramo boljima od drugih, a zaboravljamo da je oholost gora od svih grijehova. Zaboravljamo i to da je lijepo mišljenje bolje od bezbroj nafila noćnih ili dnevnih[7]. Kod nas se često desi to da saznamo da je neki brat činio neki grijeh, ali ga je krio, a da mi pritom donesemo zaključak kako je on to krio jer ga je bilo strah i sram od ljudi a ne od Allaha, on je to krio zbog svog nifaqa pa ga Allah sad razotkrio. Zar takvi ljudi sebe mogu nazivati sljedbenicima Poslanika sallallahu ‘alejhi we sellem? Preče bi bilo da u takvoj situaciji donese zaključak kako je taj brat krio svoj grijeh jer je Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem zabranio da se otkriva grijeh javnosti ako ga je Allah već sakrio, da je taj brat krio svoj grijeh iz stida od Allaha a ne iz stida od ljudi, iz straha od Allaha da mu ne poveća kaznu jer priča za grijeh koji mu je ON sakrio (a javni grijeh je gori nego kada se učini tajno), a ne iz straha da mu ljudi nešto ne kažu. Ili pak iz straha da ne bude loš primjer drugima, pa da bude sebeb da drugi imaju loše mišljenje o islamu kao vjeri, a ne o njemu kao pojedincu, jer oni u njemu ne vide individuu, već islam, predstavnika islama. Sve su to opcije koje su nam preče da uzmemo u obzir i da tako razmišljamo, nego da zaključimo odmah kako je on munafik, kako je ovakav i onakav. Ne! Taj oštri sud donesimo o sebi i našim grijesima, a ne o drugima i tuđim grijesima. I čak kada bi se dokazalo da sve te pozitivne opcije koje mogu biti uzrok tog njegovog skrivanja svojeg grijeha otpadnu, tek tad smo dužni tražiti mu oko 70 opravdanja. Ali se kod nas dešava da i pored svih tih realno mogućih i za nas obavezujućih opcija uzimamo onu najgoru, što može samo ukazati na pokvarenost onoga koji takav zaključak donosi, jer ljudi o drugima uglavnom prosuđuju na osnovu toga kakvi su oni sami. Pa onaj koji izabere najgoru opciju u navedenom primjeru, ustvari pokazuje da su velike šanse da je upravo on taj koji, kada bi uradio tako nešto kao onaj o kojem donosi zaključak, ustvario to radio iz nifaqa, pa misli da i drugi tako rade.
Kroz sve ove primjere vidimo navedene principe Poslaničke metodologije u donošenju sudova o drugima primjenjene u praksi, kao i mnoge druge pouke i poruke, čije bi se spominjanje odužilo u nedogled..
Pored obaveze pridržavanja za navedena pravila, obaveza nam je svakog drugog muslimana smatrati boljim od nas. Za to imamo najmanje dva razloga:
1. Nikad nismo sigurni od oholosti, pa ako sebe smatramo boljim od drugog muslimana zbog nekih grijeha koje taj ima, vrlo lahko možemo upasti u oholost koja je gori grijeh od svih grijehova koje taj drugi čini.
2. Nikad nismo sigurni od nifaqa, jer za sebe samo munafik smatra da nije munafik. Pa ako se neprestano bojimo nifaqa, onda u našoj duši nema mjesta ni vremena za loše mišljenje o drugom, jer je nifaq gori od svih grijehova.
Kaže Allah Uzvišeni: „O vjernici, neka se muškarci ne rugaju jedni drugima, možda su oni bolji od njih, a ni žene jedne drugima, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne oslovljavajte se ružnim nadimcima! O kako je ružno da se vjernici spominju ružnim nadimcima! A oni koji se ne pokaju, sami sebi nepravdu čine.“ (El-Hudžurat, 11.)
Dokle se ne obrnu vrijednosti i ne postave na svoje mjesto, nema prosperiteta! Gore je loše o bratu muslimanu misliti i zlobu gajiti nego sami grijeh koji on čini! Takvom bi trebalo reći: „Da li si ti bolji od njega?“, pa ako kaže „Jesam“, odgovorimo mu „Nisi, jer si ohol“, a ako kaže „Nisam“, odgovorimo mu: „Pa odkud ti onda pravo da mislis o njemu loše, ili da ga mrziš ili da ga potcjenjuješ, ili da ga ogovaraš…?“. Kako god da se okrene, pada u zamku, pa mu je najbolje da pazi šta misli, a još više da pazi šta priča o drugima. Mora svoje postupke i riječi raditi i govoriti isključivo i samo radi Allahovog zadovoljstva, a nikako radi zlobe i pokvarenosti svoje duše, tako da mu cilj bude iskrena želja da se ta osoba popravi, i da se nađe najbolji put ka tome, a nikako mu ne smije biti cilj da se ta osoba potcijeni, ponizi, uvrijedi i tome slično. Koliko se je samo novotarija uvuklo u menhedž naređivanja dobra i zabranjivanja zla koje se je kod mnogih pomiješalo sa uhođenjem, potcjenjivanjem, ponižavanjem i iživljavanjem nad čašću drugih, pot izgovorom naređivanja dobra i zabranjivanja zla.
Da smo mi na mjestu Ebu Hanife, Ibn Tejmijje ili Ibnul Qajjima rahmetullahi ‘alejhim, mi bismo one ljude, kojima su oni tražili opravdanja koliko je to bilo moguće, najprije nazvali novotarima, zatim najpogrdnijim imenima, zatim kjafirima, zatim ohalalili njihovu čast i krv, i sami bismo postali ono za šta njih optužujemo. Razmislimo da li imamo pravo da se, kao takvi, pozivamo na Sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, i na sljedbenike njegovog menhedža, na kojem su bili veliki učenjaci ovog ummeta, ili smo pak sušta supotnost toga.
U svemu navedenom možemo vidjeti, kroz duboko promišljanje, protkane sljedeće principe:
Netraženje tuđih mahana, i nepostojanje želje da se one saznaju, zbog milosti prema ljudima
Davanje prednosti lijepom mišljenju o drugom.
Tumačenje govora i postupaka na najljepši način
Traženje opravdanja
Gledanje spoljašnjosti ukoliko je to u korist čovjeka
Bolje je krivog osloboditi nego nevinog kazniti
Objektivnost i milost prema stvorenjima, umjesto čiste pravde. Da je Allah prema nama samo pravedan a ne i milostiv, svi bismo bili uništeni, jer mi, svojim djelima, ne zaslužujemo ni da postojimo.
Pored ovih principa postoje i mnogi drugi, koji će biti navedeni u detaljnijem obrazloženju tih pravila.
Što se ophođenja prema giješniku ili novotaru tiče, tu ukratko možemo reći sljedeće:
Suština i cilj upozoravanja na grijeh i griješnike i novotarije i novotare, kada se, poslije svega navedenog utvrdi da ipak neko zaslužuje takav opis: da se popravi čovjek i da se zaustavi širenje tog zla/bolesti, uz korišćenje najboljeg puta ka tome, koji se razlikuje od osobe do osobe, te da oni žestoki postupci na koje su pozivali nekada imami u ophođenju prema nekim ljudima trebaju se shvatiti u svjetlu postizanja tog šerijatskog cilja, a ne kao da su ti postupci cilj sam po sebi. Tako su nekada imami pozivali na bojkot novotara, a nekada ne, sve zavisno o raznolikosti situacija i osoba.
Kaže Šejhul-Islam, Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, o napuštanju i bojkotu novotara i griješnika: „Napuštanje se razlikuje shodno razlici onih koji napuštaju u njihovoj snazi ili slabosti, malobrojnosti ili mnogobrojnosti, jer je cilj toga ukor i odgoj onoga ko se napušta, i odvraćanje širih masa od onoga na čemu je on. Pa ako je korist u tome očigledna, u smislu da njegovo napuštanje vodi slabljenju i umanjivanju zla, biće propisano, a se ako niti onaj koji se napušta niti nego drugih mimo njega neće time odvratiti, već će zlo povećati, a onaj koji napušta je slab, tako da šteta toga bude veća od koristi, neće biti propisano napuštanje, već je vezivanje za neke ljude korisnije od napuštanja, a napuštanje drugih ljudi je korisnije od vezivanja. Zato se Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, vezivao sa nekim ljudima, a napuštao druge, poput one trojice koja su izostala (iz bitke na Tebuku) koji su bili bolji od većine onih čija je srca pokušao pridobiti vezivanjem, ali su oni (čija je srca pridobijao) bili uglednici kojima se ljudi pokoravaju, pa je vjerska korist bila u vezivanju njihovih srca, a ovi su bili vjernici, a vjernika mimo njih je puno, pa je u njihovom napuštanju bio ponos vjeri i njihovo čišćenje od grijeha. Ovo poput toga što je nekada propisana borba, a nekada primirje, a nekada uzimanje džizje, sve to shodno situacijama i koristima. I odgovor imama, poput Ahmeda i drugih, u ovom poglavlju je izgrađen na ovoj osnovi, i zbog ovoga je pravio razliku između mjesta u kojima su se umnožile novotarije, kao što se umnožio kaderizam u Basri i astrologija u Horasanu, i šiizam u Kufi, i između onoga što nije tako. I pravio je razliku između vođa kojima se pokorava i drugih mimo njih, i kada se zna cilj (intencija) šerijata, tražiće se put koji najbolje vodi do njegovog ostvarenja!“[8]
Ne smiju se nefsanske frustracije i bolesti ogovaranja i ismijavanja pravdati „naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla“, jer ta institucija ima svoje adabe i pravila, i sankcija nije cilj sama po sebi, kao što ni vezivanje sa nekim ljudima nije cilj sam po sebi. Cilj i šerijatska korist jeste upravo u tome da osoba kod koje se nađu neka negativna djela, od grijeha i novotarija, velikih ili malih, popravi svoje stanje, a da se biraju ona sredstva kojima će se to najbolje ostvariti.
Šejhul-Islam, Ibnu Tejmijje, rahmetullahi ‘alejhi, kaže: „Kuđenje određenog novotara, i odvraćanje ostalog svijeta od njega – cilj svega toga je vratiti ga milosti i dobročinstvu, a ne iskazivanje zlobe i osvete prema njemu!“[9]
I podsjetimo se opet zajedno:
Kaže Allah s.w.t.: „O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu. O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.“[10]
Kaže Resulullah sallallahu ‘alejhi we sellem:
„Uistinu, Allah mi je objavio da budete blagi, skromni jedni prema drugima i da se ne uzdižete jedan nad drugim i da ne činite nasilje jedan drugom.“[11]
„Blagost se neće naći ni pri jednoj stvari a da je neće uljepšati …“[12]
„Doista, ja nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao milost!“[13]
„Najbolji od vas je onaj koji ima najljepše ponašanje!“[14]
„Najviše što će uvoditi ljude u Džennet jeste bogobojaznost i lijepo ponašanje.“[15]
Usama b. Šurejk kaže: „Upitali smo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ‘Allahov poslaniče! Šta je to najbolje dano čovjeku?’ Rekao je: ‘Lijepo ponašanje.’“[16]
U hadisu Ebu-Derda’a, radijallahu ‘anhu, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Najteže što će se staviti na vagu jeste lijepo ponašanje.“[17]
Zbog toga bi Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, otpočinjao svoj namaz dovom: „Uputi me na lijepo ponašanje. Doista, na lijepo ponašanje ne upućuje niko drugi do Ti. Sačuvaj me lošeg ponašanja, jer, doista, lošeg ponašanja me ne može sačuvati niko osim Ti.“[18]
Od dova Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bila je i: „Sačuvaj moje srce zavisti.“„Sačuvaj moja prsa od zavisti.“[19]
Takođe je rekao: „Vjernik je onaj koji ne čini spletke drugima (ne istražuje tuđe zlo i takav je, ne zato što je neznalica, već što je plemenit i lijepa morala). A prezrenik je onaj koji misli da svojim varkama može sve postići.“[20]
Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.“[21]
Rekao je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: “Nemojte jedan drugome zavidjeti, nemojte jedan drugoga (u trgovini) varati, nemojte jedan drugoga mrziti, nemojte, naljutivši se, jedan drugome leđa okretati, i kada neko od vas sklopi ugovor o kupoprodaji, nemojte se nadmetati s njime i uplitati mu se (nemojte se jedan drugome u kupoprodaji nadmetati). Budite, o Allahovi robovi, (prava) braća. Musliman je muslimanu brat; neće mu nepravdu nanositi; neće ga napustiti (ostaviti na cjedilu) i neće ga poniziti. Bogobojaznost (pobožnost, taqvaluk) je ovdje” – rekao je Poslanik s.a.v.s. i pokazao na svoja prsa (tri puta). Dosta bi jednom čovjeku bilo zla kada bi (samo) ponizio svoga brata muslimana. Muslimanu su strogo zabranjeni: krv (život), imetak, čast drugog muslimana.”[22]
Ebu-Musa, radijellahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem:
“Allahov Poslanice, ko je najbolji musliman?” “Onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni”, – odgovori mu Poslanik.”[23]
Prenosi se od Ebu Hurejre rahmetullahi ‘alejhi da je Resulullah s.a.v.s. rekao: “Da li znate ko je taj koji je bankrotirao?” A Ashabi su odgovorili: “Bankrot je onaj među nama koji nema ni novca ni robe.” A Resulullah s.a.v.s. je rekao: “Bankrot (muflis) je onaj iz mog ummeta koji dođe na Sudnji dan sa namazom, postom i zekjatom, ali je nekoga psovao, nekoga potvorio, nekoga opet u imetku zakinuo, prolio neciju krv, nekoga udario. Uzece se od njegovih dobrih djela i dati svakome onome kojeg je na neki način oštetio, a ako mu nestane dobrih djela prije nego mu bude presuđeno, uzeće se od njihovih losih djela i prebaciti na njega, pa će biti strovaljen u vatru.”[24]
Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: „Reče jedan čovjek: ’Ja Resulallah, ima jedna žena koja puno klanja, posti[25], udjeljuje sadaku, ali ezijeti komšije svojim jezikom.“ Reče Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: „Ona je u vatri“. Reče čovjek: „Ja Resulallah, ima jedna žena, malo posti, udjeljuje i klanja, ali udijeli zemljani ćup sira, i ne ezijeti komšije.“ Reče: „Ona je u džennetu.“[26]
Fekih (Ebu Lejs es-Semerkandi), da mu se Allah smiluje, rekao je: «Čuo sam svog oca da priča, svojim lancem prenosilaca, od Enesa b. Malika, rahmetullahi ‘alejhi, da je rekao: „Jednom nam je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: Sada će doći džennetlija s obućom u lijevoj ruci. Nemalo poslije toga se pojavio opisani čovjek i nazvao selam, a onda sjeo među ljude. Sutradan je Poslanik, s.a.v.s., rekao isto i pojavio se isti čovjek. Treći dan se ponovilo isto. Kada je Poslanik, s.a.v.s., otišao, Abdullah b. Amr. b. As, rahmetullahi ‘alejhi krenuo je za čovjekom i obratio mu se: ‚Između mene i oca je došlo do nesporazuma, pa sam se zarekao da tri noći neću doći kod njega. Možeš li mi pružiti prenoćište, kako ne bih prekršio svoju zakletvu?‘ Čovjek odgovori: ‚Može.‘ Enes priča: „Abdullah b. Amr b. As je pričao da je čovjek proveo noć bez ijednog trenutka u ibadetu.. Jedino je, prilikom lijeganja u postelju, spomenuo Allaha i izgovorio tekbir, kada je ustajao. Osim toga, abdestio se temeljito i temeljito je i klanjao. Osvanuo je, ne zapostivši. Tri noći sam ga pomno posmatrao i ništa nije posebno činio. No, nikada nisam čuo da govori išta osim dobra. Nakon tri dana, htio sam da omalovažim njegovo djelo, ali sam mu priznao. Između mene i moga oca nije bilo nikakva nesporazuma i nesuglasice, ali sam čuo Allahova Poslanika s.a.v.s., da tri puta govori: Sada će doći džennetlija, a ti si se pojavljivao. Htio sam da budem kod tebe neko vrijeme, kako bih vidio čime se baviš i da se ugledam na tebe. Nisam vidio da radiš išta posebno. Čime si postigao to da Poslanik s.a.v.s., o tebi tako govori? On reče: ‚Sve što radim vidio si.‘ Otišao sam od njega. Kada sam malo odmakao, on me zovnu i reče: ‚Nemam ništa posebno, osim što u svojoj duši ne nalazim zlo prema ijednom muslimanu, niti mu zavidim na dobru koje mu je Allah darovao.‘ Tada sam rekao: To je ono što te uzdiglo na stepen o kojem je poslanik s.a.v.s., govorio, i to je ono što ja ne mogu postići.“[27]
Prenosi se od Abdullaha ibn Amra da je rečeno: „O Allahov Poslaniče, ko je najbolji od ljudi?“, Pa reče: „Svako nevinog srca i iskrenog jezika“. Rekoše: „Znamo šta je iskrenost srca, a šta se podrazumijeva pod nevinim srcem?“ Reče: „Ono je bogobojazno, čisto, u njemu nema grijeha, niti razvrata, niti zlobe, niti zavisti.“[28]
Od Ebu Hurejre rahmetullahi ‘alejhi, se bilježi da je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao: “Najgora kamata je da se čovjek nadnese nad obrazom svoga brata!”[29]
Ibnul-Musejjib rahmetullahi ‘alejhi., je rekao: “Najgora kamata je oholjenje nad čašću svoga brata muslimana!”[30]
Od Hasana el-Basrije rahmetullahi ‘alejhi., se bilježi sljedeće: “Vjernik je blag, i ne ponaša se kao džahil. Ako se prema njemu džahilski ponesu – blag je; ako mu se nepravda učini – oprosti; ako mu nešto bude uskraćeno – strpi se!”[31]
Abdu-l-Bari rahmetullahi ‘alejhi., kaže: Čuo sam mog brata Zennuna b. Ibrahima rahmetullahi ‘alejhi., kako kaže: “Ko se bude bavio mahanama ljudi – zaboraviće svoje mahane!”[32]
Dejlemi rahmetullahi ‘alejhi., bilježi od Enesa rahmetullahi ‘alejhi: “Blago onome koga je bavljenje njegovim mahanama odvratilo od istraživanja mahana ostalog svijeta.”[33]
Od E’ameša rahmetullahi ‘alejhi., se bilježi sljedeće: Čuo sam Ibrahima rahmetullahi ‘alejhi., kako kaže: “Ja vidim i primjetim nešto što mi je odvratno i mrsko, i ne priječi me od govora o tome ništa drugo do bojazan od toga da lično ja ne budem iskušan tim djelom!”[34]
Jahja b. Džabir rahmetullahi ‘alejhi., kaže: “Niko neće istraživati mahane drugog čovjeka, a da ga Allah dž.š., kasnije, ne iskuša istim tim mahanama!”[35]
[1] Vidjeti: Sahihu-l-Buhari, 8/284.
[2] El-Ahzab, 51.
[3] Vidjeti: El-Ešbah vel-Neza’ir el-Hanefi, str.461..
[4] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 1/298.
[5] Vidjeti: Medžmu’ul-Fetava, 10/699.
[6] Vidjeti: Medaridzus-Salikin, 1/204.
[7] To možemo zaključiti iz hadisa: Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao: „Reče jedan čovjek: ’Ja Resulallah, ima jedna žena koja puno klanja, posti, udjeljuje sadaku, ali ezijeti komšije svojim jezikom.“ Reče Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: „Ona je u vatri“. Reče čovjek: „Ja Resulallah, ima jedna žena, malo posti, udjeljuje i klanja, ali udijeli zemljani ćup sira, i ne ezijeti komšije.“ Reče: „Ona je u džennetu.“ Bilježi Imam Ahmed, br. 9298. Kao što to možemo zaključiti i iz onih hadisa koji će biti navedeni.
[8] Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 28/213.
[9] Pogledaj: Minhadžul-Sunneh, 5/239..
[10] El-Hudžurat, 11-13.
[11] Bilježi Muslim u Sahihu, 2865.
[12] Bilježi Muslim u Sahihu.
[13] Bilježi Muslim u Sahihu, 4704.
[14] Bilježi Buharija u Sahihu, 3295.
[15] Ahmed, 9319; Tirmizi, 1927.
[16] Ahmed, 17726; Ibnu-Madže, 3427. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim: Sahiha, 433.
[17] Ahmed, 26245; Tirmizi, 1925. i kaže da je hadis hasen-sahih. Šejh Albani ga jeocijenio vjerodostojnim: Sahiha, 876.
[18] Bilježi Muslim u Sahihu, 771.
[19] Sahih: Ebu-Davud, 1291.
[20] Hasen: Ebu-Davud, 4158.
[21] Bilježi Buharija u Sahihu, 4747; i Muslim, 4646.
[22] Biljezi Muslim u Sahihu.
[23] Bilježe Buhari i Muslim.
[24] Bilježi Muslim u Sahihu.
[25] Misli se na nafile.
[26] Bilježi Imam Ahmed kao hasen hadis, br. 9298.
[27] Bilježi ga Imam Ahmed u Musnedu, i drugi, sa vjerodostojnim senedom.
[28] Bilježi Ibn Madžeh, sahih, Vidjeti Silsiletu ehadisi sahiha, 2 tom, broj hadisa 948.
[29] Vidjeti: Kenzul-‘Ummal, br. 8108., 3/1086.. Šejh Albani rhm., ga smatra hasenom. Vidjeti: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuhu, br. 4296..
[30] Vidjeti: Šu’abul-iman, br. 6770., 5/313..
[31] Vidjeti: Šu’abul-iman, br. 6770., 5/313..
[32] Vidjeti: Šu’abul-Iman, br. 6763., 5/312..
[33] Vidjeti: Kešful-Hafa’, br. 3212., 2/2214..
[34] Vidjeti: Šu’abul-Iman, br. 6775., 5/315..
[35] Vidjeti: Šu’abul-Iman, br. 6776., 5/315..