Priredio: Irfan Kasumović
Obilježja i karakteristike Đurđevdana: Đurđevdan (Jurjevo) je kršćansko-romski praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kršćanskom kalendaru), čime se obilježava uspomena na “Svetog” Đorđa. Đorđe ili Georgije (Juraj) bio je rimski vojnik u gardi cara Dioklecijana, koji je ubijen tokom progona kršćana. [О razvoju legende govori P. J. Hogarth, “St. George: The Evolution of a Saint and His Dragon”, History Today (30. April 1980:17-22)] U kršćanstvu se slavi kao “Sveti” Đorđe (Juraj). U umjetnosti se često prikazuje kako ubija aždahu. “Sveti” Đorđe je svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje “Svetog” Georgija koje se desilo 23. aprila 303. [Vladika Nikolaj Prolog za 23. april]
Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Prema tvrdnjama etnologa, Đurđevdan je paganski praznik i sinteza više božanstava: vode i vatre.
Glavni običaji u povodu Đurđevdana su:
– pletenje vijenaca od bilja,
– umivanje vodom u koju je namočeno bilje,
– kupanje u rijeci.
Uvečer, uoči Đurđevdana, neko od ukućana ubere zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini (po kršćanskom vjerovanju, op.a.) da bi godina i dom bili “berićetni” – “da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru”.
Također, opletu se vjenčići od “đurđevskog cvijeća”: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana. [Milan Vuković, 1985., str. 112]
Uoči Đurđevdana, domaćica ubaci u posudu punu vode razno proljetno bilje: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću… [Randelj, 2006., i Milan Vuković, 1985., str. 112], a to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Ujutru se svi redom umivaju vodom: (po kršćanskom vjerovanju, op.a.) djeca – “da budu zdrava kao dren”, djevojke – “da se momci grabe oko njih”, stariji – “da budu zdravi”, domaćin – “da mu kuća bude dobro čuvana” itd. Svaki prema svojim potrebama i željama. [Milan Vuković, 1985., str. 113]
Veliku važnost ima i kupanje u rijeci, prije izlaska sunca (ponekad se u rijeku bacaju vijenci od raznog cvijeća ili se sipa mlijeko). [Veselin Čajkanović]
Zatim, Đurđevdan je i najveći praznik većine Roma (Ederlezi) kojim se slavi povratak proljeća. Na taj dan mnogi Romi se osobito svečano odijevaju, stavlja se nakit, odjekuje romska glazba i pleše se romsko kolo. Domovi se ukrašavaju cvijećem i raspupanim grančicama u znak dobrodošlice proljeću. Obredi ovog praznika uključuju kupanje u vodi s cvjetovima, a ponegdje se i zidovi kuća peru vodom. Obično sе na ovaj dan jede jagnjeće meso. Kao tradicionalno nomadski narod, Romi su ovim blagdanom obilježavali prekid zimovanja i, pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na put.
Na veliku žalost, među neukim Bošnjacima na prostorima Bosne i Sandžaka uvuklo se praktikovanje ovog kršćansko-paganskog običaja, a među sufijama je Đurđevdan (Jurjevo) poznat pod nazivom Rozi-Hidr ili Hidr-Elez …
U većini krajeva Bosne, skupljala se “omaha”, voda sa slapova ili vodeničkih kola, a ponegdje se donosila sa izvora – i to predvečer, uoči Jurjeva. Djevojke su također dan uoči Jurjeva brale miloduh, koji bi navečer stavile u prikupljenu “omahu” i na Jurjevo, u zoru, tom vodom prale tijelo i lice. Uoči Jurjeva, kod djevojaka su postojale i brojne gatke, koje su se uglavnom odnosile na stvari vezane za njihovu udaju. Na sam dan Jurjeva, išlo se na teferiče (izlete), uglavnom pored izvora ili rijeka. Iako se na teferiče išlo uglavnom porodično, omladina se na njima posebno zabavljala – poznate su jurjevske ljuljaške. U nekim krajevima, postojao je običaj da se rano ujutro, prije nego što će se krenuti na teferič, djeca “žare” koprivom po nogama, zapravo da se koprivom istjeraju iz postelja, a drugdje su se u dvorištu pred kućom palile dvije vatre ili postavljale dvije “žiške” žara, između kojih bi prolazili ukućani i provođeni “mal” (stoka), radi zaštite od uroka i zmija. Na Jurjevo se, inače, izbjegavalo bilo šta raditi…
Također i u Sandžaku se obilježava ovaj “praznik” te se organizuju vašari, zvani ”Omaha”, koji se svake godine 5. maja, uoči Đurđevdana, održavaju pored rijeka ili izvora. U predvečerje se odlazi da se natoči voda ispod starih vodenica, u koju se stavlja brašno i različite vrste biljaka. Takvom vodom, koja je prethodne noći bila u cvijetnjaku, ranom zorom na Đurđevdan, stariji članovi porodice posipaju svoje ukućane, te se umivaju vjerujući da će im to donositi sreću tokom cijele godine. Tamo odlaze i oni koji ”Omahu” doživljavaju samo kao proljetni izlet i priliku za masovnu šetnju, igru, razonodu i dobru priliku za trgovinu ili opijanje, a samim tim nesvjesno učestvuju u proslavi ovog praznika. Kud svi, tu i mali Mujo…
Islamski stav o obilježavanju Đurđevdana (Jurjeva) i ”Omahe”, i prisustvovanju na mjestima svetkovanja ovih praznika
Žalosno je da većina naših Bošnjaka ne poznaje osnovne propise svoje vjere tako da mnogi i ne znaju da je islam jedina ispravna vjera, pored koje Allah neće nikome drugu primiti. Islam je derogirao sve prijašnje vjere, i nakon njegovog objavljivanja ništavno je postupati po vjeri kršćana, a ni njima nije dozvoljeno da nakon islama budu kršćani. Ko ipak na tom njihovom ubjeđenju ostane, on je nevjernik, pa makar bio i spašen od svih iskrivljenja i promjena koje su se u kršćanstvu desile. Kakvo je onda stanje ako znamo da su kršćani iskrivili svoju vjeru i da su ubijeđeni da je Bog jedan od trojice, ili da je Mesih sin Božiji, ili da je Bog ustvari Mesih, sin Merjemin – uzvišen neka je Allah od svega što oni smatraju!
Svaki čovjek koji za sebe tvrdi da je musliman, mora biti svjestan sljedećih činjenica: Allah je učinio ovaj Kur’an dominirajućim nad svim ostalim knjigama, muslimane je učinio svjedocima za sve ostale ljude, a poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, svjedokom za muslimane.
Uzvišeni je rekao: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (En-Nahl, 89)
Također je kazao: “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu…” (El-Isra, 9)
Kaže Uzvišeni: “Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih – već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maide, 3)
Allah je oporučio da se čvrsto držimo islama sve dok smo živi, te da u islamu okončamo svoj život.
Kaže Uzvišeni: “O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani!” (Ali Imran, 102)
Jer, islam je jedini put spasa na ahiretu: “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Ali Imran, 85)
Đurđevdan (Jurjevo) je neislamski praznik i nema nikakve potpore u Kur’anu i praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a sami sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokida sve nevjerničke praznike.
Enes b. Malik, r.a., kaže: “Džahili su za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, imali dva godišnja praznika, u kojima bi se veselili i igrali, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah po dolasku u Medinu, rekao: ‘Imali ste dva dana u kojima ste se veselili i igrali. Allah vam je vaša dva (džahilijjetska) praznika zamijenio Ramazanskim i Kurbanskim bajramom!’” (Hadis je sahih. Sunen Nesai, br. 1556.)
Allah, dž.š., nam je svaku neispravnost, haram i zlo, zamijenio onim što je za nas korisnije i bolje, i između ostalog, Allah, dž.š., nam je islamskim praznicima zamijenio praznike mnogobožaca, kršćana i jevreja, vatropoklonika, sabejaca i ostalih idolopoklonika.
Hafiz Ibn Hadžer el-Askelani, rhm., kaže: “Ovaj hadis nas upućuje na to da je zabranjeno radovati se i veseliti na nemuslimanskim praznicima, kao i na to da je zabranjeno poistovjećivati se s njima!”
Također, onaj koji bude slijedio i preuzimao običaje od nevjerničkih naroda, takav se sa njima poistovjećuje!
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se poistovjeti sa nekim narodom, on njima pripada!” I rekao je: “Nije od nas onaj koji se bude poistovjećivao sa nekim mimo nas!”
Ove riječi nas upućuju na zabranjenost poistovjećivanja sa nevjernicima u svim stvarima koje su posebno vezane za njih, dakle u pogledu njihovih običaja i ibadeta. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je na poistovjećivanje sa njima i obznanio je da je svemu tome loša završnica i nesnosiva patnja. Upozorio nas je da ne učestvujemo u obilježavanju nevjerničkih praznika i na svečanostima koje oni organizuju i proslavljaju.
Vrhovni muftija i najviši dužnosnik sultana Sulejmana Veličanstvenog – Mehmet Ebu Su’ud Efendi (1490. – 1574.) u jednoj svojoj fetvi osuđuje sve one koji proslavljaju Jurjevo (Đurđevdan) i slične svetkovine, obilježavajući to odmorom, odlaskom na izlete, pripremanjem različitih jela i sl. Ova fetva glasi:
“Pitanje:
Ako neki muslimani i njihove supruge budu obilježavali dane koje inače obilježavaju kršćani, npr. ako ne budu radili nedjeljom, na Božić, Jurjevo i drugim sličnim danima, ponašajući se kao kršćani: odlazeći na izlete, pripremajući posebna jela, i proglašavajući te dane neradnima – kakav je za njih propis u šerijatu?”
Odgovor:
“Ovakvi ljudi smatrat će se nevjernicima sve dok se ne pokaju, obnove vjerovanje i brak. Ako se ne osvijeste, neka se toliko vremena (u originalu nedostaje glagol), dok se ne obavežu da neće uvažavati te dane. To je nevaljalo stanje, da Bog sačuva. Napisao Ebu Su’ud.” [Muhamed Hadžijahić, “Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”,POF, 28-29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine, str. 302]
Jahja Zade, koji u živio prvoj polovini prošlog stoljeća, piše: “Među naš muslimanski svijet uvukle su se mnogobrojne bajke, praznovjerja i gatke, koje su vjerovatno naslijeđene još iz paganskog doba. Ovo praznovjerje prisutno je još i sada u narodu, uprkos tolikim dokazima da je to u opreci sa islamskim propisima i odredbama. Božiji poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, izričito je zabranio muslimanima učestvovati u nemuslimanskim svetkovinama, a kamoli, da ih još sami muslimani kao svoje praznike svetkuju. Jedna od tih nemuslimanskih svetkovina jeste i Đurđevdan, 6. maja svake godine. Mislim da ovdje ne treba komentara. Stoga se ilmijja upozorava da je pozvana i dužna muslimanski svijet spašavati iz ovakih očiglednih zabluda, kako ne bi i dalje nasjedala. Ako se tome doda još i to koliko se ispusti vaktova sabah-namaza odlazeći na ovake uranke i izlete i koliko se u beznačajne svrhe i harame novaca potroši – onda za učesnike postaje slika još žalosnija.” (Jahja Zade, “Đurđevski uranak”, El-Hidaje, br. 7-8. Sarajevo, juni/juli 1937. godina, str. 113.)
Hanefijski alim, šejh Ebu Hafs el-Kebir el-Nesefi, rhm., bio je najstrožiji po pitanju proslavljanja nevjerničkih praznika, rekavši: ‘Ko tog dana pokloni nemuslimanu samo jedno jaje – iz poštovanja prema tom danu – uznevjerovao je u Allaha, dž.š., i propalo mu je djelo!’” (Fethul-Bari, 2/442.)
Kadija Ebul-Mehasin Hasen b. Mensur el-Haneki, rhm., rekao je: “Ko toga dana kupi nešto – što nije kupovao prijašnjih dana, ili pokloni drugome poklon – ako je time želio veličati dotični dan kao što ga veličaju nevjernici – uznevjerovao je, a ako je kupovinom nečega želio samo uživanje, a poklanjanjem poklona obično iskazivanje ljubavi prema nekome – takvo što se neće smatrati nevjerstvom, ali će biti mekruh i pokuđeno isto koliko je pokuđeno i poistovjećivanje s nevjernicima, čega se treba čuvati! ” (Avnul-Ma’abud, 3/342.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., bio je upitan o postupcima nekih muslimana koji u danima nevjerničkih svetkovina spravljaju posebna kršćanska jela, kao i o prodavanju određenih stvari bez kojih se ovi praznici ne mogu ispoštovati – je li išta od navedenog dozvoljeno muslimanima, pa je rekao: ”Elhamdulillah, muslimanima nije dozvoljeno da se poistovjećuju s nemuslimanima u bilo čemu što je vezano za njihove praznike, niti u hrani, niti u odijevanju, niti u kupanju, niti u paljenju vatri, niti u mijenjanju ustaljenog reda življenja, ibadeta i sl. Nije dozvoljeno spravljanje pečenja, niti poklanjanje poklona, a niti prodavanje onoga čime će se posebno pomagati nevjernici u svojim svetkovinama i slavama, niti će se djeci dozvoljavati da učestvuju s njima u igrama priređenim posebno za taj dan, ili da se ukrašavaju i kite posebno za taj dan. Sve u svemu, nevjerničke praznike ne smijemo ničim posebno obilježavati; taj dan će za muslimana biti kao i svaki drugi obični dan!” (Medžmu’ul-Fetava, 25/329.)
Omer b. El-Hattab, r.a., rekao je: “Klonite se Allahovih neprijatelja na dan njihovih praznika!“ (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 18641.), i rekao je: ”… nemojte ulaziti u mušričke bogomolje na dan njihovih praznika, jer tada se srdžba Allahova spušta na njih!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 18640.)
Abdullah b. Amr, r.a., rekao je: “Ko se bude oženio u nemuslimanskoj sredini i proslavljao njihove praznike i s njima se poistovjetio, sve dok kao takav i ne preseli – bit će proživljen zajedno s njima na Sudnjemu danu!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 18642.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, spomenuo je djela, kao što je sudjelovanje i poistovjećivanje sa nevjernicima u njihovim praznicima, a što čine neke neznalice iz redova muslimana, ili oni koji, uopće, ne obraćaju pažnju na vjeru,te je kazao: ”Takvi ostavljanju službeni posao, poput trgovine i proizvodnje, ili halke znanja (misleći na ostavljanje škole) ili slično tome, a taj dan se smatra danom odmora, veselja i igre sa konjima ili nečim drugim, a sve kako bi se taj dan razlikovao od ostalih dana.”
Nakon toga, šejhul-islam, Allah mu se smilovao, ukazao je na dužnost muslimana u pogledu nevjerničkih praznika, rekavši: “Pravilo je da se u njemu ništa, temeljno, ne dešava! Čak, taj dan treba smatrati kao i ostale dane. Mi smo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, saznali da je on zabranio praznovanje dva posebna dana koji su bili određeni kao dani za igranje u džahilijjetu. On je zabranio i da se kolje kurban na mjestima gdje su mušrici svetkovali.”
O Allahovi robovi, muslimanima je obaveza da budu ponosni sa islamom jer je on univerzalna vjera. Islam je uzdignuta vjera i nikada neće biti potlačen, a njegovi sljedbenici su najponosniji ljudi i bit će svjedoci protiv svih ostalih ljudi.
Kaže Uzvišeni: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekare, 143)
Dakle, ko god bude tražio ponos i uzdignuće u nečemu mimo islama, Allah će ga poniziti, kako je kazao i vođa pravovjernih Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu: “Mi smo zajednica koju je Allah uzvisio islamom, pa kada god budemo tražili ponos u nečem mimo njega, Allah će nas poniziti.”
Naravno, islam je vjera ponosa i na dunjaluku i na ahiretu. To je univerzalna vjera koja čini uspješnim onoga ko se pridržava njenih principa. Ova vjera savršeno je uredila i organizovala svaki segment života i ne postoji nijedno dobro a da nas nije uputila na njega, niti ijedna pokuđena stvar a da nas nije upozorila i odvratila od toga. Islam je savršen kada je u pitanju vjerovanje, ibadet, politika, međuljudski odnosi, moral i karakter… Savršen je za sve ljude u svakom vremenu i na svakom mjestu. U njemu je Allah obznanio i najmanju stvarčicu za kojom čovjek ima neku potrebu.
Allah je posvjedočio savršenost vjere islama rekavši: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maide, 3)