Piše: Abdulvaris Ribo
Događanja u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Libiji i još nekim arapskim zemljama u posljednja dva mjeseca zasigurno predstavljaju historijsku prekretnicu. Narodi u ovim arapskim zemljama nakon decenija diktature, tlačenja i porobljavanja od strane vladajućih režima, napokon su uspjeli, ili su blizu tog uspjeha, da se oslobode višedecenijske diktature i apsolutističke vladavine, koja je uveliko unazadila i osiromašila spomenute države i njihove narode i oduzela im osnovna ljudska prava i slobode. Poznato je da su surovi režimi u ovim državama napunili zatvore hiljadama političkih neistomišljenika, islamskih aktivista, učenjaka i mislilaca. Na hiljade tih zatvorenika, bespravno osuđenih na višegodišnju robiju ili smrt, svoje je živote okončalo u zatvorskim ćelijama. Zbog toga su ove narodne revolucije historijske, jer potlačeni arapski narodi konačno su dočekali svoju slobodu i izborili se za višegodišnji san. Ne mogu da zaboravim izjavu jednog Tunižanina, koji je na ulicama Tunisa, nakon svrgavanja predsjednika, rekao: ”Osijedili smo čekajući ovaj historijski momenat.”
Zavjera zapada?
Dugo godina vladalo je duboko ubjeđenje da promjene u arapskom svijetu zavise od dvije stvari: od čisto Božanske odredbe i volje, odnosno smrti vladajućih diktatora i od volje američke uprave ili administracije. (Bože sačuvaj da poredim, jer ništa se ne dešava bez Allahove volje i znanja!) Pod čisto Božanskom odredbom mislim na direktnu Allahovu intervenciju i uplitanje kada nešto hoće da bude, bez obzira da li za to postojali ovosvjetski uzroci ili ne. Pod željom i htijenjem američke vlade i administracije mislim na utjecaj i ulogu Amerike u kreiranju politike i dešavanja na Bliskom istoku i u arapskom svijetu. Poznato je da bilo kakve značajne političke, društvene i vojne promjene u arapskom svijetu uveliko zavise od američkog zadovoljstva i interesa, posebno ako znamo da je Amerika glavni saveznik i zaštitnik Izraela, državne i političke tvorevine koja je neprijatelj broj jedan za Arape i arapski svijet. Desilo se ono što je malo ko očekivao, pa čak i američka administracija, koja je preko svojih obavještajnih službi dobro informirana o svim kretanjima u arapskim zemljama. Desila se narodna pobuna ili revolucija i masovni izlazak na ulice sa zahtjevima za silazak sa vlasti vladajućih diktatora. Ovakav razvoj događaja iznenadio je čak i američku administraciju, jer revolucije ovih razmjera i rezultati koje su polučile – a to je obaranje višedecenijskih režima – nisu bile očekivane. Da je ovo tačno, govori i činjenica da je Amerika u početku ovih dešavanja bila na strani svojih saveznika – vladajućih režima, kako u Tunisu, tako i u Egiptu, pa i Libiji, i to iz bojazni da njihovi saveznici ne izgube kontrolu nad situacijom, čime bi američka pozicija i interesi u tom regionu bili ozbiljno ugroženi. Međutim, kada se vidjelo da protesti ne prestaju, te da će protestanti uspjeti nametnuti svoju volju i svrgnuti diktatore, Washington mijenja svoj stav i staje na stranu demonstranata, ponavljajući stalno da podržava mirne političke promjene i tranziciju ka demokratskom društvu. Prema tome, možemo smatrati da se u slučaju arapskih revolucija ne radi o nekoj zapadnoj zavjeri ili tajnim planovima, nego o čisto Božanskoj odredbi, gdje su se potlačeni narodi, potpomognuti i nadahnuti od Allaha, pobunili i podigli protiv zuluma i tlačenja. Jednostavno, ako sve posmatramo kroz prizmu Allahovih zakonitosti prema kojima se sve odvija, onda smijemo kazati da je došlo vrijeme za zaustavljanje višedecenijskog zuluma koji se čini muslimanskim, a posebno arapskim narodima. Uzvišeni i Mudri Stvoritelj odazvao se molbama potlačenih i ugnjetavanih, koji su se iskreno i skrušeno obraćali Pravednome i molili Ga da ih oslobodi nasilja i nasilnika, a On je obećao da će se odazvati dovi nevoljnika, pa kad-tad, i da će nasilnici biti kažnjeni još na ovome svijetu.
Neki se neće složiti sa ovim konstatacijama i kazat će da se ipak radi o izraelskoj zavjeri protiv arapskog svijeta, gdje se u arapskim zemljama ima za cilj stvoriti bezvlašće i nered i tako ih politički, vojno i ekonomski učiniti nemoćnima i slabima, što bi Izraelu omogućilo da ostvari vjekovne snove – ”veliki Izrael” u svojim historijskim granicama između Nila i Eufrata. Ovo mišljenje zastupa Imran Husejn, daija i predavač koji tretira pitanja događaja pred kraj svijeta, kao i pitanja tajnih planova u arapskom svijetu.
Šta nam donose ove revolucije
Nema sumnje da će najveću korist od aktuelnih revolucija imati decenijama obespravljeni i potlačeni narodi, jer očekivati je da će sada na vlast doći snage i partije koje će uspostaviti pravednu vlast, narodu obezbijediti bolji i perspektivniji život, te osigurati poštivanje ljudskih prava. Nakon propasti režima, pravdu i slobodu će dočekati i mnogi politički zatvorenici, islamski učenjaci i intelektualci koje je svrgnuti režim nepravedno optužio i osudio na višegodišnju robiju. Revolucija bi, također, trebala da oslobodi ove arapske zemlje od potčinjenosti i ovisnosti o Zapadu, jer poznato je da su vlastodršci u ovim, ali i drugim arapskim zemljama marionete zapadnih sila i njihova produžena ruka na Bliskom istoku, koja prije svega radi za interese Amerike i Izraela i na gušenju svih pokušaja islamskoga buđenja, za šta su zauzvrat dobijali stalnu i nezanemarivu finansijsku pomoć. S pravom se možemo zapitati da li su arapski narodi svjesni bitnosti ovog historijskog momenta i da li će njihovi predvodnici znati i moći iskoristiti ovu priliku za slobodu i uspostaviti red, mir i vladavinu prava ili će nastati nered i anarhija?
Nakon ovih blagoslovljenih revolucija, jedno otvoreno pitanje jeste i ko će preuzeti vlast i upravljati državom? Hoće li na vlast doći liberalisti, demokrati, stari diktatori u novom ruhu ili pak islamisti koji u arapskim zemljama imaju veliki utjecaj i kod naroda uživaju veliki autoritet? Ovo pitanje ponajviše je bitno za zapadne zemlje, jer njima je u interesu da na vlast dođu oni koji će i dalje štititi zapadne interese u ovome regionu i koji će prije svega biti u dobrim i ”prijateljskim” odnosima sa Izraelom. U svakom slučaju, najveći gubitnik nakon ovih revolucija bit će Amerika i njeni saveznici u regionu, ako na vlast dođe politička struktura koja će kao prioritet postaviti interes naroda. Tada će američka administracija izgubiti mnoge privilegije i koristi koje je uživala u vrijeme vladavine svrgnutih diktatora. Najgora opcija za američku administraciju i Zapad općenito, bila bi dolazak islamista i proislamskih partija na vlast, koje apsolutno nemaju lijepo mišljenje o zapadnim silama, niti o njihovoj ulozi i namjerama u islamskom svijetu. Izvjesno je da će proislamske partije u budućnosti ovog regiona imati vrlo značajnu i nezaobilaznu ulogu. Ovo je sve pod uvjetom da se ne radi o izraelskoj zavjeri protiv arapskog svijeta, jer u protivnom, slijed stvari i posljedice se u temelju mijenjaju.
Izrael nakon arapskih revolucija
U kontekstu ove priče o arapskim revolucijama i historijskim promjenama ne možemo zaobići Izrael, koji je glavni razlog političke nestabilnosti i decenijskih sukoba na Bliskom istoku. Nakon mirovnog sporazuma u Camp Davidu, Egipat je postao glavni strateški saveznik američke administracije na Bliskom istoku, sprovodeći politiku Washingtona i Tel Aviva. Stoga pad egipatskog režima, na čelu sa Mubarakom, za Izrael i Ameriku predstavlja veliki udarac i strateški gubitak. Zabrinutost Izraela zbog odvijanja situacije u okruženju, a posebno u Egiptu, je vidna. Izraelski zvaničnici boje se da bi nova egipatska vlast mogla popustiti i podleći narodnom pritisku i raskinuti mirovni sporazum iz Camp Davida. Izraelski ministar odbrane objelodanio je da ga je visoki egipatski zvaničnik upozorio da bi vlada u Kairu mogla da promijeni odnos prema Izraelu ukoliko ta zemlja ne učini ozbiljan napor da postigne mir sa Palestincima. Izraelsko ministarstvo odbrane izjavilo je kako bi Izrael mogao zatražiti dodatnih 20 milijardi dolara vojne pomoći od SAD-a zbog potencijalnih prijetnji kao posljedica revolucija koje se šire arapskim svijetom. Bitno je naglasiti da od sklapanja mirovnog sporazuma sa Egiptom, Izrael dobija 3 milijarde dolara godišnje pomoći od SAD-a, od čega više od polovine troši u vojne svrhe. I za Izrael najgora opcija je dolazak na vlast proislamskih struja u arapskim zemljama, a naročito u Egiptu, što će bez sumnje značiti promjenu politike prema Izraelu i zahtjeve za rješavanje ”palestinskog pitanja”, povlačenje Izraelaca iz okupiranog Jerusalema, te vraćanje muslimanima Mesdžidul-Aksaa – prve kible muslimana. Oko ovoga pitanja teško će se pronaći kompromis i rješenje sa kojim će obje strane biti zadovoljne, što otvara vrata novim sukobima na Bliskom istoku. U jednoj od procurjelih američkih diplomatskih depeša, koje je objelodanila internetska stranica Wikileaks, a koju je objavio norveški list ”Aftenposten”, stoji kako se Izrael priprema za veliki rat na Bliskom istoku.