Priredio: Sead ef. Jasavić
Muhammed Hamidullah Hajdar-Abadi el-Hindi rhm., (rođen je u Hajdarabadu 16 muharrema 1326 – a umro 13 ševala 1424 / 19 februara 1908 – 17 decembra 2002.g.), je jedan od velikana i doajena savremene islamske i arapske kulture. Jedan je od velikih islamskih učenjaka i daija koje nam je upšteno podario indijski podkontinent. Više od pola svog životnog vijeka je proveo u naučno-istraživačkom radu diljem Evrope i Bliskog Istoka. Svoj naučni rad je pisao na arapskom, engleskom, francuskom, njemačkom, urdu, turskom-osmanskom, i na svim ovim jezicima ima 175 knjiga. Ima na stotine radova iz oblasti Kur’ana, poslanikove Sire, Fikha, Historije, Prava itd.. Na bolji svijet je preselio 2002.g., u Džeksonvillu-Florida, u Sjedinjenim Američkim Državama, u 94.g., svoga života, Allah mu se smilovao i džennetom nagradio.
Porijeklo vodi iz porodice el-Neva’it koja vodi porijeklo iz Arabije, a koja je naseljavala jug Indije, koja se bavila trgovinom i moreplovstvom ali su i pored toga bili čuveni po da’awi i pozivanju islamu. Đed mu je bio čuveni kadija Muhammed Sibgatallah Bedrul-Devla (1211-1280 / 1792-1863) – alim nalik prijašnjim mu djedovima poput čuvenog Šemsul-Ulema kadi Abdullaha (1346.h.), dok mu je otac bio čuveni muftija Ebu Muhammed Halilullah koji je u Hajdarabad doselio iz Madrasa (umro 1943.). Dr.Muhammed Hamidullah je bio najmlađi od djece – tri brata i pet sestara koje su bile učene u arapskom, persijskom i urdu jeziku kao i u islamskim naukama, tako da je prva znanja pokupio u familiji od oca i sestara.
Islamske nauke i arapski jezik uči u redovnoj medresi Nizamijja u Hajdarabadu, kada završava i hifz Kur’ana kao vrlo mlad. Engleski jezik je studirao privatno. Islamske studije upisuje na indijskom univerzitetu el-Osmanije u Hajdarabadu, koje završava sa odličnim uspjehom. Nastavlja studirati Pravo iz čega 1930.g. uzima magistrat. Tada stiče stipendiju za valorizaciju naučnih djela na el-Osmanija univerzitetu, gdje nastavlja svoj naučno-istraživački rad u oblasti islamskog i svjetskog prava, nakon čega biva izabran za sekretara organizacije Pravo/el-Kanun, pri istoimenom Univerzitetu, kada stiče stipendiju za nastavak studija na njemačkom univerzitetu Bon. Univerzitet el-Osmanija je i dalje nastavio stipendirati ga u njegovom naučno-istraživačkom radu. U toku studija u njemačkoj uzima doktorat sa univerziteta Bon na temu „Državni odnosi u islamu“.
Nakon svršetka njemačke stipendije, putuje u Britaniju, a odatle u Pariz, gdje uzima drugi doktorat sa čuvenog francuskog univerziteta Sorbona, na temu „Zbirka političkih akata iz vremena poslanstva i perioda pravovjernog hilafeta“ (gdje je sakupio 373 političko-državna dokumenta, iz perioda prije hidžre, nakon hidžre, onda iz perioda četvorice halifa te političko-pravnih ugovora sklapanih sa jevrejima, kršćanima i medžusijama), nakon čega se (odprilike 1936) vraća u Hajdarabad, na univerzitet Osmanija, gdje postaje profesor u oblasti Vjere, nakon čega prelazi na oblast Međunarodnog Prava, i sljedećih 60 godina života ispunjava nesebičnom žrtvom i zalaganjem na polju naučno-istraživačkog rada..
Tu je ostao sve do 1948.g., kada biva izabran za člana delegacije koja je zastupala Vladu Hajdarabada pri Ujedinjenim Nacijama, koja je imala za cilj osamostaljenje Hajdarabada i neprisajedinjenje Indijskom državnom projektu. Indija tada silom prisajedinjuje Hajdarabad sebi prije nego li su pregovori završeni. Tada se njegova delegacija vraća u Indiju, a on ostaje živjeti u Parizu, zavjetujući se da njegova noga više nikada neće kročiti u Indiju, čega se cijelog života pridržavao. Odbijao je prihvatiti bilo čije državljanstvo koje mu je bivalo nuđeno na sve strane, ponosno zadržavajući državljanstvo okupiranog Hajdarabada, zadovoljavajući se boravišnom vizom u Francuskoj.
Dr. Hamidullah je crpio znanje od tadašnjih velih učenjaka poput:
-Munazir Ahsen el-Kejlani,
-Mevlevi Abdul-Hakk,
-Abdul-Kadir el-Siddiki
-Abdul-Medžid el-Siddiki
-Mufti Abdul-Latif,
-el-Mevlevi Sibgatallah,
-dr.Sejjid Abdul-Latif,
-prof.Husejn Ali Han,
-prof.Husejn Ali Mirza
-Šah Mustafa el-Kadiri…
…što je sve zajedno vidno uticalo na širenje njegovih vidika i razvijanje njegove intelektualne ličnosti, toliko da savremena polja nauke i naučnika kako sa istoka tako i sa zapada nisu u potrebi za bližim pojašnjenjem o kome je riječ. Njegovo je bilo skoro cijelo 20 stoljeće, koje je proveo u stjecanju znanja i njegovom širenju daleko od bilo kakve pohlepe za dunjalučkim ljepotama.
Nije uspio oženiti se, niti je uspio sebi sagraditi kuću, isto kako se dešavalo sa nekim od učenjaka Selefa. Nikada se u svoje rodno mjesto nije više povratio nakon njegove okupacije od strane Indije. Nije osnovao firmu, niti kakav biznis. Čitav svoj život je provodio u iznajmljenim kućama, često puta manjim i skromnim, u kojima nije imalo skupog namještaja niti mnogo komfora. Knjige su bile na sve strane, a od jela i pića se zadovoljavao samo sa onoliko koliko ga je moglo održati u životu. U poznijim godinama života prestao je jesti meso, zadovoljavajući se voćem i povrćem, i skromnom odjećom. Sam se izdržavao, bez ikakve posluge, sav se predajući ilmu i dinu. Živio je kao pravi putnik, u skladu sa riječima Poslanika s.a.w.s.: „Ja i dunjaluk smo nalik konjaniku koji se malo odmori u hladu drveta, nakon čega ide ostavljajući ga!“
Kada je odlučio ostati u Parizu, pridružuje se nacionalnom institutu za naučno istraživački rad, gdje dobija stipendiju istraživačkog centra za orijentalne studije (Oriental studies research centre), nakon koje dobija drugu stipendiju od nacionalnog centra za naučno-istraživački rad (National centre for scientific research), koja je potrajala dvadeset godina. U tom periodu držao je predavanja na raznim svjetskim univerzitetima kada je učestvovao u uspostavljanju obrazovnog sistema Pakistana.
U vremenu njegovog boravka u Parizu o islamu su govorili i pisali samo orijentalisti sa kojima je vodio bezbroj polemika i raspravki, i na koje je potrošio mnogo svoga vremena. Dobro je proučio njihove zle namjere i zavist spram islama i muslimana koju su imali, kao i spletke i planove borbe protivu islama koje su izdigli na visok nivo. Stao im je na put najbolje što je mogao – njihovim znanstvenim metodama, pišući eseje, radove, istraživanja i knjige akademskog karaktera koji su u mnogome prevazilazile pisanja orijentalista. Na taj način je otkrivao njihove spletke, izmišljotine i pripisivanja stavova islamu i Poslaniku s.a.w.s., koji nikako nisu od njega. Svojim djelima je dokazao Zapadu da je islam mnogo više posvećivao pažnju kulturi, pravima i građanstvu – mnogo prije nego što su oni uopšte čuli za te pojmove! Sa zapadnjacima i orijentalistima je raspravljao njihovim jezikom i metodama, u čemu se mnogo pomogao jezicima kojima je baratao kao da su mu maternji. Tajlandski jezik je naučio deset godina prije svoje smrti!
Kada su studentske grupe počele pristizati u Pariz iz islamskog i arapskog svijeta – osnovao je Organizaciju Muslimanskih Studenata, s ciljem očuvanja njihovog islamskog identiteta te prevencije njihove asimilacije u kulturu zemlje koja im je ukazala gostoprimstvo.
Od njegovih najistaknutijih aktivnosti jeste uspostava sistema Neutralnosti u međunarodnom i islamskom pravu. Bio je stopostotno ubjeđen u to da je kompletno međunarodno pravo preuzeto iz Islama! On je odgovoran za uvođenje novih termina u islamski riječnik poput termina Medinska država, Medinski Ustav-Povelja itd..
Dobitnik je najveće nagrade od države Pakistan za izvrsno djelo iz oblasti Sire – životopisa Muhammeda s.a.w.s.. Prihvatio je medalju ali ne i novčanu nagradu koja je bila u iznosu od 1 milion ruplji – koje je poklonio Institutu za Islamske Studije u Islamabadu, obrazlagajući svoj postupak riječima: „Ako primim nagradu sada na ovom prolaznom dunjaluku – šta ću onda zaraditi na Ahiretu!?“
Bivši pakistanski predsjednik, general Muhammed Dija’ul-Hakk, je pozvao dr.Hamidullaha na univerzitet Bahawalpur kako bi održao ciklus predavanja iz života Muhammeda s.a.w.s., povodom nastupa 1400.g., od hidžre, što je dr.Hamidullah perfektno obavio.
S obzirom na to koliki doprinos je dao islamskim naukama bio je predložen 1414.h. – 1994.g., za dobijanje nagrade „Kralj Fejsal“, koju je uz dužni respekt i poštovanje odbio primiti, jer je bio čovjek koji je bio pravi zahid kada je u pitanju isticanje i želja za čuvenošću i šuhretom. Nagrada „Kralja Fejsala“ se sastojala od medalje u težini od 200 grama zlata, uz novčanu nagradu od 200 hiljada dolara – što je on jednostavno odbio prihvatiti.
Bio je primjer učenosti i skromnosti u ponašanju, jelu, piću, odjeći i u cijelom svom životu. Do kraja života opsluživao je sam sebe kao i cijeli svijet, kako islamski tako i neislamski, i srcem i jezikom i rukom i položajem i novcem i ugledom, a nije zaboravljao ni jetime ni udovice niti potrebne i muhtadžne.
Radio je kao gostujući profesor na islamskom univerzitetu u Istanbulu, i služio se sa 22 jezika, a zadnji od njih je naučio u 82 godini. Bio je neprikosnoven u pisanju na 7 jezika: arapski, njemački, urdu, francuski, turski, persijski i engleski. Predavanja je održavao na univerzitetu Pariz (The France College), brojnim njemačkim univerzitetima, univerzitetu Istanbul, Ankara, Kualalumpur i Pakistan – produbljujući među svjetskim intelektualcima i studentima pravilna i savremena razumjevanja i tumačenja islama. Na urdu jeziku ima 14 knjiga, na francuskom jeziku ima 23 knjige, na arapskom jeziku ima 29 knjiga itd..
Bio je dobar poznavalac fikha i islamskog prava, a posebno fikha imama Ebu Hanife rhm., sa posebnom naznakom i akcentom na Kur’an, Hadis i Siru Muhammeda s.a.w.s.. Nije bio podložan sektašenju, mezhebskoj pristrasnosti, plemenskom ili nacionalnom šovinizmu. Islam mu je bila glavna preokupacija. I ako je odrastao u šafijskom okruženju, i živio među malikijama većinu svog radnog vijeka proveo je družeći se sa hanefijskim fikhom valorizujući mnoge rukopise i mahtute iz hanefijskog fikha. Isticao je kanonizaciju šeri’atskih propisa od strane Ebu Hanife rhm., kao i vrhunske doprinose hafiza Ibnul-Kajjima rhm., iz oblasti međunarodnog prava. Dobro je poznavao knjige i djela Mu’utezila. Podržavao je oslobodilačke islamske pokrete u Alžiru, Palestini, Tunisu kao i svoje sunarodnjake u Hajdarabadu.
Iz svih oblasti je pisao na raznim jezicima, što je bilo opšteprihvaćeno na svim meridijanima svijeta. Imao je čvrste veze čak i sa muslimanima Afrike. U južno afričkoj republici je bio predsjedavajući odjela za islamske studije na univerzitetu Durham, gdje je osnovao časopis el-‘Ilm na engleskom jeziku.
Djela na arapskom jeziku
Njegova naučno-istraživačka djela se odlikuju po originalnosti, preciznosti i sveobuhvatnosti, a njegovu pažnju i interesovanje najviše privlači lik i djelo posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda s.a.w.s., u vezi koga je štampao više od hiljadu napisa i eseja, od čega 175 poslanica i knjiga. Većina njegovih pisanih djela su bila iz oblasti islama i islamskog prava, životopisa Muhammeda s.a.w.s., uz odgovore na šubhe i izmišljotine koje su se pripisivale islamu. Njegovo kapitalno djelo je prijevod kur’ana na francuski jezik.
Iz oblasti Sire – životopisa Muhammeda s.a.w.s., objavio je mahtutu „Sahifu“ Hemmama b. Munebbiha rhm., koju je pronašao u rukopisu u Berlinu, nakon što je valorizovao i prokomentarisao kao uvod iz djela „Historije zapisivanja hadisa“, koja je štampana u Bejrutu. Ova „Sahifa“ sadrži hadise koje je izravno od Poslanika s.a.w.s., bilježio čuveni ashab Ebu Hurejre r.a., koja je također poznata pod imenom „Sahifa-Sahiha“, koju nam kasnije prenosi učenik Ebu Hurejre r.a. – Hemmam b. Munebbih. Ovo je najstariji rukopis koji nam dolazi izravno od Allahovog Poslanika s.a.w.s..
Dr.Hamidullah rhm., je pronašao ove rukopise u toku svojih studija u Berlinu, nakon čega ga dr.Zubejr Ahmed el-Siddiki rhm., upućuje na drugi rukopis iste „Sahife“, koja se nalazi u biblioteci Zahirijja u Damasku, pa je i nju valorizovao i uporedio sa prvom, zapisujući u uvodu svoga djela „Skupljanje i bilježenje Hadisa u periodu Muhammeda s.a.w.s.“ – jasnim i nedvosmislenim dokazima da se Hadis bilježio još u doba Muhammeda s.a.w.s., isto kako je Allahov Poslanik s.a.w.s., pisao Povelju o međusobnim pravima i obavezama između Ashaba i Jevreja, što se smatra prvim ustavnim dokumentom islamske države kojom je predsjedavao Muhammed s.a.w.s..
Na ovaj način je dr.Hamidullah rhm., pobio sumnje i laži koje su širili neprijatelji islama, koji su govorili i lagali: Hadis se nije bilježio sve do trećeg stoljeća po hidžri!? – gdje je napravio Tahridž hadisima čija brojka je iznosila 138 hadisa. Ova sahifa je prevedena na urdu, francuski, engleski i turski jezik.
مجموعة الوثائق السياسية للعهد النبوي والخلافة الراشدة
„Zbirka političkih akata iz vremena poslanstva i perioda pravovjernog hilafeta“ – je također jedno od njegovih najboljih djela što je u osnovi doktorski rad kojeg je odbranio na Sorboni. Djelo je štampano i na arapskom jeziku, a u njemu je sakupio politička dokumenta iz perioda Poslanika s.a.w.s., i iz perioda pravovjernih halifa. Broj tih dokumenata koje je skupio dr.Hamidullah iznosi 373 političko-pravna dokumenta. Knjiga se sastoji iz četiri dijela: prvi dio sadrži dokumenta iz perioda poslanstva prije hidžre, drugi dio sadrži dokumenta koja su pisana nakon hidžre koja određuju prava i obaveze između muhadžira i ensarija i jevreja, što se ujedno smatra i prvim islamskim Ustavom. Nakon toga se navode dokumenta i prepiske sa Vizantijom i Persijom i arapskim plemenima. Treći dio govori o dokumentima iz perioda četvorice pravovjernih halifa: Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.. Četvrti dio sadrži sporazume i političko-pravne ugovore sklapane sa jevrejima, kršćanima i medžusijama, čemu su pridodati i akti kasnije pronađeni. Na kraju knjige se nalazi sadržaj, slike, karte i tabele, a samo djelo je štampano na francuskom jeziku 1935.g., nakon čega je prevedeno na arapski jezik i štampano u Kairu 1941.g., nakon čega je djelo doživjelo nekoliko izdanja.
Sira – životopis Muhammeda s.a.w.s., od Ibnu Ishaka rhm..
Ova knjiga je prvo i glavno djelo iz oblasti života i biografije Muhammeda s.a.w.s.. Na ovo djelo se oslanjao Ibnu Hišam u pisanju svoje Sire. Muhammed ibnu Ishak je učenik Muhammed b. Šihaba el-Zuhrija rhm., koji se počeo baviti zapisivanjem hadisa po preporuci dobroga halife Omera b. Abdul-Aziza rhm., ali je to djelo nažalost zagubljeno. Dr.Hamidullah je pronašao rukopis Ibnu Ishakove sire u biblioteci Zahirijja u Damasku, a isto tako je pronašao još jedan primjerak rukopisa Ibnu Ishakove Sire u biblioteci univerziteta Kazvin u marokanskom Fe’esu. Upoređujući dva rukopisa dr.Hamidullaj je napisao djelo koje je štampano u Rabatu na institutu za studije i istraživanja arabistike.
Ima još mnogo varolizovanih djela iz različitih oblasti poput:
- El-Mu’utemed fi Usulil-Fikh, Ebul-Husejn el-Basri
- Ensabul-Ešraf, Ahmed b. Jahja el-Belazri
- Ma’adenul-Dževahir bi Tarihi el-Basra vel-Džeza’ir, Ibnul-Irak
- Kitabul-Sijer el-Kebir, Muhammed b. El-Hasen el-Šejbani
- Kitabul-Riddeh ve nubza min Futuhil-‘Irak, el-Vakidi
Pored ovoga ima djela iz oblasti jezika i književnosti poput:
- El-Enva’ fi Mevasimil-Areb, Ibnu Kutejbe
- El-Zeha’ir vel-Tuhaf, kadi Rešid b. El-Zubejr
- El-Nebat, Ebu Hanife el-Denjuri
- Tarihu Tetavvuril-Dustur ‘indel-Muslimin
- Edjanul-‘Alem ve Mukarenetuha
Od najpoznatijih djela na francuskom jeziku su mu:
- Prijevod Kur’ana na francuski jezik, koji je doživio preko 20 izdanja.
- Poslanik Islama s.a.w.s., život i djelo, u dva toma, na francuskom.
- Uvod u islam, na francuskom jeziku, koje je prevedeno na 23 jezika.
- 6 diplomatskih poslanica od Muhammeda s.a.w.s., na francuskom.
- Zašto postimo? – na francuskom.
- Rječnik prijevoda kur’anskih značenja iscrpljenih iz 120 jezika.
- Popravka Boskajinog prijevoda Buharije, na francuskom.
Preko 30 hiljada francuza je pred njime primilo islam, dok neki navode da je brojka mnogo veća i to čak od 50 hiljada francuskih muslimana, među kojima je imalo i mnogo čuvenih mislioca i učenih ljudi svjetskog glasa, kojima je uvjek naglašavao to da nema nikakve kontradikcije između Kur’ana i savremene nauke! Većinu svoga života je proveo u Parizu, srcu Francuske.
U toku svog dugog života bio je plodonosnog pera koje je nastavilo pisati sve do dvije godine pred kraj svoga života, koje je proveo sa sestričinom u Americi. Nije se ženio, već je čitav svoj život posvetio nauci, istraživanjima i pisanju, u čemu je krenuo putem Gazalija, Ibnu Tejmijje, i na kraju Sejjid Kutba rhm.. Od ashaba u zuhdu najviše je priličio Ebu Zerru r.a., koji je živio sam i umro sam. Preselio je na bolji svijet, a iza sebe je ostavio samo biblioteku!
Broj muslimana koji su mu klanjali i pratili dženazu nije prelazio 60 ljudi, a ispunio je zemlju znanjem i pohizmetio islamski ummet kao slabo ko! O njemu i njegovoj veličini će svjedočiti njegova djela, kao i umni ljudi nakon njega, a Allah dž.š., najbolje zna.
Pogledaj: http://shamela.ws/index.php/author/1386
17 decembar 2017.g.