Dječak se igra s pokućstvom i pravi nered samo da bi privukao pažnju. Problem koji ga muči jeste zauzetost njegove porodice, a on želi da razgovaraju s njim, makar to bilo i kritiziranje, jer “ja” cvili ako je prignječeno zapostavljanjem.
Ovakva slika ponavlja se kod većine porodica kao oblik protestiranja, ali niko to ne želi da čuje.
Kada se muž vratio kući, bio je iznenađen time što je njegovo nemirno dijete uništilo namještaj i polomilo staklo. Toliko se naljutio da ga je kaznio tako što mu je svezao šake. Majku je to boljelo, ali nije mogla ništa da kaže.
Nakon nekoliko sati, utihnuo je plač djeteta i njegova majka primijeti da mu je ruka poplavila od poveza.
Ljekarski pregled potvrdio je da se krv zatrovala i da se šake moraju amputirati.
Nakon nekoliko dana, skrhani se vratiše kući, a dijete reče ocu: “Babo, vrati mi ruke, neću više uništavati namještaj!”
Oduzimanje slobode uništava “ja”, samostalnost i ljudskost, čovjeka pretvara u puki broj i, pomoću psihičkog i tjelesnog zlostavljanja, obraćajući mu se pogrdnim riječima, ciljano ga želi poniziti i uništiti njegovo dostojanstvo. Dok boravi u zatvoru, često mu se sugerira da ne postoji niko ko se za njega interesuje, niti pridaje bilo kakvu pažnju njegovom postojanju, a njegovu je suprugu stražar obavijestio da njen muž želi razvod, djeca se sramote što im je on otac, tako da prilikom predstavljanja izbjegavaju spomenuti njegovo ime.
U priči “Zatvorenica”, kraljica, ili siromah, govorila je o nečemu sličnom, tj. kako su neki arapski zatvori na samom vrhu u gaženju ljudskog dostojanstva i kršenja prava.
Filozof Viktor Frankl, tokom teškog iskustva u nacističkim logorima, napravio je plan očuvanja samopoštovanja putem logoterapije ili traženja smisla.
Iako je izgubio sve što mu je tada bilo najvrednije u životu i bio izložen gladi i okrutnosti, iščekivanju smrti u svakom trenutku, ovaj čovjek došao je do zaključka da život zaslužuje da se živi, a to je potvrdio i u svojim djelima, koja je napisao po izlasku iz logora: Od konc-logora do egzistencijalizma, Potraga za smislom i Emocionalni vladar.
Ovo su hrabrost i vjera u konfrontaciji s bolom.
Ako pojedince pitaš o razlogu zbog kojeg žive, reći će ti: “radi djece čiji odgoj treba da upotpunim”, “radi prijatelja kojem treba da pomognem”, “radi posla koji treba da dovršim”, “radi nekog političkog projekta koji traži nesebično zalaganje”, dakle, u svemu tome pojedinac može da pronađe razlog svog bivstvovanja jer sve dok smo potrebni drugima ili dok je naše prisustvo potrebno na određenom radnom mjestu, naš život ima smisla. U ovome se upravo i krije suština logoterapije.
Da život bude povezan sa svojim ciljem nije specifično samo za zatvorenika ili teško stanje.
Prazan život, bez ciljeva, makar i bili mali, postaje veliki zatvor.
Kada se politička, društvena i vjerska vlast počnu miješati u privatnost i nadzirati svaki detalj ljudskog života, namećući ljudima svoje stavove i poglede na život, tada se društvena zajednica pretvara u “fabriku” koja producira ukalupljene ličnosti koje nemaju ni dušu ni svoju osobnost. Sve što je prisutnije tjelesno zlostavljanje i oduzimanje slobode, to je “ja” podložnije da učini grešku ili zločin kako bi došlo do onoga što smatra svojim pravom. Stvarno stanje kaže:
“Hoću da budem siguran da postojim.”
“Ja nisam bezvrijedna.”
Ponekad skrhano “ja” svoje greške pripisuje drugima kao da je zadovoljno svojim odsustvom. Ukoliko ne privuče pažnju na pozitivan način, onda će to uraditi na negativan.
U ovakvoj situaciji, izloženo pritiscima vlasti i društvenih prilika i pretjeranim nadzorom porodice, nalazeći se između prirodnih potreba života i nametnutih zakonskih obaveza, “ja” se polahko ruši.
____________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović
_______________________