Piše: Ammara Šabić
Ljude treba posložiti u životu – tamo gdje im je mjesto. Znaš kako slažeš tegle u špajzu, ili namirnice u frižideru. Ako želiš napraviti mjesto za ono što valja, moraš maknuti ono što ne valja. Paziš da se šta ne „uščuje“, a ako se i omakne, to moraš izdvojiti da i sve drugo ne poprimi neugodan miris. Kiselo sa kiselim, slatko sa slatkim. Prebireš voće, jer samo jedna natruhla jabuka će sve druge povući za sobom u trulež. Slažeš kozmetiku, slažeš šerpe, motaš čarape u par. Samo ti ljudi raštrkano jezde po životu.
Molim te, odnesi u kontejner to stakleno zvono pod koje guraš djecu. Niko nikoga nikada nije zaštitio od života. Čuvaj ih tako što ćeš ih naučiti da su i ljudi nafaka; kako god treba voditi računa o predmetima koji su nam dati na korištenje, tako treba i ljude sortirati na rafu iskušenja. Sve što nam je dato nije naše; od nekud je došlo, i nekuda ide. Kao knjigovođa kad bilježi ulaz i izlaz da bi znao stvarno stanje, tako i ti gledaj da ulazne „zalihe“ ljudi čuvaš dok su kod tebe, i da ih kao što kvalitetnije otpremiš dalje. Inspekcija vodi zapisnik kako postupaš sa onim što imaš, jer… po tome se vidi koliko je neko odgovoran prema sebi i drugima. Neodgovoran je – nezahvalan. A samo zahvalnima se dobra umnožavaju.
Neki ljudi su nam dati kao radost. Neki su nam dati kao lekcija – najčešće obučena u odijelo dobronamjernih, ali ipak – ljudi. Pa zar se od čovjeka očekuje da ne pogriješi? A ako očekujemo da pogriješe, otkud razočarenja? Je li zaista vrjednije to čime te neko „razočarao“od svega onoga zbog čega to nisi očekivala? Gledaš li tako i na svoja djela i postupke prema drugima? Ili zaista živiš u samoobmani u kojoj ti nikad nisi ona koja razočarava?
Onaj te iznevjerio, onaj povrijedio, onaj te omalovažio. Jedan te prevario, jedan zakinuo, jedan izdao. Insan. Stvoren da griješi da bi se kajao. Stvoren da na greškama uči, da bi se Istini vratio. A ti…
Ti si samo jedna mala karika u lancu stvaranja. Vjeruj mi na riječ, Zemlja se vrtila sama oko sebe i prije tebe. Ne, nije sve usmjereno prema tebi. Ljudima je sve usmjereno prema – sebi. Ako je „za“, blago njima. Ako je „protiv“ – nije protiv tebe, nego njima, protiv sebe. Kad ovo shvatiš, nećeš se na njih ljutiti, nego ćeš ih žaliti samilošću u kojoj nema obezvrjeđivanja, već uzimanje pouke. Mogla si ti biti ta koja radi protiv sebe. A možda i jesi, pa sad samo treba da vidiš da – jesi.
Posloži ljude! I znaj da su kvarljiva roba. Nijedan nema garanciju na ispravnost. One koji su konstantno iritantni, stavi u neku korpu koju ćeš nositi samo onoliko koliko moraš. Ako baš moraš. Ni oni nisu slučajno baš u tvom životu. One koje često s radošću konzumiraš ostavi negdje pri ruci. Ali znaj da su i oni istog porijekla kao i svi ostali. U slučaju da ti previše sapliću korake, spremi ih u ormarić. Neka se zna da si ti – ti. A oni su – oni. Ima onih koji stalno od tebe traže usluge i razumijevanje. Njih označi naljepnicom „prilike“. Ne traže slučajno baš od tebe. To ti Gospodar daje šanse da baš ta usluga i baš to razumijevanje budu brda dobrih djela na Sudnjem danu. Uostalom, i ti si nekome prilika koju koristi za prikupljanje sevapa. I nemoj mi reći da misliš da nije tako, da ti nikome nisi zahmet, a počesto i teret! Jesi. Koliko god, ali jesi. Muž trpi tebe koliko i ti njega (iako si ti „fina“, a on „božesačuvaj“). Djeca će ti nikad ili rijetko reći koliko si naporna, jer im je važnije to što je majka – majka. Tvoja mama te istrpila toliko da je dovoljno za sve ono što misliš da nikome nisi stala na srce i mozak… One koji te vrijeđaju stavi na policu „kroz jedno uho ušlo, kroz drugo izašlo“. Ako se ipak njihove riječi zadržavaju, ne samo u uhu, nego i na srcu, onda znaj da imaš problem sa nefsom. Tvoje riječi „ja sam naivna“, ili „ja stradam jer sam iskrena“, ili „može meni jer sam dobra“… hmm… pogledaj kako i napisane ružno (samohvaleće) izgledaju. Ako jesi – sebi si, i to nije nešto zbog čega trebaš sebe sažaljevati. Naprotiv! Trebaš shvatiti da griješiš u postupcima, a ne u postavkama. Biti dobra i iskrena ne podrazumijeva da te svijet slavi. Niti to da trebaš nastaviti biti nečija igračka mimo svih granica. Znaš da si stvorena da robuješ Allahu Uzvišenom, Njemu Jedinom, i dok god „igra“ ne izlazi iz okvira te svrhe, neka traje. (Samo da napomenem: čim kažeš da si dobra i iskrena, pa te oni koji prema tvojoj ocjeni nisu takvi iskorištavaju, izašla si iz granica svrhe. Ti si ovdje da budeš dobra i iskrena da bi to bila, a ne da bi to sebi priznala, a drugima time lupala po glavi. Dobri i iskreni se vazda pitaju jesu li dobri i jesu li iskreni. Ne predstavljaju se time kao imenom i prezimenom.)
Nisu drugi ljudi krivi što ti uporno biraš da budeš „više nego dobra“ na račun gaženja vlastitih prava koja ti je Gospodar dao. Pitaj se zašto to radiš. Čije zadovoljstvo time želiš postići? Allahovo? Do prvog smrknutog pogleda onih zbog kojih si bila spremna zaboraviti da te Allah Uzvišeni poznaje bolje nego ti sama sebe, i da ti je dao prava upravo zato da bi se sačuvala od sebe i drugih. Prava su čuvari istrajnosti u dobru. Obespravljivanje vodi samo do prigovaranja i tugovanja zbog naših „trpnji u Ime Allaha“, čime izgubimo i ovce i novce. Ako je bilo u Ime Allaha, onda nije izgubljeno, i nije trpnja nego sabur koji je put za Džennet na Ahiretu i zadovoljstvo na Dunjaluku. Ako je bilo u ime ljudskog osmijeha i tapšanja po ramenu, tvoja sreća će biti prepuštena njihovom odobravanju za postojanje. I, molim te, čemu time učiš djecu? Pripremaš ih da ti na nišanu napišu „žrtva svoje dobrote“? Ili tome da se ne isplati biti dobar jer ljudi nemaju granice? Nažalost, djeca će prije naučiti to, nego uvidjeti da mama ne zna, ili ne želi povući granice.
Preboli sva svoja razočarenja u ljude uzimanjem pouke o sebi. Ne o njima. Razočarali su te i povrijedili zato da bi TI naučila sva „zašto“ i sva „kako“, prije nego bude kasno. I oni su tvoja nafaka.