Piše: Smail L. Handžić, prof.
Ljubav je svima nama draga riječ i svako od nas ima različita iskustva u ljubavi. Međutim, ako se ljubav veže za neku uglednu i važnu ličnost, onda se javlja poseban oblik radoznalosti i želje da se o njoj nešto i detaljnije sazna. U ovom tekstu reći ću nešto o jednoj neobičnoj ljubavi iz daleke prošlosti. Velika je to priča! Govori o dvije istaknute ličnosti iz historije islama, iz daleke zemlje “iza rijeke”… On je bio čuveni i nadaleko poznati šejh, a i ona isto tako – čuvena i poznata šejha, ljubav njegovog srca!
Dva dragulja
Ona se zvala Fatima bint Muhammed es-Semerkandi. Rođena je u gradu Kasan, na području današnjeg Turkestana. Bila je veliki poznavalac fikha. A kako i ne bi kada je bila kćerka Muhammeda b. Ahmeda es-Semerkandija, jednog od najistaknutijih hanefijskih učenjaka svoga vremena, kako iz oblasti fikha i hadisa, tako i iz mnogih drugih islamskih nauka. Odgojena je u okrilju islama i odlikovala se lijepim ponašanjem i velikom ljubavlju prema islamskoj nauci. Svoju edukaciju nije ograničila samo na islamsko znanje stečeno od svoga oca, koji je, ujedno, bio i njen prvi i najvažniji učitelj, već je svoje naučne spoznaje širila učeći i pred drugim poznatim učenjacima tog vremena.
Abdulhajj en-Nekevi kaže: “Fatima je bila veliki fakih – poznavalac fikha i učenjak, a fikh je naučila od svoga oca čije je djelo Tuhfetul-fukaha naučila napamet.”
Bila je najpoznatija djevojka Kasana, i po znanju i po inteligenciji i po razumijevanju vjere. Dostigla je toliki stepen znanja da ju je njen otac, kada bi mu bilo upućeno neko pitanje, prvo konsultirao želeći da sasluša i njeno mišljenje, a nakon zajedničkih studioznih razgovora, njihova zajednička fetva na kraju bi bila izdata sa dva potpisa, njegovim i njenim. Osim po fizičkoj ljepoti, prenosi se da se Fatima isticala i po ljepoti rukopisa. Prosili su je mnogi uglednici i velikani, i državnici i čuveni trgovci, i Arapi i nearapi, međutim, njen otac nije je želio dati nikome od njih. Fatimina sudbina išla je svojim, već davno zapisanim, putem.
A on? On se zvao Alauddin Ebu Bekr b. Mesud b. Ahmed el-Kasani. Nadimak Kasani dobio je po mjestu Kasan u kojem je utočište pronašla i nastanila se njegova porodica. Odmalena se zanimao za znanje pa je mlad i naučio Kur’an, a nakon toga uputio se u potragu za šerijatskim znanjem. Otputovao je u Buharu gdje se susreo sa njenim učenjacima od kojih je učio. Među svim učiteljima, posebno je bio privržen i dosljedan svome šejhu Semerkandiju. Da, to je onaj isti šejh koji je imao kćerku koja je bila fakih! Pred njim je pročitao i naučio skoro sva njegova djela, poput djela Tuhfetul-fukaha iz hanefijskog fikha, Šerhut-Te’vilat iz tefsira, djela iz hadisa, i druga djela. Od njega je naučio fikh i hadis, usul i furuu, i on je bio njegov šejh kojem od svih stvorenja duguje najveću zahvalnost za svoj bogati naučni opus, pa ako hoćete i za nadimak Melikul-ulemai (Kralj učenjaka) koji je dobio od ljudi koji su posvjedočili njegovo veliko znanje.
U djelu Tadžut-teradžumi, Ibn Kutlubuga prenosi zanimljiv detalj o šejhu Kasaniju: “Kada je Kasani stigao u Damask, oko njega su se okupili učenjaci želeći da sa njima diskutira. Pripremili su mu mnogo pitanja za tu diskusiju. Međutim, na svako njihovo pitanje on bi odgovarao riječima: ‘O tom pitanju taj i taj rekao je to i to.’ Na kraju, ljudi nisu mogli postaviti ni jedno jedino pitanje a da im ne bi bilo rečeno da je već o njemu nešto kazao neki od učenjaka hanefijskog fikha. Diskusiju su i raspustili i nisu više željeli da sa njim govore.”[1]
Knjiga Bedaius-sanai
Za pojašnjenje veze koja će rezultirati sretnim brakom između Fatime i Kasanija veoma je bitno da kažem i nekoliko riječi o čuvenom djelu Bedaius-sanai. Naime, Kasani je autor jednog od najvažnijih djela napisanih iz oblasti hanefijskog fikha, Bedaius-sanaiu fi tertibiš-šerai. Velika je šteta što to djelo još uvijek nije prevedeno na bosanski jezik. To je knjiga u sedam velikih tomova[2] koja detaljno govori o ograncima iz hanefijskog fikha. Zapravo, ona je opširni komentar knjige Tuhfetul-fukaha, Kasanijevog šejha Semerkandija, koja je, opet, kako neki misle, svojevrsni komentar knjige Muhtesarul-kuduri.
U ovoj knjizi Kasani je vrhunski obradio sva poglavlja koja su dobila naziv po sadržaju o kojem govore. Vjerovatno je bila velika potreba za ovakvim autorskim pristupom i vjerovatno su teškoće na koje je i sam imam Kasani nailazio u svom naučnom razvoju utjecale da se uhvati ukoštac sa postavljanjem metodologije pri pisanju koja će učenicima olakšati razumijevanje fikhskih tema i poglavlja.
Evo šta je on u vezi s tim rekao: “Postoji mnogo knjiga iz ove oblasti čiji su autori naši šejhovi, i oni stariji i noviji. Svaka knjiga sigurno je korisna i vrijedna. Međutim, niko još nije posvetio pažnju uređenju redoslijeda tema, osim moga učitelja, nasljednika sunneta i prenosioca njegovog naslijeđa, šejha, imama, askete, uzvisitelja vjere, prvaka ehli-sunneta, Muhammeda b. Ahmeda b. Ebu Ahmeda es-Semerkandija, Allah mu se smilovao. Za njim sam se povodio i postao upućen!”[3]
U samoj knjizi spominju se različita mišljenja istaknutih učenjaka iz hanefijskog mezheba, a spominju se i mišljenja učenjaka iz drugih pravnih škola. Na jednostavan je način prezentirana i argumentacija mišljenja, a na kraju se autor, shodno svom autoritativnom znanju, opredjeljuje za najodabranije mišljenje.
Ibn Abidin, Allah mu se smilovao, o ovoj knjizi kaže: “Ova knjiga ima neprocjenjivu vrijednost. Među svim našim knjigama još nisam vidio sličnu njoj!”[4] I od naših savremenika mogu se čuti samo hvalospjevi o ovom velikom djelu. U tom smislu prenosi se i da je čuveni šejh Mustafa ez-Zerka, Allah mu se smilovao, mnogo hvalio ovu knjigu, smatrajući je jednom od najvažnijih knjiga hanefijskog mezheba.[5]
Neobičan vjenčani dar – mehr
Da li je šejh Kasani imao priliku da sazna neke podrobnije informacije o Fatimi, kćerki svog šejha Semerkandija, i da li ju je ikada prije vidio, nepoznanica je autoru ovog teksta. Međutim, ono što je sasvim sigurno i u što nema nikakve sumnje jeste to da su i Kasani i Fatima bili dva izuzetno vrijedna dragulja šejha Semerkandija koje je on sa mnogo pažnje, ljubavi, truda i odricanja, lično “brusio” i doveo do njihovog finalnog naučnog stepena kojim su zasjali i kasnije druge obasjavali. Efikasni intelektualni trio u pogledu znanja i mudrosti: ona, kćerka, on, otac i šejh, i njegov najodaniji učenik sa kojim je provodio toliko vremena i o kojem je znao skoro sve pojedinosti, uskoro će postati i familija. Kako?
Kada je imam Kasani završio pisanje svog komentara Bedaius-sanai, a prije nego što je obznanio da je napisao to djelo i počeo njemu podučavati i dao ga na prepisivanje, sasvim je bio logičan slijed da ga prvo ponudi svom šejhu Semerkandiju na pregled i da zatraži da šejh dadne svoje stručne opaske koje će obogatiti njegov sadržaj.
Međutim, taj momenat kada je šejhu pokazao svoj naučni uradak, to fenomenalno fikhsko djelo u nekoliko tomova, bio je u znaku šejhove izuzetne radosti i ogromnog ushićenja. Pa, zamislite samo da, nakon određenog vremenskog perioda kontroliranih odgojnih i edukativnih procesa, dočekate da vaš učenik izraste u vrsnog učitelja, te da nastavi sa onog mjesta gdje ste vi nekada stali – što zapravo predstavlja vezu njegove knjige sa djelom koje je komentirao! Ogroman trud Kasanijevog odgoja i edukacije uopće nije bio uzaludan i upravo tome se iskreno radovao njegov šejh Semerkandi!
Na mnogo mjesta sam pročitao informaciju da je ovaj momenat bio i presudni razlog da šejh Semerkandi odmah ponudi ruku svoje Fatime učeniku Kasaniju. Štaviše, neki spominju predanje da je knjiga Bedaius-sanai bila i Fatimin vjenčani dar – mehr. Iz toga vremena ostala je čuvena uzrečica: “Kasani je prokomentarisao šejhovo djelo Tuhfetul-fukaha, pa ga je šejh oženio svojom kćerkom!”[6] Gotovo da nema šejha koji, govoreći o važnosti ovog djela, ne spomene i ovu uzrečicu. Uostalom, ona je bila i povod da autor ovog teksta istraži dodatne informacije o njoj.
Slavljen neka je naš Gospodar! Allah je htio da mastilo kojim je na hrapavim listovima zapisano znanje bude mnogo važnije od silnog bogatstva koje je šejhu Semerkandiju nuđeno za ruku njegove ugledne kćeri. Znao je da je Fatima dostojna Kasanija i da će njihovim bračnim spojem samo ojačati snagu argumentacije koja će potkrepljivati istinsko znanje i islamsku misao gdje god da njih dvoje budu živjeli i naučno djelovali. Eto, tako razmišljaju učenjaci i tako oni vrednuju ovosvjetska dobra!
Ljubav u ime Allaha najčvršća je veza koja povezuje ljude. Međutim, ljubav koja se rodila između imama Kasanija i Fatime es-Semerkandi imala je i dodatne povode da postane čvrsta. Bile su to njihove zajedničke sklonosti i težnje, kako prema stjecanju šerijatskog znanja i intelektualnom usavršavanju koje se nastavilo, tako i prema djelu Tuhfetul-fukaha, koja je bila njihovo naučno “uzletište”, a onda i knjiga Bedaius-sanai koja je nudila praktične naučne plodove iz djela Tuhfetul-fukaha. Zatim, imali su zajedničkog šejha i veliku ljubav prema njemu, ali i zajednički angažman kroz organizaciju naučnih halki i nastave u edukaciji mladih stjecatelja šerijatskog znanja, i još mnogo toga što ih je povezivalo.
Eto, tako se Kasani oženio svojom životnom saputnicom, i tako je dobio još jedan snažan životni oslonac koji će igrati važnu ulogu u njegovom naučnom doprinosu. Ako bi se desilo da, usljed previda ili neopreznosti pogriješi u mišljenju, Kasani je imao svoju Fatimu koja bi ga podsjetila na ispravno mišljenje i na razloge zbog čega se greška smatrala greškom. Zbog toga, uživala je ogromno poštovanje i velike počasti od svoga muža! Ona mu je rodila jedno muško dijete.
Poseban naučni doprinos dali su u Halepu, u Šamu, gdje su dugo podučavali u medresi El-Halevijja u kojoj je Fatima uvela jedan novi običaj – priređivanje ramazanskih iftara za fakihe El-Halevijje. Naime, pripovijeda se da je na svojoj ruci do tada nosila dvije vrijedne narukvice koje je prodala i od tih sredstava organizirala je pripremu iftara u svakoj ramazanskoj noći. Taj se običaj očuvao sve do današnjih dana.[7]
Nakon jednog perioda boravka u Halepu, poželjeli su da se vrate u svoj rodni kraj. Ibn Adim kaže: “Obavijestio me je fakih Ahmed b. Jusuf b. Muhammed el-Ensari el-Hanefi, rekavši: “Imajući u vidu želju svoje žene, Kasani je bio odlučio da se iz Halepa vrati u svoju domovinu. Kada je pravedni vladar Nuruddin Mahmud to saznao, pozvao ga je i od njega zatražio da ostane u Halepu. Kasani ga je upoznao sa razlozima svoga odlaska i istakao da ne želi da se suprotstavlja svojoj supruzi koja je kćerka njegovog šejha. Naposljetku, vladar i Kasani su postigli dogovor da joj pošalju slugu, jer neće trebati da se od njega sklanja da je ne vidi, a on će joj prenijeti želju vladara za ostankom. Kada je sluga stigao do njenih vrata i zatražio dozvolu za ulazak, ona mu nije dozvolila, već se od njega zaklonila. Potom je poslala poruku svom mužu u kojoj mu poručuje: ‘Toliko dugo izučavaš fikh, pa zar ne znaš da nije dozvoljeno da u mene gleda ovaj sluga? Kakva je razlika između njega i drugih muškaraca u pogledu dozvoljenosti pogleda?’ Sluga se vratio i prenio ovu poruku njenom mužu u prisustvu vladara, pa su joj poslali ženu sa pismom od vladara Nuruddina, na koje je ona pozitivno odgovorila.”[8]
Ljubav prema velikanima ne završava se smrću
U Halepu su živjeli i u njemu su napustili svoj plodni ovosvjetski život. U njemu su i ukopani, prvo ona, a nakon nje i on. Svake noći, uoči petka, Kasani je odlazio do njenog kabura, i tako je postupao sve dok nije umro 10. redžeba 587. godine po Hidžri. Ukopan je odmah pored kabura svoje supruge.
Rekao je Ibn Adim: “Čuo sam Dijauddina Muhammeda b. Hamisa el-Hanefija kako kaže: ‘Prisustvovao sam trenucima preseljenja šejha Kasanija. Učio je suru Ibrahim sve dok nije završio sa ajetom: ‘Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovome svijetu i na ahiretu’[9]. Njegova je duša izašla nakon što je izgovorio riječi ‘i na ahiretu’.’”[10]
Allah neka se smiluje svim našim učiteljima, profesorima i islamskim učenjacima! Neka ih nagradi za njihov mukotrpni rad, za njihova odricanja, za strpljenje i sveukupni doprinos u širenju islamskih nauka onako kako Allah najbolje nagrađuje za korist učinjenu ummetu Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
__________________________________
[1] Ibn Kutlubuga, Tadžut-teradžumi, str. 328.
[2] Darul-kutubil-ilmijja, Bejrut, Liban, 1986. godina, drugo izdanje.
[3] Kasani, Bedaius-sanai, Darul-kutubil-ilmijja, Bejrut, Liban, 1986. godina, drugo izdanje, str. 88.
[4] Ibn Abidin, Reddul-muhtar, 1/100.
[5] http://www.odabasham.net/%D8%AD%D9%84%D8%A8-%D8%AA%D9%86%D8%AA%D8%B5%D8%B1/88425-%D8%A2%D9%87-%D9%8A%D8%A7%D8%AD%D9%84%D8%A8-2
[6] Ibn Kutlubuga, Tadžut-teradžumi, str. 328.
[7] Kasani, Bedaius-sanai, Darul-kutubil-ilmijja, Bejrut, Liban, 1986. godina, drugo izdanje, str. 76.
[8] Ibidem.
[9] Ibrahim, 27.
[10] Ibn Kutlubuga, Tadžut-Teradžumi, str. 329.