Priredio: Amir Durmić
U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu institucije imameta – vođstva u islamu:
- Odabir i ustoličenje vrhovnog vođe svih muslimana kolektivna je obaveza ummeta, a na tu obavezu ukazuju Kur’an, sunnet i konsenzus sljedbenika sunneta.
- Imamet je vrsta ugovora između ummeta, tj. svih muslimana i imama – vođa i predvodnika, čiji je primarni cilj uspostava hilafeta utemeljenog na principima vjerovjesništva, kako bi se očuvala vjera, ali i regulirala ovosvjetska pitanja i interesi.
- Vrhovni imam – halifa bira se na nekoliko načina: konsenzusom muslimana, odabirom i prisegom koju mu daju ugledne i mjerodavne ličnosti iz različitih branši i profesija koje predstavljaju sve muslimane, ukoliko halifa lično postavi svoga nasljednika[1], ako silom, tj. pučem, dođe na vlast, a potom se muslimani slože i prihvate ga kao halifu. Imamet halife koji je na ovakav način došao na vlast legitiman je i obaveza mu je iskazivati pokornost u svemu što je dobro i ispravno.
- Predvodnici muslimana i vladari prema ummetu su obavezni: u praksu sprovoditi Allahov šerijat, čuvati ispravno islamsko vjerovanje, raditi na očuvanju jedinstva i zajedništva muslimana, uspostaviti instituciju naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, uspostaviti instituciju džihada – borbe na Allahovom putu, sakupljati zekat i dobrovoljne priloge – sadaku, dodjeljivati funkcije i položaje u državi shodno osposobljenosti i kompetencijama podanika itd.
- Što se tiče obaveza muslimana prema imamima, vođama i vladarima, oni su dužni pokoravati im se i slušati ih u svim prilikama, bilo da se radi o onome što im je drago ili mrsko, ali samo pod uvjetom da je posrijedi ono što je šerijatski legitimno i dozvoljeno, i što se smatra pokornošću Uzvišenom Allahu, a ukoliko se radi o grijehu ili nepravdi, tada im se ne smiju pokoravati.
- Muslimani su svoje vladare dužni savjetovati onda kada pogriješe, a pomoći im i podržati ih onda kada ispravno postupe. Greške i propuste treba im oprostiti, a njihove mahane i sramote sakriti. Za ovosvjetskim dobrima, bogatstvom i ukrasima koje posjeduju vladari, muslimani ne trebaju žudjeti. Također, muslimani trebaju iskreno moliti Allaha da im vladari budu dobri i čestiti.
- Strogo je zabranjeno pobuniti se i povesti oružanu borbu protiv vladara, sve dok su muslimani i dok sude po Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa čak i ako su nepravedni, to strpljivo treba podnositi. Pod njihovim vođstvom treba obavljati hadž i voditi džihad, pa čak i onda kada su nepravedni i onda kada grijehe budu javno činili. Dakle, obaveza je biti dio zajednice koju predvode nepravedni i grješni vladari, pa čak i ako prema podanicima ispoljavaju nepravednu silu i nasilno oduzimaju imetke.
Komentar: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Huzejfa b. Jeman, rekao je da će se nakon njega pojaviti nepravedni vladari koji neće slijediti njegov sunnet ni njegovu Uputu, pa kada ga je Huzejfa upitao kako će se ponašati u tom vremenu ako dočeka takve vladare, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: “Slušaj i pokoravaj se svome emiru (vođi), pa makar te po leđima udarao i imetak ti nepravedno uzeo.” (Muslim, Sahih, br. 1847.) Učenjaci su kazali da je pokoravanje vladaru, pa čak i onda kada je nepravedan, daleko bolja opcija, zato što sa sobom nosi veću korist od štete, jer u slučaju oružane pobune protiv nepravednog vladara prolijeva se krv nedužnih, narušava sigurnost i dovodi do razjedinjenosti. Također, učenjaci navode da su gotovo svi ustanci protiv vladara, kojima svjedoči historija, bilo da se radilo o pravednim ili nepravednim vođama, uglavnom donosili daleko veću štetu od koristi.
- Institucija imameta prestaje biti punovažna onda kada nestane neka od glavnih komponenti na kojoj se ta institucija zasniva. Naprimjer, ako imam umre ili nestane, ili ako on izgubi neki od uvjeta koji se nužno moraju naći pri njemu da bi obnašao tu uzvišenu funkciju, pa recimo poludi ili se odmetne od vjere ili slično, njegov imamet više nije validan.
Komentar: Islamski učenjaci navode više od deset uvjeta koji se moraju naći pri imamu kako bi njegov imamet bio šerijatski legitiman, a to su: da bude musliman, šerijatski punoljetan, pametan (tj. da posjeduje zdrav razum), da posjeduje osnovno znanje o islamu i šerijatskim propisima, da nije poznat kao počinitelj velikih grijeha, da je muškarac, da je pronicljiv i oštrouman, da bude hrabar i čvrst kao ličnost, da ima zdrave tjelesne organe i zdrava čula (tj. da ne bude invalid), da ne bude od onih koji žude za vlašću i položajem, da vodi porijeklo iz plemena Kurejš. Naravno, među učenjacima postoje različita mišljenje oko određenih uvjeta koji su ovdje spomenuti, tj. da li su uvjet ispravnosti imameta ili su samo poželjne kompetencije, o čemu se detaljno govori u knjigama fikha.
- Ukoliko imam iz nekog šerijatski opravdanog razloga izgubi svoj legitimitet, tj., ukoliko više pri sebi nema osnovne uvjete koji bi imam morao ispunjavati da bi bio postavljen na poziciju halife, to nužno ne znači da je postao nevjernik, već znači da je izgubio šerijatsko pravo da bude vrhovni vođa muslimana. Također, to ne znači da ga je istog trenutka, nakon što izgubi pravo na imamet, obaveza silom ukloniti sa položaja, jer da bi se tako postupilo, moraju se ostvariti određeni preduvjeti. Ukoliko se ti uvjeti ne ispune, a ljudi se tom vođi suprotstave i dignu pobunu protiv njega, to neminovno vodi u gubljenje ljudskih života i upropaštavanje imovine. Zbog toga, potrebno je održati kakav-takav vid uređene vlasti kako bi se ummet sačuvao od zla i štete, i kako bi se snaga ummeta i njegovi kapaciteti usmjerili u pravcu njegovih neprijatelja. Postupiti na ovakav način znači dati prednost prioritetima jer će se tako (i pored toga što na vlasti ostane vođa koji je izgubio legitimitet) održati mir i sigurnost u svim dijelovima države, neće biti podjela na grupe, od kojih će svaka imati svoju zastavu i obilježje, vjera će ostati snažna i dominantna, a slabi i potlačeni bit će zaštićeni.
Komentar: Što se tiče preduvjeta koji se nužno trebaju ispuniti kako bi svrgavanje halife koji je izgubio šerijatski legitimitet postalo obavezno, misli se prije svega na praktičnu sposobnost da se sa vlasti svrgne takav vođa. Ukoliko muslimani za takvo nešto nisu sposobni ili zbog snage takvog vođe, koji na svojoj strani ima, recimo, podršku vojske i velikog broja ljudi, ili zbog slabosti i neopremljenosti muslimana, tada im je bolje da ne dižu pobunu protiv njega.
- Procjena cijele ove situacije, na koji način postupiti, vraća se prvenstveno na odluku priznatih i bogobojaznih učenjaka, kao i onih koji imaju moć i utjecaj, a uvažavaju učenjake i drže do njihovog mišljenja.
- Ukoliko u nekom vremenskom razdoblju ili na nekom geografskom području fizički uopće ne bude imama ili ne bude imama koji ispunjava šerijatske uvjete i ima puni šerijatski legitimitet, u tom slučaju vođe muslimana će biti mjerodavne osobe iz ummeta na čelu sa učenjacima, kojima je obaveza da vjernike okupe i ujedine oko istine, ali onako kako to sunnet uči i nalaže, te da na sve načine pokušaju spriječiti razilaženja i nejedinstvo i da se svim kapacitetima založe da se u ummetu poštuju farzovi, stroge Allahove naredbe, i da se praktično sprovode u djelo.
- I onda kada ne bude imama, i džuma-namaz i namaz u džematu moraju se obavljati i dužni su im prisustvovati svi oni koji su inače obavezni prisustvovati ovim namazima. Također, obaveza je i dalje u društvima održavati instituciju naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, te na snazi moraju biti zakon i red, kako bi krv, čast i imetak muslimana, ali i svih drugih ljudi koji žive u islamskoj državi, poput štićenika (zimmija), i nemuslimana koji imaju garanciju o boravku i sigurnosti, ostali sačuvani i nepovredivi.
- Na ovaj će način u društvu biti osigurani sigurnost i mir, zakon i red, kao i jedinstvo i međusobna povezanost članova tog društva.
___________________
[1] Mnogi učenjaci kažu da je uvjet ispravnosti i legitimnosti ovako postavljenog halife da se s tim postavljenjem slože predstavnici muslimana, tj. ugledne i mjerodavne ličnosti, te da mu oni dobrovoljno daju prisegu.