Piše: Jasmin Džanan
Cilj ovoga rada je sagledati položaj muslimanskih školskih institucija na području Okruga Bihać, za vrijeme austrougarske uprave. Vremenski se promatra razdoblje od dolaska Austro-Ugarske Monarhije na prostor Bosne i Hercegovine 1878. godine, pa do kraja njene uprave u Bosni i Hercegovini 1918. godine. Želja nam je ukazati na činjenicu da Bihać u austrougarskom periodu nije bio samo “ključ Bosne“ u vojno-strategijskom pogledu i najjača tvrđava Bosanskog ejaleta, nego je i bilo područje s bogatom tradicijom muslimanskog školstva.
Iako su to bile škole u kojima se sticalo vjersko, šerijatsko-pravno i znanje orijentalnih jezika, one su predstavljale stožere vjersko-kulturnog života Bošnjaka u Krajini.
Muslimansko školstvo na području okruga Bihać prije Austro-ugarske uprave
Radi boljeg razumijevanja historijskog kontinuiteta obrazovnog procesa, dat ćemo kratak osvrt na muslimanske školske institucije prije dolaska Austro-Ugarske vlasti.
Razvoj gradova i kreiranje političko-administrativnih punktova u Osmanskom carstvu nametnuo je i potrebu iznalaženja brojnog kadra kao odgovor novim potrebama. Ideološke pobude, zasnovane na islamskom učenju malo su dolazile do izražaja. Dominirali su ideološki pogledi protkani osmanskom idejom. Škole su se pomicale srazmjerno napretku Turskoga Carstva, ali se ne može kategorički tvrditi da su sve kulturno-prosvjetne institucije bile isključivo predviđene osmanskoj ekspanzionističkoj politici. Ustanove koje su osnivane iz usko osmanskih potreba ili ovjekovječenja osnivača, brže su isčezavale od ustanova gdje je vladalo stvarno interesovanje za izučavanje islamskih disciplina.(1)
Uzroci opadanja interesa za arapsko-islamske znanosti su: zanemarivanje potrebe inovacija; konzervativan stav uleme da je potreba za inovacijama zatvorena; ostanak u okvirima starog sistema znanosti; sužavanje i bezrazložno odbacivanje sveg korisnog i tapkanje u mjestu, odstupanje pred neotkrivenim, uvlačenje u sebe, nespretnost i neznanje generacija prethodnika uslovili su da arapsko-islamske znanosti budu progutane i da ustupe mjesto savremenim dostignućima.(2)
Poslije osvajanja Bosne i Hercegovine, Osmanlije su u ove krajeve donijele brojne islamske tekovine, među kojima i muslimanske vjerske škole. Od 15. pa do druge polovine 19.vijeka, u Bosni i Hercegovini uspostavlja se čitav sistem obrazovnih objekata vjersko-prosvjetnog i općenito kulturnog karaktera, što je dovelo do širenja islama i kreiranja osobene muslimanske kulture.
Džamije i tekije prvi su prosvjetni objekti i učilišta, uz koje su se gradili i mektebi. Od nastanka školstva u islamu, u džamijama i mektebima učilo se čitanje i pisanje, zatim osnove Kur’ana, tefsira, hadisa, potom pravo i pravni propisi (Šerijat i ahkam). (3) (4)
Prema pisanju Mehmeda Mašića, na prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona, koji približno odgovara bivšem Bihaćkom sandžaku, prvu medresu osnovao je bihaćki kapetan Mehmed-paša Bišćević na Maloj otoci u Bihaću 1841.godine.
Istraživanja pokazuju da je to prva srednja škola u ovom kraju. To ne znači da se došlo do konačnog podatka, te da i ranije nisu postojale škole toga ranga na ovom prostoru, smatra Mašić. Medresa je bila prizemna. Imala je 13 stanova za učenike, predavaonicu, dvije abdesthane, avliju i bašču. Funkcionalnost i rad medrese bilježe se do kraja 1891.godine.
Osim te medrese, Mašić navodi i postojanje medrese u Bihaću iz 1866.godine. Inicijativom kajmekama Reuf –bega počela je gradnja medrese u Bihaću 1866.godine. Za podizanje medrese, dobrovoljne priloge dali su kajmekam, činovnici i mnogi ugledni građani.
Predviđeno je da medresa ima 10 soba za stanovanje učenika i predavaonicu. Nastava u ovoj medresi održavala se do kraja turske uprave u Bihaću 1878. godine.
Mašić u knjizi Bihaćke medrese ukazuje na neizbrisiv trag koji su bihaćke medrese ostavile u društvenom, prosvjetnom i opće kulturnom životu Unsko-sanskog kantona. (5)
Austro-ugarski obrazovni koncept u BiH
Austrougarska vlast (1878.) izazvala je korjenite društvene, političke, prosvjetne, ekonomske i kulturne promjene. Spor razvoj za vrijeme turske uprave iz temelja je zamijenjen sistemom izrazitijih planova novog poretka. Slijedeći devizu “Podijeli pa vladaj“- austrogarske vlasti na planu prosvjete imale su jasan cilj. On je podrazumijevao nastojanje da prenošenjem prakse svoga školskog sistema, uz respektovanje bosanskohercegovačkih socioetnografskih posebnosti, obezbjedi ličnu dominaciju i s njom tijesno povezanu politizaciju školstva.(6)
Školski vjesnik iz 1894. god.(str.1.) (7) , svjedoči o zapuštenom stanju javne nastave. Isti izvor svjedoči i traži odaju priznanja pravoslavnim crkvenim općinama, franjevačkom redu i milosrdnim sestrama radi održanja obrazovanja i nauka na maternjem jeziku prije okupacije.
Prije uvođenja novog školskog sistema Austro-Ugarske vlasti, nakon okupacije, prikupile su podatke o stanju u školstvu.
Broj muslimanskih škola
Ruždija Medresa Mekteba Učitelja Učiteljica Učenika Učenica SUMA
18 18 499 535 18 15.948 7.360 23.308
Prema popisu iz 1879. godine bilo je 448.613 Muslimana. Otprilike 10%, tj. 44.861 bilo je sposobno za školovanje. To znači:
a. Da je na jednu školu dolazilo 900 muslimanskih stanovnika i 90 muslimanske, za školu sposobne djece.
b.Da je od naznačenog približnog broja, pohađalo otprilike 52% djece sposobno za školu(8)
Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu Austro-Ugarska je zatekla (9) :
Mekteba (499)
Konfesionalnih osnovnih škola (110)
Ruždija (10)
Medresa (18)
Katoličkih latinskih škola i franjevačkih preparandija (5)
Jevrejskih osnovnih škola (11 )
Srpska niža realka (1)
Privatna ženska škola, Hadži Stake Skenederove (1)
Mekteba-idadija (vjerska škola) (1)
Mektebi-hukuk (administrativna škola) (1)
Jevrejska vjerska škola (ješibot) (1)
Miss Irbiina škola za obrazovanje ženskog podmlatka (1)
Berlinskim kongresom Austro-Ugarska se obavezala podići nivo školstva. Uvođenje kapitalističke privrede, zahtjevalo je kreiranje novog obrazovnog sistema koji bi mogao zadovoljiti privredne i društvene potrebe. S ciljem unificiranja školstva, vlast je osnovala državne osnovne škole.
Osnovni ciljevi bili su: obuhvatiti što veći broj djece svih konfesija; ustanoviti jedinstven plan i program za sve škole u BiH; uvesti obavezno osnovno školovanje i odvojiti crkvu od države.
I pored uvođenja državnih škola nisu prestale raditi i konfesionalne škole. Mađarsko ministarstvo prosvjete, kao i zemaljski školski inspektor Prausek iz Beča zagovarali su opstanak konfesionalnih škola, odnosno postupnost u germanizaciji škola u BiH. (10)
Nova vlast reformu je započela uredbom o tri vrste školstva: općeg narodnog, privatnog i konfesionalnih škola. (11) Nedostatak finansijskih sredstava i stručni osposobljeni kadar, usporavali su planiranu reformu. Pored finansija bitan faktor u razvitku školstva predstavljao je i nivo interesa Monarhije. Monarhija je željela uspostaviti školski sistem koji će biti podoban političkim i ekonomskim ciljevima okupacije. Naredbom zemaljske vlade od 6. juna 1879. godine, definisan je ustroj osnovnog školstva BiH. Ta naredba podrazumijevala je okupljanje sve školske djece po kotarima kako bi se podučila čitanju, pisanju računanju i vjeronauci (12) , a poduku bi realizirali austrougarski oficiri.
Domaće stanovništvo imalo je nepovjerljiv odnos prema interkonfesionalnim školama u početku, ali učvršćenje nove vlasti i povećan broj škola, utjecali su na stanovništvo da ih postepeno prihvati i dopuste djeci obrazovanje u istima.
Drugom naredbom Zemaljske vlade od 10. maja 1880. godine o ustrojstvu osnovnih škola u Bosni i Hercegovini započeo je širi proces izgradnje i osnivanja osnovnih škola.
Tom naredbom određeno je da troškove podizanja i održavanja škola snosi općina, koja je obavezna namiriti platu i doplatak učiteljima. (13)
U narodne osnovne škole slobodan je pristup djeci svake vjere u zemlji. O prisilnom školskom polasku za sada nema govora. Polazeći od tog načela da školsku naobrazbu u zemlji treba što više širiti i unapređivati, neka političke vlasti zgodnim taktom o tome nastoje da što više roditelja ili njihovih zastupnika, koji stanuju u onom mjestu gdje ima škola, ili ne više nego pola milje odande, svoju djecu ili štićenike šalju u osnovnu školu. Sposobnost za školsku nastavu otpočinje navršenom 6. godinom. Kotarske oblasti neka bez prestanka o tome nastoje da pomalo, sva djeca raznih vjera budu mogla dobivati elementarnu nastavu. (14)
1881. godine, u Sarajevu je osnovan kurs kojim bi se potčasnici zamjenuli pomoćnim učiteljima. Bitno je istaći da su finansije i razvoj zemlje diktirali tempo napredovanju narodnih osnovnih škola. Šerijatsko-sudačka škola u Sarajevu otvorena je 1887. godine. Imala je zadatak da obrazuje kadije.
Da bi se izbjeglo školovanje muslimana u Carigradu, Vlada je 1881. godine odobrila Statut za ustrojenje sudijske škole s ciljem obrazovanja činovnika koji će se zaposliti u šerijatskim sudovima. Škola bi se finansirala iz zemaljskih sredstava, a Muslimanski školski odbor imao je ovlaštenje da nadzire rad. (15)
Novi zajednički ministar finansija Istvan Burian, unosi promjene u školstvo 1903. godine.
U obrazovnom pogledu vodio je kurs koji je predstavljao kompromis između Kallayeve dozirane školske politike i obrazovnih potreba naroda u okupiranoj zemlji. Obrazovna politika bila mu je imobilna, sa strogim nadzorom i naglašenom brigom za kvalitet, sprečavala je svaku ekspanziju školstva koje bi moglo izmaći kontroli vlasti. (16)
Za razloge namogućnosti bržeg osnivanja škola, Burian je isticao: otpor i nepovjerenje bosanskohercegovačkog stanovništva; nedostatak učitelja muslimanskih i pravoslavnih; nezainteresovanje roditelja da obrazuju djecu u državnim školama i nedostatak finansija za obimnije pokretanje te aktivnosti.
Ministar Burian izradio je program o podizanju osnovnih škola za period 1908-1912. Ukupno bi se gradilo 95 škola.
Predviđena je i nova nastavna osnova koja odgovara razvoju školstva, koja je upućena i učiteljskim društvima da se o njoj izjasne kao i revizija školskih knjiga za osnovce. (17)
Članom 13. Bosanskoga ustava iz 1910. godine, utvrđena je uloga obrazovanja:
“Znanost i njena nauka su slobodne. Oko obrazovanja mladeži treba se dovoljno starati u javnim školama. Nastavne i odgojne zavode osnivati i na takvima naučavati ovlašten je svaki zemaljski pripadnik, koji je za to na zakonit način dokazao svoje sposobnosti i ispunio ostale dotične oblasne propise. Vrhovno vodstvo i nadziranje cjelokupne nastave i odgoja pripada Zemaljskoj vladi.“ (18)
Zakon po kome se obavezna nastava odnosila na državne osnovne škole, učinio je da veliki broj djece izbjegne školovanje. Članom 2. tog zakona, propisano je da muška djeca starija od 11 godina i ženska od 10 godina ne mogu biti primljena u prvi razred.
Muslimanski klub inicirao je odredbu u Zakonu koja oslobađa pohađanje narodne škole polaznike privatnih ili konfesionalnih škola. Ta nepovoljna odredba, utjecajem Zemaljske vlade i konzervativnog Muslimanskog kluba, definisala je početak školovanja muslimanske djece, onog trena kada druga djeca je završavaju, tj.sa 10 ili 11 godina.
Prema Vojislavu Bogićeviću, budžetom BiH za 1910.godinu školstvu je određeno 2.332.176 kruna a žandarmeriji 4.512.334 krune, tj. duplo više (19) , a Zakon o obaveznoj nastavi nije bilo moguće izvesti bez povećanja broja državnih škola.
Obrazovne mogućnosti i dužinu obrazovanja mladih definisali su porodica, materijalni i kulturni faktori. Dugotrajan je proces smanjiti nepismenost i omogućiti eduakciju za sve pojedince. Obrazovanje u tom periodu, bilo je usko vezano za politiku, privredu kao i nepostojanje adekvatnog obrazovnog kadra i novčanih sredstava.
Austrougarska uprava je zahtijevala da se sredstva za kulturni i obrazovni progres stanovništva obezbjede iz vlastitih prihoda zemlje. To načelo bilo je potvrđeno i paralelnim austrijskim i ugarskim Zakonom o upravljanju.
Ferd Hauptmann ističe da je ta obaveza značila veće opterećenje, jer modernizacija uprave, kao i privredno i socijalno razvijenija okolina, zahtijevali su pozamašna sredstva i veće aktivnosti nego u tursko doba.(20)
Bilješke
1-Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV do XVII vijeka, Fakultet islamskih nauka Sarajevo, Sarajevo, 1999, str. 208., drugo izdanje.
2-Ibid.
3-Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave,
Mostar, 1999, str.18.
4-Nakon susreta sa ostacima drugih kultura i civilizacija, posebno helenizma i indoiranske tradicije, prihvaćene su i pojedine nacionalne znanosti: medicina, filozofija, matematika… To se posebno uočava iz klasifikacije znanosti, koje su nastale u islamskom kulturnom svijetu na tradiciji drevnih grčkih klasifikacija, koje su
u ovom period u islamskom svijetu dobile modificiraniji oblik ( I. Kasumović, n.d., str. 18. )
5-Mehmed Mašić, Bihaćke medrese, NIP „UNSKO-SANSKE NOVINE“, Bihać, 1998. g., str. 15,16. i 18.
6- Ademović, Halid: Učiteljske škole u Bosni i Hercegovini (1882-1972), Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke Mostar, Sarajevo, 2009, str. 37.
7-Prema Elvira Islamović, Školstvo i obrazovanje na području okruga Bihać za vrijeme austrougarske uprave, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod“, Bihać, 2008, str. 25.
8-Vjekoslav Klaić, Bosna, Zagreb, 1878, str. 140-141., prema E. Islamović, n. d., str. 26.
9-Đorđe Pejanović, Srednje i stručne škole u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1953, str. 55.,
prema E. Islamović, n. d., str. 27.
10- Mitar Papić, Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije 1878-1918, Sarajevo, 1972, str. 41., prema E. Islamović, n. d., str . 29.
11-Ibid.
12-Službeni dodatak Školskog vjesnika 1879-1894, Zemaljska štamparija Sarajevo, 1894, str. 2., prema E. Islamović, n. d., str . 30.
13- Službeni dodatak Školskog vjesnika 1879-1894, Zemaljska štamparija Sarajevo, 1894, str. 2.,Naredba Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 10. maja 1880. o ustrojstvu osnovnih škola u kojima će nastavljati c. kr. potčasnici, prema E. Islamović, n. d., str. 30.
14-Ibid, str. 31.
15-Nusret Šehić, Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hrecegovini, Sarajevo, 1980, str. 40., prema E. Islamović, n. d., str. 31.
16-Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjopolitički razvitak BiH od 1878. do 1914., str. 132.
17-Izvještaj o upravi BiH, 1907, str. 41-42., prema E. Islamović, n. d., str. 36.
18-Bosanski ustav, fototip izdanja iz 1910. godine, str. 66., prema E. Islamović, n. d., str. 38.
19-Vojislav Bogićević, Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini u doba turske i austrougarske uprave ( 1463-1918), Sarajevo, str. 144-145, prema E. Islamović, n. d., str. 40.
20-Ferdo Hauptmann, Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine ( 1878-1918), Prilozi za istoriju Bosne I Hercegovine II, knjiga LXXIX, Akademija nauka i umjetnosti BiH, str. 106. i 107., prema E. Islamović, n. d., str. 41.