Piše: Jasir F. Dizdarević
Esnaf Imamović je još jedan Bošnjak promovisan u magistra islamskih znanosti na Islamskome sveučilištu u Medini. Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Jedinom. Donosim salavat i selam na Njegova odabranika i miljenika Muhammeda sina Abdullaha, te na njegovu časnu porodicu i vrle ashabe.
U nedjelju, 5. safera 1432. godine po poslaničkoj Hidžri (9. januara 2011. god.), odbranjen je magistarski rad od strane studenta postiplomskoga studija Fakulteta šerijata – odsjek metodologije islamskoga prava (načela jurisprudencije, ar. usulul-fikh), na Islamskome univerzitetu u Medini, Esnafa M. Imamovića, kojim je stekao zvanje magistara. Naslov rada je: “Naučni studij i valorizacija djela »Et-takriru vet-tahbiru fi šerhi kitabit-tahrir« od početka do kraja prvog poglavlja”.
Knjiga »Et-takriru vet-tahbir« autora Ibnu-Emiril-haadža {umro: 879. god. po H.} je komentar na djelo »Et-Tahrir« od Ibnul-Hummama {umro: 861. god. po H.}, a urađena valorizacija odnosi se samo na jedan dio (prvo poglavlje) tog komentara. Knjiga Ibnul-Hummama je jedno od najvažnijih usulskih dijela uopće, a samim time i komentar njegovog učenika Ibnu-Emiril-haadža. Posebna vrijednost ogleda se u njihovom pristupu i načinu pisanja nauke usulul-fikha koji se smatraju sponom između hanefija i mutekellimuna.
U usulskoj znanosti poznata su tri pravca: hanefijski, mutekellimski i pravac onih koji spajaju ove dvije škole (ar. tarikatul-džem’i). Hanefijsko učenje usulul-fikha odlikuje se po tome što usulska pravila crpi iz fikhskih ogranaka (ar. furu’) prenesenih od Ebu-Hanife, rahimehullah, i njegovih učenika, te navođenjem fikhskih primjera, dok pravac mutekellimuna (ostala tri mezheba) pravila donosi shodno tradicionalnim i racionalnim dokazima, slagalo se to sa fikhskim ograncima tih mezheba ili ne, a te ogranke spominju samo radi pojašnjenja i to rijetko. Treći pravac u pisanju usulul-fikha je spona između dvije predhodno pomenute škole i upravo djelo »Et-Tahrir« postavlja temelje jednom takvom pristupu.
Trosatnoj, javnoj raspravi i odbrani teze u amfiteatru Fakulteta da’ve i usulud-dina na Islamskome sveučilištu u Medini prisustvovao je nemali broj slušalaca raznih nacionalnosti, a među njima i jedan broj Bošnjaka. Osobno mi je bila čast da budem nazočan ovoj znanstvenoj diskusiji u kojoj su aktivno učestvovali:
– Doc. dr Ali ibn Husejn Ali {mentor i predsjednik komisije}
– Prof. dr Abdul-Fettah ibn Ahmed ed-Dahmisi {član komisije}
– Prof. dr Hamed ibn Hamdi es-Sa’idi {član komisije}
Teza koju je kandidat predao za sticanje magistarske titule sastoji se iz studijskog dijela i naučne valorizacije teksta samog komentara. Ovo vrijedno djelo upotpunjeno je i mnogobrojnim indeksima, kao što su indeksi: ajeta, hadisa, stihova, termina, sekti, mijesta, literature, ličnosti i znanstvenih cjelina.
Studijski dio sadržava biografiju Ibnul-Hummama i upoznavanje sa njegovim djelom »Et-Tahrir«, zatim žvotopis Ibnu-Emiril-haadža i osvrt na njegov komentar kroz literaturu na koju se vraćao, način pisanja, te naučnu vrijednost i kritike spram komentara njegovoga. Biografije oba učenjaka sadrže njihovo porijeklo, vrijeme u kojem su živjeli, put sticanja znanja i naučne discipline koje su izučavali, njihove učitelje i učenike, njihovu apologetičku (ar. aqidah) i fikhsku opredjeljenost, te opus dijela koja su iza sebe ostavili.
Naučna valorizacija je smještena u podnožne napomene i sadržava usporedbu četiri manuskripta sa naglaskom na razlike između istih, valorizaciju hadisa, dokumentiranje stavova i predaja od islamskih učenjaka, pojašnjenje stručnih termina i manje poznatih riječi, kraće biografije ličnosti pomenutih u komentaru Ibnu-Emiril-haadža, te znanstvene opaske u zavisnosti od potrebe.
Valorizirani tekst sadržava definisanje usulul-fikha kao nauke; tematiku kojom se bavi usulul-fikh; logičke teoreme (vrste definicija i analogija); znanosti na kojima se temelji usulul-fikh; jezička načela kao što su: definicija jezika, rasprava o utemeljitelju jezika, mogućnost postojanja povezanosti između riječi i njihovih značenja, prihvatljivost riječi kao produkta apstraktnoga značanja ili njegove spoljnje manifestacije, načini spoznaje jezika, postojanje analogije u jeziku, te na kraju podjela riječi po nekolicini principa.
Imamovićev magistarski rad proteže se na pet stotina osamdeset i četiri stranice; studijski dio zauzima devedeset stranica, indeksi osamdeset, a preostalih preko četiri stotine stranica je tekst od već pomenutoga komentara sa valorizacijom koja je sadržana u podnožnim napomenama. U tim fus-notama, a čiji broj doseže četiri tisuće, nalazi se i više od stotinu i trideset biografija raznih ličnosti koje se pominju u samome tekstu.
Nisam mogao sakriti svoje prijatno iznenađenje dok sam, prateći samu diskusiju i praveći zabilješke za ovaj informativni članak, čuo završnu ocjenu ovoga stručnoga rada. Naučna komisija, sa svoja tri već pomenuta člana, Esnafov magistarski rad ocijenila je sa najvišom mogućom akademskom ocjenom – odličan sa prvim stupnjem časti, poželivši autoru svijetlu budućnost u svijetu islamskog naukovanja i istraživanja.
Naš cijenjeni brat i kolega Ebu-Hammad Esnaf sin Mehmeda Imamović rođen je 7. juna 1979. god. u Tuzli, a živi u Lipovicama kod Kalesije. Završio je Behram-begovu medresu u Tuzli 1998. godine, nakon čega se zaposlio kao imam i ostao na toj dužnosti par godina do odlaska na studije u Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, grad – Medinu, i to na jedan od najprestižnijih islamskih sveučilišta u svijetu – Islamski univerzitet u Medini, gdje završava Koledž arapskoga jezika 2002. godine, a potom i Fakultet šerijata 2006. godine. U školskoj 2006/2007 godini upisuje postdiplomski studij na istom fakultetu iz oblasti usulul-fikha {metodologija islamskoga prava}. Član je Asocijacije studenata Bosne i Hercegovine u Medini – ASBiHUM. Oženjen je i otac troje djece.
Osobno ga znam više od jedne decenije, tj. od samog njegovog dolaska na studij u Medinu na Islamsko sveučilište, gdje smo zajedno studirali, družili se i učestvovali u mnogim davetskim projektima, te stoga mogu reći da ga poznajem kao strpljivog tragača za znanjem, vrijednog istraživača i dosljednog praktičara onoga što nauči. On je poznat, kako među bivšim, tako i među sadašnjim studentima u Medini, a i među bošnjačkim daijama i islamskim aktivistima, kao vrstan poznavalac hanefijske pravne škole i dosljedan praktikant iste, bez pokuđene pristrasnosti. Njegovi naučni članci, kojima se povremeno oglašavao u islamskim tiskanim i elektronskim medijima, a u kojima je iznosio autentične stavove hanefijske pravne škole po nekim gorućim pitanjima, djelovali su izrazito prosvjetiteljski u našim sredinama, u kojima, zbog nedostatka originalne i nepatvorene literature fikhske klasike na bosanskome jeziku, bilo ko može da nelegitimno i neutemeljeno pripisuje mezhebima ono što im ne pripada.
Allaha Uzvišenoga molim da našega brata Esnafa uvrsti među istinske učenjake ove plemenite vjere, vrijedne trudbenike i pozivače ka istoj, te praktičare nepatvorene tradicije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neka ga On, dželle še’nhu, učvrsti na stazi naših ispravnih predhodnika – es-selefus-salih i neka ga, na prostoru naše domovine Bosne i Hercegovine i svuda gdje žive Bošnjaci, učini perom zaoštrenim u službi ispravne akide i čistoga poslaničkoga sunneta. Amin!
U osvjetljenoj Medini, 11. januara 2011. god.