Priredio: Irfan Kasumović
Živimo u vremenu u kojem su smutnje, neznanje i ljudski porivi uzeli maha, u vremenu krize vjere i morala, u vremenu poremećenih kriterija vrijednosti kada se dobro smatra zlom, a zlo dobrom. Ovo je vrijeme u kojem se istina predstavlja neistinom, a neistina istinom. Ummu Seleme, radijallahu anha, pripovijeda da je čula Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: ”Doći će vrijeme kada će se iskreni čovjek ugoniti u laž, a lažovu će se vjerovati, kada će se povjerljivi proglašavati varalicom, a varalica povjerljivim, kada će ljudi svjedočiti i onda kada se to od njih ne bude tražilo, i kada će se ljudi zaklinjati onda kad se to od njih ne bude tražilo!” (Šerhu Me’anijel-Asar, Tahavi, br. 6123.) Sehl b. Sa’ad, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Doći će vrijeme kada se učenjak neće slijediti, kada se od dobrog čovjeka ljudi neće stidjeti, kada se stariji neće poštivati, kada se prema mladom neće samilosti imati, kada će se ljudi zbog dunjaluka ubijati; srca će im biti divlja… Za dobro neće znati, protiv zla se neće boriti, a dobri među njima će se kriti. To su najgora Allahova stvorenja, u koja On neće gledati na Sudnjemu danu!” (Džami’ul-Ehadis, Sujuti, br. 26415.) Također smo svjedoci da sekte poput šiija, neoharidžija i dr. ne štede svoga truda i pokazuju svoj ogavni jezik ismijavajući, grdeći i omalovažavajući autoritete ovoga ummeta – učenjake ehli-sunneta vel-džemata. I danas možemo čuti one koji nemaju znanja i one koji su priučeni, a ograničenih su intelektualnih sposobnosti, kako se bez imalo stida ismijavaju i prozivaju šejhove (učenjake), a da pritom i ne pridaju značaja riječima koje izgovaraju. U vezi s tim Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Čovjek će izgovoriti riječ na koju neće obratiti pažnju, a zbog nje će biti bačen u Vatru dublje nego što je razdaljina između istoka i zapada.” (Muttefekun alejhi) Prenosi se od Ubade ibn Es-Samita, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nije od nas onaj koji ne poštuje naše starije i koji nije milostiv prema našim mladim, i koji ne poznaje prava učenog!” (Ahmed, Hakim; šejh Albani kaže da je hadis hasen, Sahihu Džami’, 5443) U knjizi iz akaida od imama Tahavije, Allah mu se smilovao, stoji: ”Učenjaci prvih generacija (selefi), koji su preteča drugima u znanju, i oni koji poslije njih dođu – nosioci dobra i sljedbenici sunneta, poznavaoci fikha i teoretičari – spominju se samo po dobru i u lijepom svjetlu. Onaj ko ih spomene po zlu i na neprikladan način – nije na pravome putu!” Komentator ove knjige Ibn Ebi ‘Iz, Allah mu se smilovao, ovo je argumentirao sljedećim ajetima: ”Uzvišeni Allah rekao je: ‘Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (Prijevod značenja En-Nisa, 115.) Rekao je Ibn Asakir, Allah mu se smilovao: ”Znaj, dragi moj brate, Allah uputio i mene i tebe ka onome sa čime je On zadovoljan, i učinio nas obojicu od onih koji od Njega strepe i boje Ga se istinskom bogobojaznošću, da je meso islamskih učenjaka otrovno, i Allahovo pravilo u raskrinkavanju onih koji ih omalovažavaju je poznato, pa onaj ko svoj jezik usmjeri ka učenjacima, da ih grdi i kleveta, Allah takvoga iskuša sa mrtvilom srca, prije nego što preseli sa ovoga svijeta.” (Tebjinu kezibil-mufteri, str. 28.)
Blistave zvijezde
Uistinu je Uzvišeni Allah odabrao od Svojih stvorenja one koje voli i uputio ih da vjeruju, a zatim je odabrao od vjernika one koje On voli i podario im blagodat, podučio ih Knjizi, mudrosti i razumijevanju vjere i podučio ih je njenom tumačenju i dao im prednost nad ostalim vjernicima u svakom vremenu. Allah je uzdigao učenjake znanjem i ukrasio ih blagošću. Posredstvom učenjaka raspoznaje se halal od harama i istina od neistine, i štetno od korisnog i lijepo od ružnog. Zasluge učenjaka su velike i njihov značaj je ogroman. Njihova su sijela prepuna mudrosti. Njihovim djelima ukoreni su nemarni. Učenjaci su bolji od pobožnjaka i na većem su stepenu od njih. Oni su vođe mudžahida. Njihov život je sreća, a njihova smrt je nesreća. Oni opominju nemarnog i podučavaju neznalicu. Podučavaju druge da na lijep način raspravljaju. Njihova lijepa opomena uzrok je pokajanja grješnika. Svi ljudi su u potrebi za njihovim znanjem. Samo se svađalica može suprotstaviti ispravnom govoru učenjaka. Ljudima je obaveza da im se pokoravaju. Nepokornost učenjacima je zabranjena. Ko im se pokori, upućen je, a ko im je nepokoran, skrenuo je sa pravoga puta. Nije došlo nejasno pitanje vladaru muslimana koje nije mogao riješiti, a da nije postupao po govoru učenjaka i po njihovom mišljenju izdavao naredbe. I nije došao nejasan propis kadijama (sudijama) a da nisu po govoru učenjaka sudili i njihovom govoru se vraćali. Učenjaci su svjetiljke pobožnjaka i svjetionici zemalja. Oni su nasljednici poslanika i radost Allahovih štićenika. Oni su temelj ummeta i izvor mudrosti. Oni rasrđuju šejtana, neka je Allahovo prokletstvo na njega, i oni oživljavaju srca sljedbenika istine i umrtvljuju srca sljedbenika novotarija. Uzvišeni Allah, opisujući učenjake, u Kur’anu kaže: ”Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje” (Prijevod značenja El-Mudžadela, 11); ”A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan, i On prašta” (Prijevod značenja El-Fatir, 28.). Povodom ajeta: ”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim” (prijevod značenja En-Nisa, 59), prenosi se od Džabira ibn Abdullaha da je za Allahove riječi ”…i predstavnicima vašim”, rekao: ”To su učenjaci.” Također se prenosi od Mudžahida da je značenje Allahovih riječi ”…i predstavnicima vašim” protumačio da se to odnosi na učene. Od Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Doista je prednost učenjaka nad pobožnjakom kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama. Doista su učenjaci nasljednici poslanika, a poslanici nisu ostavili u naslijeđe ni dinare ni dirheme, nego su ostavili znanje, pa onaj ko ga uzme, uzeo je veliko dobro.” (Musned, Ahmed i Sunen, Nesai, šejh Albani ocjenio hadis sahihom, Sahihu Džami`, 6297) Rekao je Ebu Derda: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Ko krene putem tražeći znanje, Allah će mu olakšati put ka Džennetu. Doista meleki spuštaju svoja krila zadovoljni onim što on čini. Doista oni na nebesima i na Zemlji traže oprost za učenjaka pa čak i kit u moru.” (Ahmed, šejh Albani ocjenio hadis sahihom, Sahihu Džami`, 6297) Selman el-Farisi napisao je Ebu Derdau: ”Doista je znanje poput izvora, ono dolazi do ljudi pa ga uzme neko od njih te Allah podari da se ljudi okoriste njime. Doista je mudrost koja se ne obznanjuje ljudima poput tijela bez duše. Doista je znanje koje se ne uzima od učenih poput blaga koje se ne udjeljuje. Uistinu je primjer učenog poput primjera čovjeka sa svjetiljkom u tamnoj noći koji osvjetljava put svakom čovjeku koji pored njega prođe…” (Musned, Darimi) Ata ibn Muhammed el-Harani prenosi od svojih drugova da je Ka’b rekao: ”Uzmite znanje prije nego što nestane, jer doista znanje nestaje sa smrću učenjaka. Smrt učenjaka je kao zvijezda koja nestane. Smrt učenjaka je kao lom koji se ne može sanirati i ona je nenadoknadivi gubitak. Moji roditelji su zalog za učenjake.” Ata je rekao: ”Mislim da je rekao: ‘Kada sretnem učenjake, oni su moj putokaz, a izgubljena stvar ako ih ne sretnem. Nema dobra među ljudima izuzev sa učenjacima.” Ebu Vail je rekao: “Čuo sam Ibn Mes’uda da je rekao: ‘Znate li kako slabi islam?’, a prisutni su upitali: ‘Kako?’ Na to je on rekao: ‘Kao životinja koja mršavi, kao odjeća koja se skraćuje, kao dirhem čija se vrijednost umanjuje, a nekad budu u jednom plemenu dva učenjaka, pa sa smrću jednog od njih ode pola njihovog znanja, a sa smrću drugog ode sve njihovo znanje.'” (El-Fekih ve Mutefekih, El-Hatib Bagdadi) Abdullah ibn Amr ibnul-As rekao je: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Doista Allah ne uzdiže znanje tako što ga uzima iz prsa učenjaka nego ga uzima sa smrću učenjaka. Pa kada ne bude ostao nijedan učenjak, ljudi će uzeti za predvodnike neznalice koji će biti pitani i odgovarat će bez znanja, bit će u zabludi i odvodit će druge u zabludu.” (Muttefekun alejhi)
Neke osobine učenjaka
Učenjak korača smireno i blago, dostojanstveno i učtivo. U svom hodu prikupi svako dobro, ponekad voli samoću pa uči Kur’an, ponekad je zikrom zauzet, a ponekad nabraja Allahove blagodati koje iziskuju zahvalu. On se utječe Allahu od zla svoga sluha, vida, govora, svoje duše i šejtana. Kloni se svega onoga što ga se ne tiče i odlikuje se šutnjom sve dok njegov sagovornik ne poželi čuti njegovo mišljenje. Ako poveća svoje znanje, boji se da ono ne bude dokaz protiv njega. On se brine o znanju i kada god se poveća njegovo znanje, poveća se i njegova briga. Strpljiv je prema onome koji pogriješi prema njemu i tako se ponaša sve dok ga sa blagošću ne odvrati od tog lošeg ponašanja. Podučava svoje drugove lijepom ponašanju, ne dozvoljava im da pričaju o onome što ih se ne tiče i naređuje im da čine dobro. Jedna od njegovih osobina jeste to da on ne stječe znanje zbog pozicije i priznanja vladara, nego čuva svoje znanje izuzev od onih koji ga zaslužuju. Ne uzima novac za svoje znanje i ne traži protuuslugu kao naknadu za znanje. Ne traži društvo bogataša zbog znanja niti udaljava od sebe siromahe, naprotiv približava ih sebi i druži se sa njima, a daleko je od robova dunjaluka. Ponizan je prema siromašnim i dobrim ljudima kako bi ih podučio znanju. On naređuje slijeđenje Kur’ana i sunneta, a zabranjuje uvođenje novotarija u vjeru. Ne raspravlja se sa drugim učenjacima niti se svađa sa neznalicama. Njegova briga u učenju Allahovog govora i Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa jeste da ih razumije kako ne bi zapostavio Allahove naredbe i kako bi znao na koji način da se približi Gospodaru. On opominje nemarnog i podučava neukog, daje znanje onome koji ga je dostojan, a uskraćuje onome koji nije dostojan tog znanja. Njegov primjer je poput primjera ljekara koji daje lijek tamo gdje zna da će koristiti. Njegovo srce nije ispunjeno mržnjom i zavisti prema vjernicima, već preovladava lijepo mišljenje prema vjernicima u svemu gdje ih može opravdati. Ne voli nestanak blagodati kod ljudi. Blago postupa prema onome ko pogriješi prema njemu. Ako ga začudi nečije neznanje, uvijek se sjeti da je njegovo neznanje naspram njegovog Gospodara veće. Ne natječe se sa sljedbenicima dunjaluka da dostigne slavu i ugled, niti očajava zbog prekorenog dunjaluka. Spominje Allaha sa onima koji ga spominju i uzima pouku iz grešaka nemarnih. Poznaje bolesti svoje duše i kori je u svakom stanju. Kada se poveća njegovo znanje, u njegovom srcu nagomila se briga, i stidi se Živog i Vječnog. Zauzet je razmišljanjem o Allahu i zbog toga je odvojen od drugih. Alija ibn Ebi Talib, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: ”Hoćete li da vas obavijestim o čovjeku koji je pravi učenjak? To je onaj koji ne tjera ljude da gube nadu u Allahovu milost, koji im ne daje olakšice u griješenju prema Allahu, ne garantira sigurnost od Allahove kazne i koji ne ostavlja Kur’an nekom drugom. Nema dobra u ibadetu u kojem nema razumijevanja, a nema dobra u razumijevanju ako u njemu nema razmišljanja. Nema dobra u učenju Kur’ana u kojem nema razmišljanja.” (Musned, Darimi) Prenosi se da je Imran el-Mankari rekao: ”Spomenuo sam Hasanu nešto, na što je on rekao: ‘O Ebu Se’ide, nije tako. Kažu učenjaci…’, pa mi reče: ‘Teško tebi! Jesi li ti ikada vidio učenjaka?! Doista je učenjak onaj koji se odriče dunjaluka, koji žudi za ahiretom, učenjak je onaj koji dobro poznaje svoju vjeru i koji je ustrajan Allahu u ibadetu.'” (El-Hil’je, Ebu Nu’ajm)
Asr br. 38