Preveo: Amir Durmić 
Poziv u Allahovu vjeru je pozivanje u dobro i istinu. Ovaj poziv temelji se na pravdi i dobročinstvu, i to je poziv u ono čemu teži neiskvarena ljudska priroda, prihvata zdrav razum i ono za čim žude čiste ljudske duše. To je poziv u vjerovanje u Uzvišenog Allaha i općenito poziv u ispravno vjerovanje koje prihvataju zdrava srca i prema kojem su raširena ljudska prsa. To je poziv u tevhid, tj. priznavanje da je samo Allah istinski Stvoritelj, da samo On zaslužuje da bude obožavan, i da On ima svoja lijepa imena i svojstva koja su samo Njemu primjerena i koja ne nalikuju svojstvima ljudi.
To je poziv u čvrsto uvjerenje da je samo Allah Uzvišeni Jedan i Jedini u Svome rububijjetu i da u njemu nema sudruga, tj. da osim Njega nema istinskog Stvoritelja, niti da iko osim Njega istinski i apsolutno upravlja i vlada ovim kosmosom. Srce čovjeka koji ima ovakvo uvjerenje neće se vezati ni za koga drugoga osim za Allaha, te će njegov strah, nada i oslonac biti usmjereni samo ka Allahu Uzvišenom.
Poziv u Allahovu vjeru je i poziv u čvrsto vjerovanje da je Allah taj koji je istinski sudija Svojim robovima, te da im je On odredio sudbinu i da im samo On ima pravo propisati zakone kojih se oni trebaju i moraju pridržavati. Ovakvim vjerovanjem i uvjerenjem staje se ukraj parničenju pred zakonima koje Allah nije propisao, te se odbacuje svaki sud koji je u suprotnosti sa onim što su presudili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Uistinu je svaka presuda koja je u suprotnosti sa presudom Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nepravda i nasilje i presuda koja biva uzrokom da se među ljudima prošire nevaljalština i razvrat: ”Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El-Maide, 50). Ovakvim uvjerenjem robovi se potčinjavaju Allahovim naredbama kojim ih je zadužio te ih izvršavaju onako kako im je to On propisao i na način kako On to od njih zahtijeva, bez obzira da li je to što izvršavaju u skladu sa težnjama njihove duše ili ne. Isto tako, oni prihvataju Allahovu odredbu u pogledu sudbine te su čvrsto uvjereni da će ih zadesiti ono što im je On propisao, tako da se sudbini i prepuštaju, bili s njom zadovoljni ili ne: ”Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na Zemlji, i Njemu će se vratiti!” (Ali Imran, 83).
Poziv ka Allahu je poziv u obožavanje samo Njega, i to na način da čovjek bude čvrsto i nepokolebljivo uvjeren da niko osim Njega ne zaslužuje da mu se ibadet čini, pa makar taj neko bio melek, poslanik ili evlija – dobri i pobožni čovjek. Sve to iz razloga jer je Allah jedini i istinski Stvoritelj, pa kada je tako, onda niko osim Njega i nema pravo da bude obožavan.
Pozivanje ka Allahu je i pozivanje u iskreno vjerovanje i priznavanje svih Allahovih lijepih imena i svojstava koja su potvrđena Kur’anom i vjerodostojnim sunnetom, kao i čvrsto uvjerenje da su sva Allahova svojstva autentična, tj. onakva kako to Allahu i priliči. Vjerovanje u Allahova svojstva podrazumijeva njihovo pritvrđivanje Allahu bez tahrifa – izobličavanja i mijenjanja izvornog značenja, bez ta’tila – obesnaživanja njihovog značenja, bez tekjifa – ulaženja u suštinsku kakvoću i bez temsila – antropomorfističkog pristupa ovim svojstvima: ”Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi” (Šura, 11).
Pozivanje u Allahovu vjeru je poziv u slijeđenje Pravog puta, puta kojim su kročili Allahovi poslanici, iskreni vjernici, šehidi i dobri ljudi. To je poziv na Put koji je Uzvišeni Allah učinio sigurnom stazom koja vodi ka Njemu i to je Put kojim ukoliko njime krenu Allahovi robovi, on će ih sigurno odvesti ka sreći i prosperitetu na ovom i budućem svijetu. Slijedeći ovaj Put, ljudi će se kloniti uvođenja novotarija u vjeru čiji sljedbenici jedni druge odvode u zabludu, te se slijeđenjem svojih strasti udaljavaju od Allahove vjere. Ovakvi ne slijede ono što im je naredio njihov Stvoritelj i istinski Zaštitnik koji kaže: ”I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili” (El-En’am, 153). Odbijajući postupiti po ovoj Allahovoj naredbi, ovakvi čine ono što im je Allah zabranio, te se razilaze i u stranke dijele: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!’” (Eš-Šura, 13).
Pozivanje u Allahovu vjeru je pozivanje u lijep i uzvišen moral, činjenje najljepših djela, poštivanje svačijeg prava i dostojanstva, poziv u provođenje pravde na način da se svakome da pravo koje mu pripada, kao i poziv da se svakom čovjeku podari položaj i mjesto koje i zaslužuje. Primjenom svega spomenutog, među vjernicima se ostvaruje istinsko bratstvo i ljubav, te se, na područjima u kojima se u potpunosti primjenjuje Allahov šerijat, uspostavlja red, mir i sigurnost. S druge strane, u ovim sredinama se umanjuju ili u potpunosti nestaju loša djela i ružno i nemoralno ponašanje, kao što se ukidaju i bezbožnički zakoni koje su proizvele zabludjele ideologije, a pobornici ovakvih zakona i sistema bivaju poniženi jer su Allahove robove željeli odvratiti od istine.
Zbog svega što smo spomenuli, kao i zbog još mnogo pribavljanja koristi i otklanjanja štete koje poziv u Allahovu vjeru nosi sa sobom, institucija da’ve – islamskog misionarstva, u islamu zauzima veliko i uzvišeno mjesto, a oni koji se bave da’vom ubrajaju se u nasljednike Allahovih poslanika. Zato veliki broj kur’anskih i sunnetskih tekstova govori o obaveznosti i vrijednosti da’ve. Rekao je Uzvišeni Allah:
• ”Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje. Vaš Bog je jedan Bog, zato se samo Njemu iskreno predajte! A radosnom viješću obraduj poslušne” (El-Hadždž, 67);
• ”I neka te oni nikako ne odvrate od Allahovih riječi, kada ti se objave, i pozivaj Gospodaru svome i nikako ne budi od onih koji druge Njemu smatraju ravnim!” (El-Kasas, 87);
• ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisano Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte! Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati. A oni su se podvojili iz zlobe međusobne baš onda kad im je došlo saznanje. I da nije Riječi Gospodara tvoga prije izrečene, do označenog roka, s njima bi već bilo svršeno. A oni kojima se poslije njih Knjiga u nasljedstvo ostavlja veoma sumnjaju u nju. Zato ti pozivaj i budi ustrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: ‘Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo; Allah će nas sve sabrati, i Njemu će se svi vratiti” (Eš-Šura, 13-15);
• ”I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići. I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika” (Ali Imran, 104-105);
• ”A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam doista musliman!’” (Fussilet, 33).
• U oba Sahiha zabilježena je predaja od Abdullaha b. Abbasa, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza, r.a., u Jemen i naredio mu da ljude pozove u islam, i u klanjanje namaza i davanje zekata.
• Od Sehla b. Sa’da, r.a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan Hajbera rekao Aliji b. Ebi Talibu, r.a.: ”Kreni polahko sve dok ne dođeš na njihovo područje. Zatim ih pozovi u islam i obavijesti ih o Allahovim propisima koje su dužni izvršavati, jer tako mi Allaha, da Allah preko tebe uputi jednoga čovjeka bolje ti je nego da imaš najskupocjenije (crvene) deve.” (Buhari)
• Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Vjera je savjet! Rekoše: ”Savjet o kome, Božiji Poslaniče?” Reče: ”Savjet o Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana, i o ostalom muslimanskom puku!” (Muslim, br. 55, Knjiga o vjerovanju, poglavlje ”U Džennet neće ući niko osim vjernika”.)
• Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko bude pozivao na Pravi put, takav će imati nagradu svih onih koji mu se budu odazvali i na tom putu istine ga slijedili, s tim da od njihove nagrade ništa neće biti oduzeto, a onaj ko bude pozivao u zabludu, takav će imati grijeh svih onih koji ga u toj zabludi budu slijedili, s tim da se od njihovog grijeha isto tako ništa neće oduzeti.” Bilježi ga Muslim. ( Muslim, br. 2674, Knjiga o znanju, poglavlje ”Ko u islam uvede neki lijep običaj”.)
Ovi ajeti i hadisi nedvosmisleno govore o obaveznosti i vrijednosti pozivanja u Allahovu vjeru, pojašnjavaju rezultate dostavljanja i primjene Allahovog zakona, i ukazuju na postizanje mnogobrojnih koristi i dobrobiti za sve ljude koje se ogledaju u lakšem i lagodnijem životu na ovom i uspjehu na budućem svijetu. Isto tako, ovi tekstovi govore i o tome kako će ljudi primjenjujući princip pozivanja u Allahovu vjeru od sebe otkloniti različite vidove štete i neugodnosti.
Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz
Nastaviti će se…