Historija nauke i civilizacije prema ogromnoj većini tradicionalnih, usmenih i pisanih, zapadnih izvora, može biti rezimiran kao što slijedi: Cijela zapadna, i stoga naša moderna, civilizacija je izvedena iz grčkog naslijeđa (ugrubo: 6. v. p. n. e. – 1/2 v. n. e.). Ovo naslijeđe je izgubljeno tokom Mračnog doba (5-15 v.), ponovo nađeno tokom Renesanse (16 – 17 v.), sa njega je skinuta prašina i tako je ponovo oživio naš moderni svijet.
Kako je bilo teško objasniti kako je to znanje moglo da nestane približno petnaest vjekova, ali da bude ponovo nađeno, zapadni historičari su tu ulogu dali muslimanima: oni su bili ti koji su, igrom slučaja (Božijom voljom/op-rec.), sačuvali to znanje, čuvali ga za zapadnog genija da se ponovo uzdigne, prije nego je ponovo vraćeno u ruke i razvijeno od strane tog genija. Jedan od slavnih historičara koji brane ovaj stav, a koga slijede horde modernih historičara koji danas pune odsjeke za historiju, jeste i Francuz Duhem koji kaže:
“Otkrivanje grčke misli o prirodi spoljašnjeg svijeta završava se (Ptolomejevim) “Almagestom” koji se pojavio oko 145., i tada počinje pad antičkog znanja. Ona djela koja su uspjela pobjeći vatrama potpaljenim od strane muhamedanskih ratnika, postale su predmetom rasprave besplodnih tumačenja muslimanskih komentatora i, poput suhog sjemena, čekala su vrijeme kada će latinsko hrišćanstvo dati na raspolaganje jedno povoljno tlo na kojem će ponovo bujati i davati plodove.”[1]
Neki historičari idu i dalje od Duhema, i čak lišavaju muslimane i ove skromne uloge čuvanja; jedan takav historičar je, na jednoj skorijoj konferenciji na ovu temu [2], po prilici u stanju da tumači nepoznato, samouvjereno tvrdio da muslimani nisu sačuvali to naslijeđe, zapadni naučnici bi ga ionako ponovo otkrili.
Mogli bi se napisati cijeli tomovi o ovim i sličnim obmanama i mnogobrojnim besmislenostima koje ispunjavaju zapadnu historiju. Ipak, tome nije mjesto ovdje. Ukratko ćemo, međutim, prije nego nastavimo, iznijeti jedan ili dva komentara na prethodnu izjavu o grčkoj ulozi da bismo naglasili kako smiješan jedan takav argument može da bude.
Prije svega, znanje koje je obnovljeno, ili nađeno, ili učinjeno dostupnim u toj tkz. Renesansi
16. i 17. vijeka (što je još jedna zamisao zapadne historije bez ikakve logične osnove) nema nikakve sličnosti ni sa čim što je ostalo iza Grka. Matematika, medicina, optika, hemija, astronomija, geografija, mehanika itd. 16. vijeka je vjekovima ispred one koju su ostavili Grci. Bilo koja osoba, i sa najmanje znanja o spomenutim temama, može da uporedi ono što je ostalo iza Grka sa onim što je postojalo u 16. vijeku (i čak i sa onim što je postojalo u vjekovima do 14.). Stoga, svako može izraziti sumnju povodom zamisli da je grčko znanje obnovljeno tokom Renesanse.
Dalje, čak iako pretpostavimo da su Grci dali neki doprinos nekim naprijed spomenutim naukama, šta je sa njihovim doprinosom izumu papira, štampanju, tehnikama zemljoradnje, navodnjavanja, vjetrenjača, kompasa, industrijske proizvodnje, proizvodnje stakla, proizvodnje pamuka, brojevnog sistema, mehanizama trgovine, papirnog novca i čeka? Modernih finansija kao cjeline, bašči, cvijeća, kulture života, urbanog dizajna, lične higijene i mnogih drugih manifestacija koje čine našu modernu civilizaciju?
Što se tiče ideje da je grčko znanje nestalo, ovo je još jedna apsurdna tačka koju stalno ponavljaju zapadni historičari. Grčko znanje je bilo dostupno i tokom tkz. Mračnog doba u Vizantiji, pa čak i na Zapadu [3]. Zapadni historičari nikad ne prestaju insistirati da su muslimani grčko znanje preuzimali sa vizantijskih izvora, a ipak kažu da je nestalo, što je nemoguće shvatiti. Sada, ako je to znanje svo vrijeme bilo prisutno, zašto su zapadni naučnici čekali osvajanje islamskih zemalja na Siciliji (11. v.), u Toledu (Španija; 11. v.) i na istoku, tokom Krstaških ratova (11–12 v.), prije nego su počeli prisvajati to “grčko” znanje? Zašto čekati? I iznad svega, zašto su zapadni prevodioci 12. vijeka, na koje ćemo se kasnije vratiti, birali da prevode takvo znanje sa arapskog, da bi ga preveli na latinski, a nisu se vraćali na grčke ili čak latinske izvore? Ovo nikad ne objašnjavaju oni historičari koji uzimaju “miniscule and fragmentary” dijelove dokaza, često “smjese na svoju ruku”, da na njima grade opširne teorije (poput Pirenne teorije, spaljivanja Aleksandrijske biblioteke itd.)
Stvarni dokazi pokazuju da, tamo gdje su Grci prestali, muslimani su nastavili time udarajući temelje modernoj nauci i civilizaciji. Prije nego, doduše ukratko, pogledamo na neke aspekte odlučujućih muslimanskih utjecaja, ovaj autor, poput drugih muslimanskih historičara, prije svega, ne preže od toga da prizna da, iako muslimani jesu dali te doprinose, islamski razum i duša naglašavaju da su nauka i civilizacija od Boga [dželle še’nuh] dani darovi svim ljudima “of equal abilities”. Razlog zbog kojeg su se muslimani istakli u vremenu u kojem su se istakli nije ni zbog kakvog posebnog statusa (kojeg drugi, kako nam se čini, pripisuju samo sebi), već je to bilo jednostavno zbog tadašnjih uslova, tj. podsticaja islamskih vrijednosti, koje su bile veoma jake; podstaknuti vjerom, muslimani su bili u mogućnosti da postignu ono što ne bi mogli postići pod drugim okolnostima, kao što je to historija pokazala. Štaviše, muslimani su imali svoje, sopstvene, doprinose ali nikad nisu poricali ono što su primili u naslijeđe od drugih civilizacija, osobito od kineske sa kojom su imali odlične veze. U muslimanskoj civilizaciji, prilike su uvijek davane svim drugima. Muslimanska historija je prepuna primjera robova ili njihovih potomaka, bez obzira na etničku “mješavinu”, koji su postajali veliki naučnici, ljudi od pisma, vođe pa čak i vladari. Multivjerska priroda i priroda ravnopravnosti islamske civilizacije je neprevaziđena čak i od strane tkz. otvorenih i multikulturalnih društava današnjice. Čak i kada je cijelom islamskom svijetu prijetila opasnost od uništenja od strane krstaša i Mongola (sredina 13. vijeka), desetkovano stanovništvo muslimanskih zemalja u stotinama hiljadama (800 000 ubijenih u Bagdadu samo 1258.)[4], manjine, bez obzira da li se radilo o Jevrejima ili kršćanima (čak i saveznicima krstaša) su ipak preživjeli u okviru islamskih jurisdikcija, sa svom njihovom snagom, privilegijama i netaknutim imetkom.
Takva zapažanja kod sadašnjeg autora nisu proizvod želje da podupire svoje mišljenje. Mogu se naći i kod nekih od najboljih, ali često nepristupačnih i stoga neopaženih zapadnih historičara, ili renomiranih ljudi. Stoga, Glubb kaže:
“Dug zapadne kršćanske civilizacije arapskoj je sistematski podcjenjivan, ako ne i u potpunosti porican. Putem cenzure i propagande, stvorena je legenda da su muslimanski vladari bili ništa drugo do varvari, te da je ponovno rođenje znanja na Zapadu proizašlo direktno iz rimskih i grčkih izvora, isključivo, bez ikakve intervencije Arapa.”[5]
Drapper, također, primjećuje:
“sistematski način koji je evropska literatura skovala da se iz vida potpuno izgube naše naučne obaveze prema muhamedancima (muslimanima), nepravda temeljena na vjerskoj mržnji i nacionalnoj sujeti ne može da bude vječna… Arap je ostavio svoje intelektualno naslijeđe u Evropi što će, uskoro, hrišćanska civilizacija morati da prizna.” [6]
Islamski utjecaj je ovdje djelimično priznat u ovome odlomku.
Reference:
[1] P. Duhem: Medieval Physics, u uredništvu R. Paltera: Toward Modern Science; The Noonday Press; New York; 1961; I tom, str. 141-159; citat se nalazi na str. 141, ovaj članak je preštampan iz “Physics, the History of”, Catholic Encyclopaedia, XII (1911), str. 47-52.
[2] Manchester Metropolitan University, 27. oktobar 2001. [3] Pogledati, na primjer:
D. J. Geanokoplos: Medieval Western Civilisation, and the Byzantine and Islamic Worlds, D. C. Heath and Company, Toronto, 1979.
W. Durant: The Age of faith, Simon and Shuster, New York; 6. štampanje; 1950.
G. Sarton: Introduction to the History of Science (u 3 toma), The Carnegie Institution of
Washington, Baltimore, 1927-1947.
[4] Ser Thomas W. Arnold: Muslim Civilisation during the Abbasid Period u okviru “The Cambridge Medieval History”, Cambridge University Press 1922 (novo izdanje 1936), 4. tom., urednici: J. R. Tanner, C. W. Previte, Z. N. Brooke, 1923., str. 274-298, str. 279.
Ser John Glubb: A Short History of the Arab Peoples, Hodder and Stoughton, 1969., str. 207.
[5] Ser John Glubb: A Short History of the Arab Peoples, Hodder and Stoughton, 1969., str. 289.
[6] J. W. Draper: A History of the Intellecutal Development of Europe, 2 toma, London, 1875., pregledano i ispravljeno izdanje; 2. tom, str. 42.
Odlomak iz članka: Aspects of the Islamic influence on Science and Learning in the Christian West (12th – 13th century), autor: Salah Zaimeche, BA, MA, PhD, glavni urednik: Professor Salim Al- Hassani, FSTC (Foundation for Science, Technology and Civilization) Limited**
* Ovo je naslov koji sam izabrao za prijevod uvodnog dijela već spomenutog članka.
** FSTC Limited zadržava sva prava; prevedeno po dozvoli.