Ova rečenica postala je neslana šala koju, što namjerno što nenamjerno, prilikom raspravljanja koriste neki ljudi, dok drugi koriste izraz: ”Po tom pitanju postoje dva mišljenja!“, do te mjere da je to postalo poput poslovice. Kako nisam od onih koji vole bježati od stvarnosti i od onih koji zabijaju glavu u pijesak, tako potvrđujem da razilaženje postoji, i to je stvarnost. Ako ranija poslovica glasi ”po tom pitanju postoje dva mišljenja“, onda ćemo i mi dodati nekoliko riječi na spomenuti izraz.
Tumačeći Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Post je Moj i Ja nagrađujem za njega…“, koje su u suštini hadisi-kudsijj od Allaha, tebareke ve te’ala, imam Ševkani u svojim fetvama nazvanim ”El-Fethur-Rabbani” naveo je 55 (pedeset i pet) mišljenja, a zatim je svemu tome dodao svoje 56. (pedeset i šesto) mišljenje.
Kada je u pitanju određivanje Noći kadra (Lejletul-kadr), Hafiz Ibn Hadžer u Fethu je spomenuo da u vezi s tim postoji veliko razilaženje i da postoji više od 40 (četrdeset) mišljenja. Sam Hafiz Ibn Hadžer došao je u sličnu situaciju u određivanju trenutka u kojem se dova ne odbija u danu džume.
U određivanju srednjeg namaza (es-salatul-vusta), dakle koji je to namaz konkretno, da li podne ili ikindija, akšam ili jacija, sabah ili možda neki drugi namaz, učenjaci su se razišli na 17 (sedamnaest) mišljenja, kojima je šejh Muhammed Rešid Rida, prenoseći od svog šejha Muhammeda Abduhua, dodao novo mišljenje koje također ima smisla.
Uz to, ima onih koji pokušavaju promijeniti pitanje razilaženja predstavljajući ga na pogrešan način. Ako postoje primjeri za razilaženje, a samo razilaženje je široko, ipak imamo drugih primjera koji su još širi i zastupljeniji, a to su primjeri neprikosnovenog konsenzusa. Kao što su se učenjaci razišli u određenim pitanjima, isto tako su se složili u drugim pitanjima u svim granama šerijatskih nauka. Ako pogledamo u djela nekih učenjaka poput Ibnul-Munzira, Ibn Abdul-Berra, En-Nevevija, Ibn Tejmijje i mnogih drugih, naići ćemo na mnogobrojne konsenzuse do te mjere da je Ibnul-Munzir napisao posebno djelo pod nazivom El-Idžma’a / Konsenzus, a isto to uradili su Ibn Hazm, Ibn Tejmijje i drugi. Ibn Kudame je u djelu El-Mugni u velikoj mjeri spominjao slučajeve konsenzusa i onoga što je blizu tome.
Iako u određenoj mjeri po pitanju ovih konstatacija o konsenzusima postoji površan pristup, jer istina je da su po tim pitanjima razilaženja prisutna i osnovana, i nekada dobro poznata, ipak su u većini slučajeva te ocjene tačne i validne. Preneseno je od imama Ebu Ishaka el-Isfrajinija da je rekao: ”Znamo da je pitanja po kojima postoji konsenzus više od 20.000 (dvadeset hiljada).“ Ova tvrdnja, Allah najbolje zna, nije nemoguća, mada nije nužno da doseže taj broj, ali ono što se zna jeste da ih je puno.
U prirodi samih ljudi jeste da im je interesovanje za razilaženjima veće negoli interesovanje za konsenzusima. Stoga se obrazovna metoda bazira prije svega na podučavanju pitanjima po kojima se složilo, pa se tek onda spominju razilaženja, ako prostor to dozvoli. Ako se posvetimo istraživanju pitanja vode i kako postaje nečistom, počinjemo od postavke da je voda koja dođe u kontakt sa nečistoćom i zbog toga promijeni boju, ukus ili miris – nečista po konsenzusu učenjaka. Zatim, na veliku količinu vode ne može utjecati nečistoća ukoliko je ne promijeni, a zatim prelazimo na pitanje oko kojeg postoji razilaženje, a to je pitanje o maloj količini vode koja dođe u kontakt sa nečistoćom, ali ne promijeni svoja svojstva, i tako redom svako pitanje.
Shodno tome, postoje razilaženja koja nisu vrijedna spominjanja zbog svoje neutemeljenosti i ”čudnosti”, poput mišljenja koja se suprotstavljaju jasnom tekstu ili konsenzusu, a takvih primjera zabilježeno je mnogo.
Možda među najčudnijom predajom koju nalazimo kod nekih autora, poput El-Kastelanija i drugih, jeste predaja u kojoj se navodi da je Ebul-Hatab b. Dahjeh izdao fetvu kralju El-Kamilu koji ga je upitao o propisu klanjanja akšam-namaza na putovanju, pa mu je ovaj dozvolio kraćenje na dva rekata, citiravši mu tom prilikom lažni i izmišljeni hadis, a čak se kaže da je on ubacio ovaj apokrifni hadis. I pored toga što je posjedovao i pamtio ogromno znanje, ipak je bio lahkomislen te je prenosio i spominjao stvari koje nisu imale osnove u stvarnosti. Ovaj stav zastupaju oni čija je ništavnost kategorična i za kojima se musliman ne trebaju osvrtati jer je broj rekata namaza neprikosnoveni konsenzus, i praktični i teoretski, i to od vremena Poslanika pa sve do danas.
Postoje čudna mišljenja koja u svakom slučaju nisu tačna, koja su suprotna i daleka od kategoričnih propisa. Postoje mišljenja koja su stara, koja su se pojavila, a zatim iščezla, zagovarali su ih u nekom vremenskom periodu poslije čega su se pojavili vjerodostojni dokazi, pa je bilo neminovno sa šerijatskog aspekta da iščeznu tako da su zaboravljeni. Jedan od tih primjera jeste i predaja u kojoj se navodi da je Osman b. El-Beti dozvolio istovremeni brak sa ženom i njenom tetkom ili halom, a isto tako on smatra da je dozvoljeno čovjeka uzeti u ropstvo zbog duga.
U početku se desilo razilaženje oko zapisivanja hadisa: jedni su zabranjivali zapisivanje držeći se riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ne zapisujte od mene ništa izuzev Kur’ana. A onaj ko je zapisao nešto od mene, mimo Kur’ana, neka to izbriše“, dok su drugi smatrali da treba zapisivati – na osnovu poznatih dokaza, da bi se naposljetku muslimani složili da je propisano zapisivanje hadisa i znanja, te se na kraju zameo trag onima koji su to zabranjivali. Ovakvih primjera je mnogo, a to ukazuje na činjenicu da su ljudi u početku začuđeni nekom pojavom, često je kritiziraju na osnovu nekih površnih saznanja, da bi naposljetku shvatili propis, odnosno na kraju ostaje samo jedno mišljenje bez poricanja.
Sve u svemu, razilaženje je stvar učenjaka i ne tiče se običnih ljudi i onih koji su nevični tome. Učenjaci razmjenjuju mišljenja među sobom prema onome na šta ukazuje korist, konsultuju se, analiziraju, pa se naposljetku slože po nekom pitanju ili raziđu po drugom. Konsenzus učenjaka predstavlja kategoričan dokaz, dok je njihovo razilaženje sama milost, izuzev razilaženja čiji motiv budu strasti i posebni ciljevi, što je bez sumnje zlo i patnja.
Obični svijet mora se potruditi da nauči izvršavati propisno ibadete, poput namaza, posta, zekata, hadža i tome slično, ali isto tako mora se potruditi naučiti kakav je Allahov sud i sud Njegova Poslanika po pitanjima koja ih se tiču i koja su njihova svakodnevnica, kao što trebaju znati kako da dođu do ovih odgovora i kako da tome pozivaju svoje ukućane. Davno je rečeno: “Tijelo uništava polovični doktor, dok vjeru uništava polovični učenjak.”
Također, obaveza im je da vode računa o pitanjima dunjaluka, poput trgovine, poljoprivrede, industrije i medicine, trudeći se da pribjegnu najboljem načinu kako bi postigli najbolje rezultate, da bi se iščupali iz provalije u kojoj smo se našli, stanja kojim sačinjavamo najsmješniju zajednicu i poniženja omladine. Da Allah dragi pomogne!
Preuzeto iz knjige
Mekalat fil-menhedž / Studije i članci o metodologiji, autor: Uvaženi šejh dr. Selman b. Fahd el-‘Avde
Priređeno:
Medina Munevvera
7. rebi’ul-evvel 1431. / 21. februar 2010.