Komšijska prava u islamu

Nakon rodbine, najbliže osobe čovjeku su upravo njegove komšije. One su u njegovoj blizini, sa njim često dolaze u komunikativni dodir i dobro poznaju njegovo stanje. Oni su mu najbliži da im se povjeri, da od njih zatraži neku uslugu i savjet, ili da mu priskoče u pomoć i olakšaju njegovu nevolju. Odatle se javlja potreba za uspostavljanjem i definisanjem komšijskih prava…

Općenito gledavši, ona spadaju među najveće činioce koji doprinose izgradnji društvenog milosrđa i suosjećanja, solidarnosti i međuljudskog pomaganja u dobročinstvu i bogobojaznosti.

Nažalost, mnogi ljudi su zanemarili važnost prava svojih komšija, te su se egoistično posvetili samo ostvarenju svojih ličnih prohtjeva i interesa. Usljed svoga neznanja o pravima komšije, a možda čak i slabog imana, svoj život su posvetili samo sebi i okrenuli su se svojoj ličnoj koristi. Nije rijetkost čuti da neke porodice godinama žive u neposrednoj blizini jedni od drugih, možda čak i vrata do vrata u istoj zgradi, a da jedni za druge ništa ne znaju…

VRIJEDNOST LIJEPOG ODNOSA PREMA KOMŠIJI

Uzvišeni Allah je Svojim robovima oporučio činjenje dobročinstva prema njihovim komšijama, kako onim bližnjim tako i daljnim, zatim, onim koji su pokorni Allahu i onim koji su veliki griješnici, muslimanima i nevjernicima, te je rekao: „I Allaha obožavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim…“ (En-Nisa, 36)

Također, i mnogi tekstovi iz Sunneta Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, su prožeti oporukama o lijepom odnosu prema komšiji, potvrđuju njegova prava, podstiču na činjenje dobročinstva i ukazivanje počasti, ali i prijete za njegovo uznemiravanje i uvredu! Većina njih su općenitog značenja, što podjednako obuhvata komšije muslimane i nevjernike, dobre Allahove robove i griješnike. Neki tekstovi idu dotle da ukazuju da su lijep odnos i ophođenje prema komšiji ogranci vjerovanja (imana) i osobine pravih vjernika, te da onaj koji pri sebi nema tih osobina, u stvari, nije ni potpunog imana.

Prenosi se od Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa, radijallahu anhuma, da je on jednom zaklao ovcu, pa je nakon toga tri puta upitao: „Da li ste išta odnjeli našem komšiji židovu?“, a zatim je rekao: „Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kako kaže: „Džibril mi je konstantno oporučiovao lijep odnos prema komšiji da sam pomislio da će on biti nasljednik moga imetka!“ (Ebu Davud, 5152; Tirmizi, 1943; Ahmed, 6496, a Tirmizi kaže da je hadis hasen)

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka ukaže čast svome komšiji!“ U drugoj predaji se kaže: „…neka čini dobročinstvo svome komšiji!“ (El-Buhari, 5673; Muslim, 47, 48)

Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je rekao: „Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, rob nije potpunog imana sve dok ne volio svome komšiji – ili je rekao – svome bratu, ono što voli i samome sebi!“ (Muslim, 45)

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Najbolji prijatelji kod Uzvišenog Allaha su oni koji su najbolji prema svojim prijateljima, a najbolje komšije kod Allaha su oni koji su najbolji prema svojim komšijama!“ (Tirmizi, 1944; Ahmed, 6566; i drugi. Šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim u djelu Sahih el-džami’ es-sagir, 3270)

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Ko želi da od mene sazna neke riječi, te da radi po njima, ili da njima poduči onoga ko će raditi po njima?!“ Ebu Hurejre reče: „Rekao sam: „Ja to želim Allahov poslaniče!“ „Tad me on uze za ruku, te nabrajajući pet, reče mi: „Boj se onoga što je zabranjeno, bit ćeš najbogobojazniji rob, budi zadovoljan sa onim što ti je Allah podjelio, bit ćeš najbogatiji čovjek, budi dobročinitelj svome komšiji bit ćeš vjernik, voli ljudima ono što voliš i samome sebi, bit ćeš musliman, i nemoj se mnogo smijati, jer mnoštvo smijanja umrtvljuje srce!“ (Tirmizi, 2305; Ahmed, 8081 i drugi. Šejh Albani ga ocjenjuje hasen hadisom u djelu Sahih sunenut-Tirmizi, 1876)

Neki mudraci rekoše: „Tri stvari koje se nađu pri čovjeku, tad’ se ne sumnja u njegov razum niti u njegovu vrijednost: ako ga budu hvalili njegov komšija, rođaci i njegovi bliski prijatelji saputnici!“ (El-Adabu eš-Šer’ijjeh, 2/16)

VRSTE KOMŠIJA

Većina komentatora Kur’ana (mufessira) je mišljenja da riječi iz prethodno citiranog ajeta iz sure En-Nisa, „i komšijama bližnjim“, označavaju vezu onih koji su, pored komšijskih i u rodbinskim vezama, za razliku od daljnih komšija između kojih izostaje veza po srodstvu. Neki islamski učenjaci rekoše da riječi „i komšijama bližnjim“ označavaju komšiju muslimana, a da je daljni komšija onaj koji je nevjernik, dok su drugi mišljenja da je bližnji komšija onaj koji je najbliži našim kučnim vratima.

Sva ova značenja su ispravna jer ih citirani ajet podjednako obuhvata i ne isključuje, a Allah najbolje zna! Svi oni imaju komšijska prava, iako se ta prava razlikuju u zavisnosti od stanja ljudi.

Rekao je Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao: „Riječ komšija obuhvata muslimana i nevjernika, pokornog roba i griješnika, prijatelja i neprijatelja, stranca i mještanina, onog koji je koristan kao i onog koji je štetan, bliskog i udaljenog, onog koji stanuje u našoj blizini i onog koji je udaljeniji od njega. Svi oni imaju svoje stepene, iako neki veće od stepeni drugih. Najveće stepene zaslužuje onaj koji je obuhvatio sve najbolje navedene osobine, zatim onaj koji je obuhvatio većinu njih, i tako redom.“ (Feth el-bari, 10/441)

Komšija sa kojim si u srodstvu kod tebe treba da uživa veća prava od onoga koji to nije, zatim, onaj koji je musliman treba da kod tebe ima veća prava nego tvoj komšija koji je nevjernik. Onaj čija je kuća u neposrednoj blizini od tvoje treba da ti bude vrijedniji od onoga koji je udaljeniji od tebe…

Prenosi se od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: „O Allahov poslaniče, imam dvije komšinice, pa kojoj da od njih dvije dadnem poklon? Reče: „Onoj čija su vrata najbliža tvojim vratima!“ (El-Buhari, broj 2140)

Šerijatski tekstovi ukazuju na postojanje tri vrste komšija:

1.    Prva vrsta je onaj koji kod nas ima tri velika prava, a to je komšija koji je musliman sa kojim smo još i u rodbinskom srodstvu. Takav ima prava komšije, prava islama i rodbinska prava.
2.    Nakon njega je naš komšija koji kod nas ima dva prava, a to je komšija musliman koji ima komšijsko i pravo islama.
3.    Zatim dolazi onaj koji kod nas uživa samo jedno pravo, a to je naš komšija koji je nevjernik i koji kod nas ima samo komšijska prava.

Komšijska prava se, općenito gledavši, mogu podjeliti na tri stepena! Najmanje pravo je nečinjenje nikakvih neprijatnosti našim komšijama, zatim, nakon njega je podnošenje i strpljivost na neprijatnostima koje doživljavamo od komšije, i na kraju dolazi ono što je najbolje i najveće, a to je, osim prethodno navedenog, i ukazivanje počasti i činjenje raznih vidova dobročinstva našim komšijama.

NENANOŠENJE NEPRIJATNOSTI KOMŠIJAMA

Uzdržanost i nenanošenje nikakvih neprijatnosti komšijama je najmanje što se traži od nas naspram našeg komšije. Na to nam ukazuju mnogobrojni kur’ansko-hadiski tekstovi.

Uzvišeni Allah je rekao: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“ (El-Ahzab, 58)

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je rekao: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka ne uznemirava svoga komšiju!“ (El-Buhari, 5787; Muslim, 47)

Također se prenosi da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Tako mi Allaha, on ne vjeruje! Tako mi Allaha, on ne vjeruje! Tako mi Allaha, on ne vjeruje!“ Rekoše: „Ko Allahov poslaniče?“ Reče: „Onaj čiji komšija nije siguran od njegovoga zla!“ (El-Buhari, 5670) U Muslimovoj predaji stoji: „Neće ući u Džennet onaj čiji komšija nije siguran od njegovog zla!“ (Muslim, 46)

Citirani hadisi ukazuju na manjkavost i nepotpunost imana kod one osobe čiji komšija nije siguran od njegovog zla i nanošenja neprijatnosti, što je strašna i velika prijetnja koja ujedno dokazuje i veličinu komšijskih prava, te da je nanošenje neprijatnosti komšiji jedan od velikih grijeha!

Stav Ehlis-sunneta wel-džemata jeste da je osoba koja je počinila veliki grijeh i dalje vjernik, ali samo nepotpunog imana. Njoj se nesmije negirati uopćeno postojanje imana, ali joj se neće pridodati ni potpunost i savršenost imana. Takvom ju smatramo u ovosvjetskom životu, a na Ahiretu je ona pod Allahovim htjenjem; ako Gospodar svih svjetova želio, oprostit će joj Svojom milošću, a ako bude želio, kaznit će je Svojom pravednošću shodno veličini tog počinjenog grijeha!

Prenosi se da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Prva dvojica čije će se parnice rješavati na Sudnjem danu su komšije!“ (Ahmed, 17410; i drugi. Šejh Albani ga je ocjenio hasen hadisom, vidi Sahih el-džami’ es-sagir, 2560) Ovaj hadis nam ukazuje na to da će se Uzvišeni Allah osvetiti onom koji je učinio neku nepravdu i neprijatnost svome komšiji, te da je parničenje među komšijama na Sudnjem danu važnije i ispred drugih parničenja, što ukazuje na opasnost činjenja nepravde, ali i na kobnost i pogubnost čovjekove nemarnosti u pogledu prava njegovog komšije.

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Rečeno je Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Zaista jedna žena danju posti a noću klanja, ali uznemirava svoje komšije svojim jezikom!“ On reče: „U njoj nema nikakvog dobra, ona će u vatru!“ „Bi mu rečeno: „A jedna žena klanja samo propisane namaze, posti mjesec ramazan i udjeljuje komade suhog sira i ne uznemirava svoje komšije!?“ Reče: „Ona će u Džennet!“ (Ahmed, 9673; Ibn Hibban, broj 5764; i drugi, a el-Hejsemi kaže da su svi prenosioci u senedu pouzdani, vidi El-Medžme’, 8/168-169)

Ovaj hadis dokazuje da je nanošenje neprijatnosti komšiji jedan od razloga zbog čega će ljudi biti kažnjavani Vatrom, te da je suzdržanost od činjenja neprijatnosti istom jedan od razloga ulaska u Džennet!

PRIMJERI NANOŠENJA NEPRIJATNOSTI KOMŠIJI

Primjeri nanošenja neprijatnosti komšiji su zaista mnogobrojni. Najčešći oblici nanošenja takvih neprijatnosti su slijedeći: gledanje u ono što je kod našeg komšije nama zabranjeno i sveto (ženska čeljad komšijine porodice i sl.), istraživanje i otkrivanje mahana komšije ili njegove porodice, špijuniranje, otkrivanje komšijinih tajni, širenje ružnih vijesti o njima, kaljanje njihovog ugleda i časti, činjenje postupaka koji će doprinjeti svađi u komšijinoj porodici, uznemirivanje bukom i galamom a posebno u vremenu predviđenom za odmor, ostavljanje smeća i drugih neprijatnosti na put kuda oni prolaze, ili pored njihovih vrata, krađa komšijinog imetka, i slično.

VRLINE DOBROG KOMŠIJE

Sretan li je onaj kome je Uzvišeni Allah podario susjedstvo sa dobrim komšijom! Takav će mu štititi njegova lična prava, poput časti, imetka i slično, uvažavat će ga i poštovati, i trudit će se da mu pomogne kako bi Allah bio zadovoljan sa obojicom na ovom i na budućem svijetu!

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Tri stvari ukazuju na sreću čovjeka: dobar komšija, udobna jahalica i prostran dom!“ (Ahmed, 15409; el-Hakim, 7306; i drugi. El-Hakim je rekao da je lanac hadisa vjerodostojan)

Spominje se da je Alija ibn ebi Talib, radijallahu anhu, rekao: „Prvo se traži komšija, pa tek onda kuća, i prvo se gleda na saputnika, pa tek onda na put!“ (Behdžetul-medžalis, 1/291, el-Adabuš-šer’ijjeh, 2/15)

Neki mudraci rekoše: „Gorčina života se ogleda u tri stvari: u susjedstvu sa lošim komšijom, u neposlušnom djetetu i u ženi lošeg morala!“ (El-Adabuš-šer’ijjeh, 2/16)

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je uobičavao da prouči slijedeću dovu: „Allahu moj, utječem ti se od lošeg komšije iz naseljenog mjesta, jer se komšija u pustinji može promjeniti!“ (Ibn Hibban, 1033; el-Hakim, 1951; i drugi. Šejh Albani ga je ocjenio kao hasen hadis, vidi Silsiletu el-ehadisi es-sahihah, 1443)

STRPLJIVOST NA NEPRIJATNOSTIMA OD NAŠEG KOMŠIJE

Drugi stepen komšijskih prava je suzdržanost i strpljivost na neugodnostima i neprijatnostima koje nas pogode od našeg komšije.

Mnogi ljudi su sposobni da se suzdrže od nenanošenja neprijatnosti svome komšiji, međutim, malo njih je u stanju da strpljivo podnesu neugodnost i neprijatnost od strane njihovog komšije, pa čak i ako se radilo o tek maloj greškici ili nenamjernom činu.

Često imamo priliku da čujemo svađu među komšijama nastalu zbog sitnice, te da se na ružnu riječ uzvrati sa deset ružnih, ili da se od malog problema napravi veliki! Da su se komšije suzdržale i da su strpljivo podnjeli zadobijenu neprijatnost, i zanemarili grešku ili potražili ispriku jedan drugom, želeći se time umiliti svome Gospodaru i zatražiti od Njega da i On njima njihove prijestupe i pogreške oprosti, takvo što se nikada ne bi događalo!

Koliko li je samo problema nastalo među komšijama zbog nesuglasica među njihovom djecom, a to je nešto što je neodvojivo i čemu se nije mnogo čuditi kod male djece?! Međutim, da su roditelji bili bar na trenutak mudri, da su se suzdržali i strpili imajući na umu prava njihovog komšije, takvi problemi se ne bi događali, i u korjenu bi se sasjecali!

Od Osmana ibn Zaida, Allah mu se smilovao, se prenosi da je rekao: „Zdravlje i vitalnost ima deset ogranaka, a od njih devet ogranaka obuhvata zanemarivanje (neobaziranje na probleme)!“ Ove riječi su prenešene Ahmedu ibn Hanbelu, Allah mu se smilovao, pa on reče: „Zdravlje i vitalnost ima deset svojih ogranaka, svi ti ogranci su obuhvaćeni u zanemarivanju!“ (El-Adabuš-šer’ijjeh, 2/17)

Značenje ovih riječi je da se mir i sigurnost od ljudskih neprijatnosti najčešće postiže zanemarivanjem njihovog zla, zatim sa neobaziranjem na njihovu nepravdu koju su učinili i sa neuzvraćanjem na zlo koje od njih dođe. Koga Uzvišeni Allah tim osobinama pomogne, takav će biti uspješan u svome životu!

Rekao je el-Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao: „Ljepota susjedstva se ne ogleda u nenanošenju neprijatnosti komšiji, već u strpljivosti i podnošenju neprijatnosti koje dođu sa njegove strane!“ (Tenbihu el-gafilin, 1/153)

Uzvišeni Allah je opisao prave vjernike da se oni suzdržavaju u srdžbi, da opraštaju ljudima, te im lijepim primjerima uzvraćaju na njihovo zlo, rekavši: „…oni koji srdžbu svoju savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine!“ (Ali Imran, 134)

Zamislimo, ako su ovakve osobine vjernika u odnosu na ljude općenito, u tom slučaju su naše komšije najpreće da zbog njih savladamo našu srdžbu i da im oprostimo kada nam učine kojekakvu neprijatnost!

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Uzvišeni Allah voli troje…“ Među te tri stvari koje voli, spomenuo je i „…čovjeka koji ima lošeg komšiju, pa ga on uznemirava, te je strpljiv na tim njegovim neprijatnostima koje čini! Takvome je Allah dovoljan i pomoći će ga da se ovaj promjeni ili sa njegovom smrću!“ U drugoj predaji stoji: „…sve dok ih ne razdvoji smrt ili selidba!“

Najveći stepen komšijskog prava je, pored nenanošenja neprijatnosti i strpljivosti na neugodnostima koje nas zadese od našeg komšije, još i iskazivanje raznolikih vidova počasti i dobročinstva prema komšiji. Odatle, sve ono što smo obavezni u pogledu bratskih prava u islamu, kada je u pitanju još i komšijsko pravo, tada te obaveze postaju još snažnije i poželjnije da se čine, obzirom da komšija koji je musliman uživa pravo islama i komšiluka.

RAZNOLIKI VIDOVI ČINJENJA DOBROČINSTVA KOMŠIJI

Među komšijska prava, između ostalih, ubrajamo i ljubav prema njemu, nazivanje selama, smješak i ozarenost lica pri susretu sa njim, obilazak komšije kada se razboli, klanjanje dženaze ako umre on ili neko od njegovih, pomaganje ako mu bude učinjena nepravda, sprečavanje da on učini nekome nepravdu ili grijeh koliko smo u mogućnosti, otklanjanje neugodnosti od njega, pomaganje u njegovim potrebama, suosjećanje sa njim u njegovim nevoljama, čestitanje i radovanje u njegovim sretnim trenutcima, udjeljivanje poklona, davanje savjeta njemu, njegovoj djeci i porodici, podučavanje onome što on ne zna u pogledu vjere i ovosvjetskog života, ukazivanje podrške, pomaganje i podsticanje na izvršavanje raznolikih djela pokornosti Uzvišenom Allahu, pozivanje i podsticanje u islam ako je nevjernik, čuvanje njegovog imetka kada je odsutan, sakrivanje njegovih mahana i nedostataka, očuvanje njegove časti…

Ovi, ali i ostali oblici iskazivanja dobročinstva komšiji koje nismo naveli, razlikuju se od osobe do osobe, i u zavisnosti su od njegovog društvenog i socijalnog položaja. U tom smislu neki oblici činjenja dobročinstva komšiji bivaju pojedinačnom obavezom (fard ‘ajn), neki bivaju kolektivna obaveza (fard kifajeh), dok neki bivaju tek preporučene radnje (mustehab).

Ukratko rečeno, od pravog i iskrenog komšije se očekuje da iskazuje dobročinstvo svom komšiji sa svim onim što je u stanju da mu od dobra učini, svojim riječima ili djelima: da mu nastoji pribaviti svako dobro, da mu želi ono što i samom sebi bude želio, i da mu pruži sve što mu je u stanju pružiti a što ga raduje!

Prenosi se od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao mi je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „O Ebu Zerre, kada budeš kuhao mesnu juhu, nalij u nju malo više vode ne bi li tim njegovao vezu sa svojim komšijama!“ (Muslim, 2625)

Rekao je el-Kurtubi, Allah mu se smilovao: „Sa ovim riječima je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, podstakao na lijepu moralnu osobinu, jer se sa njom postiže ljubav i lijepo ophođenje, a otklanja se potreba i činjenje neprijatnosti! To je zbog toga što bi se komšija mogao uznemiriti osjetivši miris hrane koja se sprema u posudi njegovog komšije, a možda je on u teškom stanju i ima čeljad koju može nadražiti tom hranom, te tako povrijediti njihovog staratelja. Posebno im može otežati njihovu nevolju ako taj njihov staratelj nije imućan, ili ako se radi o ženi udovici. U tom slučaju bi im pogoršao njihovu bol i njihov gubitak koji osjećaju…
Islamski učenjaci su kazali: „Obzirom da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „…nalij u nju malo više vode…“, tim je želio da svakom tvrdici, lijepim i blagim savjetom, ukaže na lahkoću izvršenja tog djela. Taj višak, odnosno vodu, je opisao kao nešto što nema svoju veliku vrijednost, te zbog toga nije rekao „ako budeš kuhao mesnu juhu, dodaj u nju malo više mesa“, jer to onda ne bi svi bili u stanju da lahko izvrše!“ (Tefsir el-Kurtubi, 5/185, 186)

Nije dobročinitelj prema svome komšiji onaj koji zanoći sit i zadovoljan, a njegov komšija gladan i u oskudici!

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Nije pravi vjernik onaj koji se zasiti a njegov komšija, koji je pored njega, bude gladan!“ U drugoj predaji se kaže: „Nije povjerovao u mene onaj koji zanoći sit, a njegov komšija, koji živi pored njega a znavši za njegovo stanje, bude gladan,!“ (El-Buhari u Edebu el-mufred, 112; el-Bejhaki u Sunenu el-kubra, 19452; i drugi. Šejh Albani ga je ocjenio vjerodostojnim, vidi Silsiletu el-ehadisi es-sahihah, 149)

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, se prenosi da je rekao: „Tri moralne osobine su se smatrale preporučenim i poželjnim u džahilijjetu (predislamskom periodu), a muslimani su najpreći da se one nađu pri njima: Prva: Kada bi ljudima došao neki gost, svi bi se trudili da mu ukažu gostoprimstvo. Druga: Kada bi nečija žena doživjela poznu starost, ne bi je razvodio, već bi je pazio bojeći se za nju. Treća: Kada bi nečiji komšija postao zadužen nekim dugom, ili kada bi ga pogodila neka nevolja ili teškoća, svi bi se potrudili da mu rješe taj njegov dug i da ga izbave iz njegove nevolje!“ (Tenbih el-gafilin, 1/154)

Rekao je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme: „O žene muslimanke, nemojte da komšinica podcjenjuje svoju komšinicu, pa makar se radilo i o običnom ovčijem papku!“ (El-Buhari, 2427; Muslim, 1030)

Značenje ovog hadisa je da komšinica ne smije podcjenjivati bilo kakvu hediju (poklon) koju želi da udjeli ili koju dobije od svoje komšinice, pa makar ona bila i nešto što se inače odbacuje i nekoristi! To je zbog toga što svaka hedija pribavlja tuđu ljubav, i što od osobe otklanja škrtost i pohlepu. Naš narod je zbog toga kazao: „Hedija je i caru draga!“ Hedija pribavlja tuđu ljubav samim gestom i značenjem, a nikako svojom materijalnom vrijednošću ili cijenom! Zbog toga je poželjno da je osoba uvjek primi, i da je nepotcjenjuje, pa ma koliko god da ona bila bezvrijedna! Neka zna da joj je hedija udjeljena iz srca, prvenstveno zbog ljubavi i respekta, a ne zbog materijalne koristi!

Rekao je Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao: „Sa ovim je ukazao na krajnost kada se radi o udjeljivanju hedije u obliku nečega što je malešno, i na to da se ona treba prihvatiti, ne želeći podstaći na pravi ovčiji papak, jer to nije bio tada običaj da se daje kao hedija… Hadisom se želilo podstaći na udjeljivanje hedije, pa makar ona bila i nešto što je vrlo malo, jer se ono što je vrijedno neće moći uvjek i u svakom vremenu udjeliti, a sa druge strane, ako se često udjeljivalo ono što je i malo, samim tim gestom će postati veliko! U hadisu se, također, podstiče na ljubav i na nerasipništvo!“ (Feth el-bari, 5/198)