Piše: Safet Kadić
Stručnjaci su utvrdili da trenutno na svijetu postoji 6.900 jezika, ali predviđaju da će polovica od njih, tzv. mali jezici, propasti u naredne četiri decenije, pošto neće ostati nijedan njihov govornik. Hoće li se bosanski jezik naći među 3.450 jezika svijeta koji će nestati sa historijske pozornice u narednih četrdeset godina? Najkraći odgovor je sadržan u onoj narodnoj: Spasa nam nema, nećemo propasti! Bosanski jezik prema broju govornika svakako spada u kategoriju malih jezika i crna predviđanja čine se izvjesnim. U skladu sa maksimom da mrtva usta ne govore, srbsko-hrvatskom agresijom na Bosnu i Bošnjake i srbskim genocidom nad Bošnjacima broj govornika toga centralnog južnoslavenskog jezika drastično je smanjen.
Stručnjaci su utvrdili da trenutno na svijetu postoji 6.900 jezika, ali predviđaju da će polovica od njih, tzv. mali jezici, propasti u naredne četiri decenije, pošto neće ostati nijedan njihov govornik. Hoće li se bosanski jezik naći među 3.450 jezika svijeta koji će nestati sa historijske pozornice u narednih četrdeset godina? Najkraći odgovor je sadržan u onoj narodnoj: Spasa nam nema, nećemo propasti! Bosanski jezik prema broju govornika svakako spada u kategoriju malih jezika i crna predviđanja čine se izvjesnim. U skladu sa maksimom da mrtva usta ne govore, srbsko-hrvatskom agresijom na Bosnu i Bošnjake i srbskim genocidom nad Bošnjacima broj govornika toga centralnog južnoslavenskog jezika drastično je smanjen.
Usamljeni Bošnjaci
Od desetine i desetine hiljada tih govornika ostale su samo kosti, koje se još uvijek vade iz priko pet stotina masovnih grobnica, razsijanih po ovoj ‘pòvūčenōj’ zemlji, ali je neuporedivo veći broj govornika, gotovo trećina populacije, nepovratno izgubljen progonom sa rodne grude i razseljavanjem po cijelom dunjaluku, nešto slično kao što se desilo polovicom 19. stoljeća, kada je u egzil, pretežno u Tursku, izselila gotovo trećina bošnjačke populacije i to ekonomski, kulturno i politički vodeće klase. I tada i danas već prvo koljeno u dijaspori je potpuno asimilirano, počevši od obdanišća. Često ćete se u vrijeme godišnjih odmora i posjete ‘dijasporaca’ zavičaju susresti sa situacijom kada je majka u ulozi medijatora, prevodioca između unuke i nane. Ni u domovini ništa nije bolje. Da bi se domogli boljeg života i evropske civilizacije, Bošnjaci hrle za stranim jezicima koliko i za kruhom, a možda će im uskoro to biti uslov da bi došli do kore hljeba i u rođenoj zemlji. Anglo-američka kolonizacija dovela je do toga da školske generacije bosanski jezik uče samo što moraju, a engleski što im treba za goli život. I tu je kraj! Neki će takve crne slutnje odbacivati, uzimajući kao argumenat neke povijesne paralele i interferenciju bosanskog i orijentalnih jezika. Naime, Bošnjaci su četiri stoljeća bili u sklopu orijentalno-islamskog kulturno-povijesnog kruga, školovali se i stvarali na velikim orijentalnim jezicima, ali niti su oni zaboravljali materinsko-zavičajni jezik niti su ti veliki jezici ostavili presudnog traga u genetsko-strukturnom profilu bosanskog jezika. Ali ta situacija je dovela do toga da tokom tih prividno sretnih vijekova Bošnjaci nisu dalje razvijali i stvaralački bogatili svoj jezik, nego su ga praktično konzervirali na dostignutom razvojnom stadiju i zato je mnogima sa strane imao tu egzotičnost arhaične patine. Kao slavenoilirski narod Bošnjaci su bili u tragičnom procijepu, u dvostrukoj izolaciji. Od bliskojezičkih Slavena dijelila ih je vjera, a od istovjernih Osmanlija dijelio ih je jezik. Jedan od najvećih pisaca bosanskog jezika i jedan od najkontroverznijih Bosanaca nakon Andrića, Meša Selimović, kojemu je ove godine na različitim mjestima u Bosni i šire, i na različite načine, obilježena stogodišnjica rođenja, napisao je da radi zatvorenosti, historijski put Bošnjaka vodi u tragični bezizlaz. “Nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su Bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihova položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili se od svojih”, pisao je Meša, poimajući Bošnjake kao rijeku, nedovoljnu da postane jezero, a dovoljno veliku da ne prisuši. Iako se čini da je broj govornika presudan za obstanak jednog jezika, ipak da jezik drži u životu intenzitet, veličina i kvalitet stvaralaštva u njemu te komunikacija sa drugim jezicima. Zato genocidno raztjerivanje Bošnjaka po svim meridijanima i njihova izvjesna asimilacija, koliko god zvučalo paradoksalno, ima i nešto dobro u sebi. Rizikujući da ovakvo prisustvo Bošnjaka na gotovo svakoj tački zemljine kugle bude protumačeno kao antibošnjački morbidni cinizam, to dobro je u tome što će doći do kakvog-takvog kontakta i komunikacije bosanskog jezika sa domicilnim jezikom, a u sretnim okolnostima, uz određeno htijenje i napor, doći će i do prevođenja sa jednog jezika na drugi. Tako će se Bosna i Bošnjaci prvi put nakon mnogo vremena značajnije otvoriti prema svijetu, prema drugima i drugačijima. Kad bi čak svi govornici izumrli, jezik bi nastavio da živi u djelima ostvarenim u njemu, kao što je to slučaj sa latinskim jezikom. Ili primjer arapskog jezika koji je osigurao prestiž u vječnosti ne samo po broju govornika nego prvenstveno zato što je u njemu objavljen Qur’ān. Etablirano je mišljenje da male jezike mogu spasiti samo djela velikih intelektualaca i stvarlaca: književnika, naučnika, filozofi. A Bosna nudi obilje književnih koncepcija, smatrao je i sam Selimović. Bosna, na svu sreću, ima velika djela koja su pronijela slavu bosanskog jezika i bosanskog duha koji on izražava, od “Hasanaginice”, priko “Derviša i smrti” i “Kamenog spavača” do “Vječnika” ili “Šahrijarova prstena”. Da se u ovoj prilici i ne dotičemo djela književnih generacija nakon njih, poznatih i u svijetu i drugim jezicima. Pritom treba ponoviti onaj književnoteorijski aksiom da onoga trenutka kada se ‘rodi’, kada nastane neko djelo, ono počinje svoj autonoman život, nezavisno od svoga ‘tvorca’, autora. Svedeno u trivijalni kontekst, to znači se mora razlučiti piščevo djelo od praktičnog ponašanja pisca.Velika djela čuvaju male jezike i to ako budu prevođena. Prevođenje je spas za male jezike. Jer komunikacija malih jezika sa velikim jezicima uslov je njihova obstanka. Kao što je dijalog među ljudima nezamjenjiv u harmonizaciji ljudskog života u društvu, tako je i komunikacija među jezicima neizmjerno plodotvorna. U civilizacijskim razmjerama poučno se prisjetiti procvata Bagdada iz vremena Haruna Al-Rašida i civilizacijskog poduhvata prevođenja ukupnog naslijeđa čovječanstva i svih dostignuća u cijelom poznatom svijetu.Tako je sačuvana i antička filozofija. Prevodilaštvo, zato, ne smije biti stihijski i uzgredan posao. Pojedinačni entuzijazam, kakav je, primjerice, izpoljio tokom agresije bosanski Slovenac ili slovenački Bosanac, svejedno, pjesnik Josip Osti prevodeći bosanske pisce na slovenački i tako afirmišući bosanski jezik u totalnoj bosanskoj izolaciji, ne može biti nadomjestak institucionalnom djelovanju. Veličinu toga individualnog podviga samo jače osvjetljava jedna žalosna činjenica da vodeća slovenačka izdavačka kuća “Mladinska knjiga” uporno ignoriše, pa čak i negira, postojanje bosanskog jezika. U prevođenju književnih djela “izdavači su bitna čivija”, smatra mlada prevoditeljka sa njemačkog Hana Stojić, koja vodi fondaciju Traduki, što u prevodu sa esperanta znači ‘prevođenje radi objavljivanja’. Upotrijebljeni orijentalizam iz turskog jezika ‘čivija’ u jednom evropskom diskursu ove prevoditeljice djeluje toliko ekspresivno da odmotava asocijativno klupko u svim pravcima, sve do sedamdesete godine prošlog ‘krvavog evropskog stoljeća’ i jednog stiha Marka Vešovića iz pjesničkog prvijenca „Nedelja”, koji parafraziram po sjećanju: “o čiviji gunj ga čeka”. Jedino što mi je ostalo u sjećanju od te poezije je ta arhajska slika gunja koji o čiviji čeka djeda kraj ognjišća u kolibi. Međutim, da koliba može biti prava pjesnička inspiracija lahko se uvjeriti čitajući, primjerice, francuskog poetičara prostora G. Bašlara ili zbirku pjesama “Pjesme o kolibi” našeg Ilije Ladina, posebno pjesmu “Ljubav u kolibi”:/Od čega žive djeca u kolibi?/Djeca moja žive od moje ljubavi/Ljubav moja živi od pjesme/A pjesma/Od početka svijeta!/ (…) (Kad smo kod čivije, red je spomenuti i jednu nesvakidašnju zgodu. Naime, zbog čivije je savojevremeno na dijalektološkim ispitivanjima govora sela Šerići na obroncima Vlašića umalo nastradao Vešovićev zemljak i (također) sarajevski univerzitetski profesor Jovan Vuković, porijeklom iz Drobnjaka. Susrevši uzput nekog sredovječnog čovjeka kako pješke vodi osamarenog konja, profesor je ad hock nastojao što više saznati o nazivima i izgovoru pojedinih dijelova samara. Dijalektološka znatiželja i uporno razpitivanje za čiviju koja učvršćuje šćicu za oglavinu na samaru, iznervirala je zbunjenog seljanina pa ga je masno obsovao, dodavši: Vidi ga, ostario, a ne zna šta je čivija!)
Od desetine i desetine hiljada tih govornika ostale su samo kosti, koje se još uvijek vade iz priko pet stotina masovnih grobnica, razsijanih po ovoj ‘pòvūčenōj’ zemlji, ali je neuporedivo veći broj govornika, gotovo trećina populacije, nepovratno izgubljen progonom sa rodne grude i razseljavanjem po cijelom dunjaluku, nešto slično kao što se desilo polovicom 19. stoljeća, kada je u egzil, pretežno u Tursku, izselila gotovo trećina bošnjačke populacije i to ekonomski, kulturno i politički vodeće klase. I tada i danas već prvo koljeno u dijaspori je potpuno asimilirano, počevši od obdanišća. Često ćete se u vrijeme godišnjih odmora i posjete ‘dijasporaca’ zavičaju susresti sa situacijom kada je majka u ulozi medijatora, prevodioca između unuke i nane. Ni u domovini ništa nije bolje. Da bi se domogli boljeg života i evropske civilizacije, Bošnjaci hrle za stranim jezicima koliko i za kruhom, a možda će im uskoro to biti uslov da bi došli do kore hljeba i u rođenoj zemlji. Anglo-američka kolonizacija dovela je do toga da školske generacije bosanski jezik uče samo što moraju, a engleski što im treba za goli život. I tu je kraj! Neki će takve crne slutnje odbacivati, uzimajući kao argumenat neke povijesne paralele i interferenciju bosanskog i orijentalnih jezika. Naime, Bošnjaci su četiri stoljeća bili u sklopu orijentalno-islamskog kulturno-povijesnog kruga, školovali se i stvarali na velikim orijentalnim jezicima, ali niti su oni zaboravljali materinsko-zavičajni jezik niti su ti veliki jezici ostavili presudnog traga u genetsko-strukturnom profilu bosanskog jezika. Ali ta situacija je dovela do toga da tokom tih prividno sretnih vijekova Bošnjaci nisu dalje razvijali i stvaralački bogatili svoj jezik, nego su ga praktično konzervirali na dostignutom razvojnom stadiju i zato je mnogima sa strane imao tu egzotičnost arhaične patine. Kao slavenoilirski narod Bošnjaci su bili u tragičnom procijepu, u dvostrukoj izolaciji. Od bliskojezičkih Slavena dijelila ih je vjera, a od istovjernih Osmanlija dijelio ih je jezik. Jedan od najvećih pisaca bosanskog jezika i jedan od najkontroverznijih Bosanaca nakon Andrića, Meša Selimović, kojemu je ove godine na različitim mjestima u Bosni i šire, i na različite načine, obilježena stogodišnjica rođenja, napisao je da radi zatvorenosti, historijski put Bošnjaka vodi u tragični bezizlaz. “Nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su Bosanski Muslimani. Nije mnogo pomoglo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihova položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili se od svojih”, pisao je Meša, poimajući Bošnjake kao rijeku, nedovoljnu da postane jezero, a dovoljno veliku da ne prisuši. Iako se čini da je broj govornika presudan za obstanak jednog jezika, ipak da jezik drži u životu intenzitet, veličina i kvalitet stvaralaštva u njemu te komunikacija sa drugim jezicima. Zato genocidno raztjerivanje Bošnjaka po svim meridijanima i njihova izvjesna asimilacija, koliko god zvučalo paradoksalno, ima i nešto dobro u sebi. Rizikujući da ovakvo prisustvo Bošnjaka na gotovo svakoj tački zemljine kugle bude protumačeno kao antibošnjački morbidni cinizam, to dobro je u tome što će doći do kakvog-takvog kontakta i komunikacije bosanskog jezika sa domicilnim jezikom, a u sretnim okolnostima, uz određeno htijenje i napor, doći će i do prevođenja sa jednog jezika na drugi. Tako će se Bosna i Bošnjaci prvi put nakon mnogo vremena značajnije otvoriti prema svijetu, prema drugima i drugačijima. Kad bi čak svi govornici izumrli, jezik bi nastavio da živi u djelima ostvarenim u njemu, kao što je to slučaj sa latinskim jezikom. Ili primjer arapskog jezika koji je osigurao prestiž u vječnosti ne samo po broju govornika nego prvenstveno zato što je u njemu objavljen Qur’ān. Etablirano je mišljenje da male jezike mogu spasiti samo djela velikih intelektualaca i stvarlaca: književnika, naučnika, filozofi. A Bosna nudi obilje književnih koncepcija, smatrao je i sam Selimović. Bosna, na svu sreću, ima velika djela koja su pronijela slavu bosanskog jezika i bosanskog duha koji on izražava, od “Hasanaginice”, priko “Derviša i smrti” i “Kamenog spavača” do “Vječnika” ili “Šahrijarova prstena”. Da se u ovoj prilici i ne dotičemo djela književnih generacija nakon njih, poznatih i u svijetu i drugim jezicima. Pritom treba ponoviti onaj književnoteorijski aksiom da onoga trenutka kada se ‘rodi’, kada nastane neko djelo, ono počinje svoj autonoman život, nezavisno od svoga ‘tvorca’, autora. Svedeno u trivijalni kontekst, to znači se mora razlučiti piščevo djelo od praktičnog ponašanja pisca.Velika djela čuvaju male jezike i to ako budu prevođena. Prevođenje je spas za male jezike. Jer komunikacija malih jezika sa velikim jezicima uslov je njihova obstanka. Kao što je dijalog među ljudima nezamjenjiv u harmonizaciji ljudskog života u društvu, tako je i komunikacija među jezicima neizmjerno plodotvorna. U civilizacijskim razmjerama poučno se prisjetiti procvata Bagdada iz vremena Haruna Al-Rašida i civilizacijskog poduhvata prevođenja ukupnog naslijeđa čovječanstva i svih dostignuća u cijelom poznatom svijetu.Tako je sačuvana i antička filozofija. Prevodilaštvo, zato, ne smije biti stihijski i uzgredan posao. Pojedinačni entuzijazam, kakav je, primjerice, izpoljio tokom agresije bosanski Slovenac ili slovenački Bosanac, svejedno, pjesnik Josip Osti prevodeći bosanske pisce na slovenački i tako afirmišući bosanski jezik u totalnoj bosanskoj izolaciji, ne može biti nadomjestak institucionalnom djelovanju. Veličinu toga individualnog podviga samo jače osvjetljava jedna žalosna činjenica da vodeća slovenačka izdavačka kuća “Mladinska knjiga” uporno ignoriše, pa čak i negira, postojanje bosanskog jezika. U prevođenju književnih djela “izdavači su bitna čivija”, smatra mlada prevoditeljka sa njemačkog Hana Stojić, koja vodi fondaciju Traduki, što u prevodu sa esperanta znači ‘prevođenje radi objavljivanja’. Upotrijebljeni orijentalizam iz turskog jezika ‘čivija’ u jednom evropskom diskursu ove prevoditeljice djeluje toliko ekspresivno da odmotava asocijativno klupko u svim pravcima, sve do sedamdesete godine prošlog ‘krvavog evropskog stoljeća’ i jednog stiha Marka Vešovića iz pjesničkog prvijenca „Nedelja”, koji parafraziram po sjećanju: “o čiviji gunj ga čeka”. Jedino što mi je ostalo u sjećanju od te poezije je ta arhajska slika gunja koji o čiviji čeka djeda kraj ognjišća u kolibi. Međutim, da koliba može biti prava pjesnička inspiracija lahko se uvjeriti čitajući, primjerice, francuskog poetičara prostora G. Bašlara ili zbirku pjesama “Pjesme o kolibi” našeg Ilije Ladina, posebno pjesmu “Ljubav u kolibi”:/Od čega žive djeca u kolibi?/Djeca moja žive od moje ljubavi/Ljubav moja živi od pjesme/A pjesma/Od početka svijeta!/ (…) (Kad smo kod čivije, red je spomenuti i jednu nesvakidašnju zgodu. Naime, zbog čivije je savojevremeno na dijalektološkim ispitivanjima govora sela Šerići na obroncima Vlašića umalo nastradao Vešovićev zemljak i (također) sarajevski univerzitetski profesor Jovan Vuković, porijeklom iz Drobnjaka. Susrevši uzput nekog sredovječnog čovjeka kako pješke vodi osamarenog konja, profesor je ad hock nastojao što više saznati o nazivima i izgovoru pojedinih dijelova samara. Dijalektološka znatiželja i uporno razpitivanje za čiviju koja učvršćuje šćicu za oglavinu na samaru, iznervirala je zbunjenog seljanina pa ga je masno obsovao, dodavši: Vidi ga, ostario, a ne zna šta je čivija!)
Vukodlačka ćud
Nedavno je anglista i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Zvonimir Radeljković preveo na engleski nekoliko pjesama Nikole Šopa te pjesmu “savremenika, sugrađanina i kolege” Marka Vešovića “Kad trešte granate” iz knjige “Poljska konjica” i objavio ih u časopisu simboličkog imena “The Spirit of Bosnia” (Duh Bosne). Kakva povijesna ironija! O tempora, o mores! Nikola Šop je svakako jedan od najvećih bosanskih (i hrvatskih) pjesnika. A Vešović? Ko ima imalo duže pamćenje, sjetit će se da je upravo Marko, uz razne druge velikosrbske perjanice, poput Noge i Đoge, pod krinkom mladobosanske ideje, nakon objavljivanja “Kamenog spavača” Maka Dizdara i romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića, kidisao na bosanski duh, kako ga je u tim djelima prepoznao filozof Muhamed Filipović, u blizkim krugovima poznat pod nadimkom Tunjo. Diletantski se obarajući na za njega nedostižnu Makovu poeziju Modre rijeke i Kamenog spavača, na Makov stilski postupak stvaralačke pjesničke igre riječima, koja nije samo u funkciji metaforizacije poetskog jezika, nego i ostvarivanje dotad nepoznatih zvukova i sazvučja u neponovljivim aliteracijama i drugim oblicima onomatopeja koji konstituiraju nova ili pojačavaju poznata značenja glasova i riječi, te neponovljivim letrističkim i drugim stilskim postupcima igre riječi, izpoljavao je vukodlačku ćud protiv bilo kakvog duha, a kamo li bosanskog. A upravo je Makov veliki književni suparnik Meša tim povodom napisao ove riječi o Maku: “Od Gorčina nastaje čudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno savremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje današnjeg čovjeka.” Kada se ‘pjesmoznanac’ i tumač Vešović, nakon četrdeset ljeta, sa otežalim bremenom godina na plećima, prije tri godine na tradicionalnoj pjesničkoj manifestaciji, posvećenoj Maku, a poznatoj kao “Slovo Gorčina”, kao kakav pokajnik posuo pepelom po sijedoj glavi, govoreći upravo o Makovoj genijalnoj pjesničkoj igri riječima i priznajući prid auditorijem te svoje zablude i neukosti, bio sam iskreno obradovan da je jedan takav drznik došao tobe, ali kada sam ovih dana u izlozima sarajevskih knjižara primijetio knjigu sa naslovom “Tunjo veliki i u Tunje mali” i uočio Marka Vešovića kao autora, zapanjio sam se i bezkrajno razžalostio. Na stranu, čak, što jedan parazit i destruktivac u Bosni, kakav je Vešović, naziva štetočinom akademika Muhameda Filipovića, koji je objavio 50 knjiga i priko 2.000 referentnih radova i koji predstavlja jednog od vodećih bosanskih i evropskih intelektualaca današnjice, ali tako podle riječi u naslovu kako bi se jedan starac, da se poslužimo Radeljkovićevim riječima, njegov “savremenik, sugrađanin i kolega” sa Fakulteta, što više skotski ujeo za srce, ponizio, uvrijedio i deklasirao još jednom potvrđuju da vuk dlaku mijenja, a ćud nikad! Uhljebivši se u Parlamentarnoj skupštini BiH, Vešović je za vrijeme tog, pokazalo se čobanskog plandovanja u debeloj hladovini, začinjenoj pozamašnim svežnjevima bosanskih banknota, napisao debelu knjigu, udarivši na jednog od najznačajnijih Bošnjaka savremenosti, ‘dizdara bosanskog duha’, i to na najprizemniji i najpokvareniji način. Ovaj brvnarski diskurs previše je i za jednog čobana u jednoj kulturi i jednom gradu kakav je Sarajevo, u koje je Vešović ‘šljego’ (njegov termin) iz rodnih Papa. Ako dublje osmotrimo, vidićemo da je to konstanta ovoga Karadžićeva zemljaka i da Vešović na nišan nije uzeo bilo koga, nego najistaknutije i najkonzistentnije zagovornike bosanskog duha. Marko i Radovan su samo dva pola istog vučijeg idola: Jedan bi da razori Bosnu, drugi bi da razori bosanski duh. To je Vešovićeva “zbilja koju su granate raznijele”. U toj Vešovićevoj pjesmi nalaze se i stihovi koje ni majstor Woland ne bi mogao dovesti u vezu sa ‘duhom Bosne’ (with the spirit of Bosnia): “… crn polumjesec pod noktom palca komšijina…to nisu djeca u podrumu nego mladunčad u jazbini… oko nas nisu sarajevske već jerihonske ruševine… sijed čuperak dlake strši iz uva staračkoga”.
Nedavno je anglista i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Zvonimir Radeljković preveo na engleski nekoliko pjesama Nikole Šopa te pjesmu “savremenika, sugrađanina i kolege” Marka Vešovića “Kad trešte granate” iz knjige “Poljska konjica” i objavio ih u časopisu simboličkog imena “The Spirit of Bosnia” (Duh Bosne). Kakva povijesna ironija! O tempora, o mores! Nikola Šop je svakako jedan od najvećih bosanskih (i hrvatskih) pjesnika. A Vešović? Ko ima imalo duže pamćenje, sjetit će se da je upravo Marko, uz razne druge velikosrbske perjanice, poput Noge i Đoge, pod krinkom mladobosanske ideje, nakon objavljivanja “Kamenog spavača” Maka Dizdara i romana “Derviš i smrt” Meše Selimovića, kidisao na bosanski duh, kako ga je u tim djelima prepoznao filozof Muhamed Filipović, u blizkim krugovima poznat pod nadimkom Tunjo. Diletantski se obarajući na za njega nedostižnu Makovu poeziju Modre rijeke i Kamenog spavača, na Makov stilski postupak stvaralačke pjesničke igre riječima, koja nije samo u funkciji metaforizacije poetskog jezika, nego i ostvarivanje dotad nepoznatih zvukova i sazvučja u neponovljivim aliteracijama i drugim oblicima onomatopeja koji konstituiraju nova ili pojačavaju poznata značenja glasova i riječi, te neponovljivim letrističkim i drugim stilskim postupcima igre riječi, izpoljavao je vukodlačku ćud protiv bilo kakvog duha, a kamo li bosanskog. A upravo je Makov veliki književni suparnik Meša tim povodom napisao ove riječi o Maku: “Od Gorčina nastaje čudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu nenasilnu vezu sa tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno savremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećanje današnjeg čovjeka.” Kada se ‘pjesmoznanac’ i tumač Vešović, nakon četrdeset ljeta, sa otežalim bremenom godina na plećima, prije tri godine na tradicionalnoj pjesničkoj manifestaciji, posvećenoj Maku, a poznatoj kao “Slovo Gorčina”, kao kakav pokajnik posuo pepelom po sijedoj glavi, govoreći upravo o Makovoj genijalnoj pjesničkoj igri riječima i priznajući prid auditorijem te svoje zablude i neukosti, bio sam iskreno obradovan da je jedan takav drznik došao tobe, ali kada sam ovih dana u izlozima sarajevskih knjižara primijetio knjigu sa naslovom “Tunjo veliki i u Tunje mali” i uočio Marka Vešovića kao autora, zapanjio sam se i bezkrajno razžalostio. Na stranu, čak, što jedan parazit i destruktivac u Bosni, kakav je Vešović, naziva štetočinom akademika Muhameda Filipovića, koji je objavio 50 knjiga i priko 2.000 referentnih radova i koji predstavlja jednog od vodećih bosanskih i evropskih intelektualaca današnjice, ali tako podle riječi u naslovu kako bi se jedan starac, da se poslužimo Radeljkovićevim riječima, njegov “savremenik, sugrađanin i kolega” sa Fakulteta, što više skotski ujeo za srce, ponizio, uvrijedio i deklasirao još jednom potvrđuju da vuk dlaku mijenja, a ćud nikad! Uhljebivši se u Parlamentarnoj skupštini BiH, Vešović je za vrijeme tog, pokazalo se čobanskog plandovanja u debeloj hladovini, začinjenoj pozamašnim svežnjevima bosanskih banknota, napisao debelu knjigu, udarivši na jednog od najznačajnijih Bošnjaka savremenosti, ‘dizdara bosanskog duha’, i to na najprizemniji i najpokvareniji način. Ovaj brvnarski diskurs previše je i za jednog čobana u jednoj kulturi i jednom gradu kakav je Sarajevo, u koje je Vešović ‘šljego’ (njegov termin) iz rodnih Papa. Ako dublje osmotrimo, vidićemo da je to konstanta ovoga Karadžićeva zemljaka i da Vešović na nišan nije uzeo bilo koga, nego najistaknutije i najkonzistentnije zagovornike bosanskog duha. Marko i Radovan su samo dva pola istog vučijeg idola: Jedan bi da razori Bosnu, drugi bi da razori bosanski duh. To je Vešovićeva “zbilja koju su granate raznijele”. U toj Vešovićevoj pjesmi nalaze se i stihovi koje ni majstor Woland ne bi mogao dovesti u vezu sa ‘duhom Bosne’ (with the spirit of Bosnia): “… crn polumjesec pod noktom palca komšijina…to nisu djeca u podrumu nego mladunčad u jazbini… oko nas nisu sarajevske već jerihonske ruševine… sijed čuperak dlake strši iz uva staračkoga”.
Misli iz ludnice
Posljednjih godina u bosanski jezik prevodio je i poznati bosanski pjesnik Goran Simić, koji od vremena agresije živi u (dobrovoljnom) egzilu u Kanadi. On je sačinio antologijski izbor kanadske poezije i preveo je na bosanski, nešto slično što je uradio pjesnik moje generacije sa Filozofskog fakulteta Munib Delalić, priredivši na bosanskom jeziku antologiju norveške poezije još prije deset godina. Komunikacija i interferencija bosanskog jezika i kanadskog engleskog bila bi podpuna ako bi Goran sačinio antologiju savremene bosanske poezije i preveo na engleski. Možda će i jedan i drugi ili neko treći, ili peti, sačiniti antologiju bosanske poezije, pa i najnovije, koju će prevesti na druge jezike. O antologiji bosanske poezije koju je, ničim izazvan, sačinio Marko Vešović neću reći ništa. Na otvaranju ovogodišnjih 49. Sarajevskih dana poezije, koje tako svojski, predano i uztrajno već godinama organizuje pjesnik Hadžem Hajdarević, Goran Simić pročitao je pjesmu “Debela crvena linija” iz knjige “Moji sretni dani u ludnici”, objavljenoj ove godine. Depoom Ars aevi – Muzeja savremene svjetske umjetnosti u Domu mladih u Sarajevu zazvučali su stihovi: /Pobjeglo mi je jagnje/i poslao sam vuka da mi ga vrati./Puno takvih jagnjadi švrlja po šumi/i ostavlja brabonjke po mjestima/sa kojih volim osmatrati dolinu.//Plašim se da bi se vuku šta moglo dogoditi/Puno je jagnjadi koja bježe/a malo takvih vjernih vukova/, koji su kod mnogih prisutnih proizveli jezu zbog asocijacija koje je proizvela posebno poetska slika vuka koji iz šume osmatra dolinu. Mora da je tako dolinu osmatrao Karadžić kada je pisao stihove poput ovoga: Siđimo u gradove da bijemo gadove“. U takvoj pozi ovoga zlotvora prikazuje i ona poznata ratna tv-slika kada Karadžić, zajedno sa ruskim, nazovi pjesnikom Limonovim, koji je zalegao za mitraljez na liniji obsade Sarajeva negdi na Vidikovcu na Trebeviću, posmatra u dolini čarobni grad Sarajevo, puca po njemu, i u njemu na onu Vešovićevu „djecu u podrumu kao mladunčad u jazbini“. Mora da se tako vučije uzhićeno osjećao i srbski vojvoda i “junak” Novak Đukić, već osuđeni ratni zločinac u Hagu i krvolok, kada je sa svojom podčinjenom bratijom iz čopora, vučijim pogledom, sa svojih vučijih visina na bosanskoj planini Ozren, osmatrao daleku dolinu i bijeli grad Tuzlu i njenu mladost na osunčani 25. maj, nekadašnji Dan mladosti, i sa vučijim sadizmom izpalio granatu na tu “djecu kao mladunčad u jazbini” i u jednom trenu u paramparčad raznio njihove nedosanjane mladalačke snove. Sve to asocira na onu poznatu basnu o vuku i janjetu. Na kraju treba kazati da je Radeljkovićevo svrstavanje Vešovića među bosanske pjesnike moguće samo ako prihvatimo da zajednički književni jezik, nastao na substratu bosanskog jezika, zovemo bosanski. Lično dijelim shvaćanje profesora Ferida Muhića, koje indirektno zastupa i norveški slavista Svein Mønnesland, da su hrvatski i srbski samo varijante bosanskog jezika, odnosno da taj jedinstven književni jezik zajednički službeno imenujemo kao bosanski jezik, a svaki od naroda u “unutrašnjoj upotrebi” mogu ga zvati po svom nacionalnom imenu: Crnogorci crnogorskim, Hrvati hrvatskim, a Srbi srbskim. Bošnjaci ga ionako zovu bosanskim. Je li to garancija da će bosanski jezik obstati? Ili će se morati prinijeti posljednja žrtva vuku, pardon – Vuku?
Posljednjih godina u bosanski jezik prevodio je i poznati bosanski pjesnik Goran Simić, koji od vremena agresije živi u (dobrovoljnom) egzilu u Kanadi. On je sačinio antologijski izbor kanadske poezije i preveo je na bosanski, nešto slično što je uradio pjesnik moje generacije sa Filozofskog fakulteta Munib Delalić, priredivši na bosanskom jeziku antologiju norveške poezije još prije deset godina. Komunikacija i interferencija bosanskog jezika i kanadskog engleskog bila bi podpuna ako bi Goran sačinio antologiju savremene bosanske poezije i preveo na engleski. Možda će i jedan i drugi ili neko treći, ili peti, sačiniti antologiju bosanske poezije, pa i najnovije, koju će prevesti na druge jezike. O antologiji bosanske poezije koju je, ničim izazvan, sačinio Marko Vešović neću reći ništa. Na otvaranju ovogodišnjih 49. Sarajevskih dana poezije, koje tako svojski, predano i uztrajno već godinama organizuje pjesnik Hadžem Hajdarević, Goran Simić pročitao je pjesmu “Debela crvena linija” iz knjige “Moji sretni dani u ludnici”, objavljenoj ove godine. Depoom Ars aevi – Muzeja savremene svjetske umjetnosti u Domu mladih u Sarajevu zazvučali su stihovi: /Pobjeglo mi je jagnje/i poslao sam vuka da mi ga vrati./Puno takvih jagnjadi švrlja po šumi/i ostavlja brabonjke po mjestima/sa kojih volim osmatrati dolinu.//Plašim se da bi se vuku šta moglo dogoditi/Puno je jagnjadi koja bježe/a malo takvih vjernih vukova/, koji su kod mnogih prisutnih proizveli jezu zbog asocijacija koje je proizvela posebno poetska slika vuka koji iz šume osmatra dolinu. Mora da je tako dolinu osmatrao Karadžić kada je pisao stihove poput ovoga: Siđimo u gradove da bijemo gadove“. U takvoj pozi ovoga zlotvora prikazuje i ona poznata ratna tv-slika kada Karadžić, zajedno sa ruskim, nazovi pjesnikom Limonovim, koji je zalegao za mitraljez na liniji obsade Sarajeva negdi na Vidikovcu na Trebeviću, posmatra u dolini čarobni grad Sarajevo, puca po njemu, i u njemu na onu Vešovićevu „djecu u podrumu kao mladunčad u jazbini“. Mora da se tako vučije uzhićeno osjećao i srbski vojvoda i “junak” Novak Đukić, već osuđeni ratni zločinac u Hagu i krvolok, kada je sa svojom podčinjenom bratijom iz čopora, vučijim pogledom, sa svojih vučijih visina na bosanskoj planini Ozren, osmatrao daleku dolinu i bijeli grad Tuzlu i njenu mladost na osunčani 25. maj, nekadašnji Dan mladosti, i sa vučijim sadizmom izpalio granatu na tu “djecu kao mladunčad u jazbini” i u jednom trenu u paramparčad raznio njihove nedosanjane mladalačke snove. Sve to asocira na onu poznatu basnu o vuku i janjetu. Na kraju treba kazati da je Radeljkovićevo svrstavanje Vešovića među bosanske pjesnike moguće samo ako prihvatimo da zajednički književni jezik, nastao na substratu bosanskog jezika, zovemo bosanski. Lično dijelim shvaćanje profesora Ferida Muhića, koje indirektno zastupa i norveški slavista Svein Mønnesland, da su hrvatski i srbski samo varijante bosanskog jezika, odnosno da taj jedinstven književni jezik zajednički službeno imenujemo kao bosanski jezik, a svaki od naroda u “unutrašnjoj upotrebi” mogu ga zvati po svom nacionalnom imenu: Crnogorci crnogorskim, Hrvati hrvatskim, a Srbi srbskim. Bošnjaci ga ionako zovu bosanskim. Je li to garancija da će bosanski jezik obstati? Ili će se morati prinijeti posljednja žrtva vuku, pardon – Vuku?
Marko i Radovan
Najpoznatiji Vuk od svih vukova je onaj Karadžić, saplemenik Radovanov i “reformator” književnog jezika iz 19. vijeka, uzevši istočnorecegovačko-crnogorsku varijantu bosanskog jezika (ijekavizam i štakavizam) i nametnuvši je Bošnjacima, Hrvatima i (donekle) Srbima. Od svih Karadžićâ danas je najpoznatiji po nedjelu onaj zlikovac iz Haga, Radovan. On je učinio da još jedan Crnogorac postane poznat u Evropi, navodeći ga kao svjedoka odbrane i citirajući njegove stihove koji govore o bacanju Srba sa krovova zgrada u obsjednutom i trostruko opasanom Sarajevu. On nije ni vuk ni Karadžić, ali jeste pjesnik one vrste kao i Radovan, a zove se Marko, a preziva Vešović. Osim poezije, ovu dvojicu Crnogoraca veže još jedna osobina: obojica su smatrali da grad Sarajevo, u koji su ‘šljegli’ (njihov zavičajni izraz) postoji samo zato da bi njima služio i prilagođavao se njihovim potrebama, a oni su pljuvali po njegovim ulicama (da ne navodim još vulgarnije detalje). Radovan je kasnije po ulicama “neposlušnog” Sarajeva četiri godine sijao granate, a Marko počeo pljuvati po najuglednijim ljudima. Ako me sjećanje ne vara, Radovan je rođen na Durmitoru, a Marko u selu Pape kod Bijelog Polja. Iako sam jezičar po struci, nikada nisam bio siguran kako bi glasio ktetik, odnosno kako se imenuje žitelj ovoga sela (Papac, Papan ili Papak), a nikad nisam imao priliku to pitati Vešovića.
Najpoznatiji Vuk od svih vukova je onaj Karadžić, saplemenik Radovanov i “reformator” književnog jezika iz 19. vijeka, uzevši istočnorecegovačko-crnogorsku varijantu bosanskog jezika (ijekavizam i štakavizam) i nametnuvši je Bošnjacima, Hrvatima i (donekle) Srbima. Od svih Karadžićâ danas je najpoznatiji po nedjelu onaj zlikovac iz Haga, Radovan. On je učinio da još jedan Crnogorac postane poznat u Evropi, navodeći ga kao svjedoka odbrane i citirajući njegove stihove koji govore o bacanju Srba sa krovova zgrada u obsjednutom i trostruko opasanom Sarajevu. On nije ni vuk ni Karadžić, ali jeste pjesnik one vrste kao i Radovan, a zove se Marko, a preziva Vešović. Osim poezije, ovu dvojicu Crnogoraca veže još jedna osobina: obojica su smatrali da grad Sarajevo, u koji su ‘šljegli’ (njihov zavičajni izraz) postoji samo zato da bi njima služio i prilagođavao se njihovim potrebama, a oni su pljuvali po njegovim ulicama (da ne navodim još vulgarnije detalje). Radovan je kasnije po ulicama “neposlušnog” Sarajeva četiri godine sijao granate, a Marko počeo pljuvati po najuglednijim ljudima. Ako me sjećanje ne vara, Radovan je rođen na Durmitoru, a Marko u selu Pape kod Bijelog Polja. Iako sam jezičar po struci, nikada nisam bio siguran kako bi glasio ktetik, odnosno kako se imenuje žitelj ovoga sela (Papac, Papan ili Papak), a nikad nisam imao priliku to pitati Vešovića.
Piše: Safet Kadić (safetkadic@hotmail.com)
Saff br. 268-269