Piše: Emir Demir
Jedna od najstarijih tvrdnji koju neprijatelji islama neprestano potenciraju, glasi: ”Islam se širio ognjem i mačem”. Neprijatelji islama zaboravili su na uzvišene ciljeve džihada u islamu, kao što su: uzvraćanje na neprijateljsku agresiju, otklanjanje svih prepreka i barijera koje stoje pred širenjem islamskog poziva, čuvanje i zaštita vjere od destruktora, preodgoj onih koji krše ugovore sa muslimanima, pritjecanje u pomoć slabim i potlačenim muslimanima… U doba krstaških pohoda jedna od kršćanskih tvrdnji glasila je da se islam širio nasilničkim metodama. Jedan kršćanski svećenik u svome pismu Ebu Ubejdi el-Hazredžiju kaže: ”Vjera krsta raširila se po zemlji bez sablje i tlačenja, a vaša vjera zavladala je sabljom i tlačenjem na zemlji.”
Jedna od najstarijih tvrdnji koju neprijatelji islama neprestano potenciraju, glasi: ”Islam se širio ognjem i mačem”. Neprijatelji islama zaboravili su na uzvišene ciljeve džihada u islamu, kao što su: uzvraćanje na neprijateljsku agresiju, otklanjanje svih prepreka i barijera koje stoje pred širenjem islamskog poziva, čuvanje i zaštita vjere od destruktora, preodgoj onih koji krše ugovore sa muslimanima, pritjecanje u pomoć slabim i potlačenim muslimanima… U doba krstaških pohoda jedna od kršćanskih tvrdnji glasila je da se islam širio nasilničkim metodama. Jedan kršćanski svećenik u svome pismu Ebu Ubejdi el-Hazredžiju kaže: ”Vjera krsta raširila se po zemlji bez sablje i tlačenja, a vaša vjera zavladala je sabljom i tlačenjem na zemlji.”
Muslimanski učenjaci dali su odgovor kršćanima na ovu njihovu tvrdnju i to na sljedeći način:
1. Pojasnili su da se kršćanstvo širilo isključivo metodama rata i nasilja, a da nije bilo tako, od kršćanstva danas ne bi ni traga bilo. El-Hazredži, govoreći o tome u svojoj replici ovom kršćanskom svećeniku, kaže: ”Ti kao da si zaboravio ono što su zapisali vaši historičari, a i drugi, da je početak vaše vjere bio oličen u borbi sa židovima koje ste spaljivali na lomačama, potapali u mora i činili im sve vrste poniženja i omalovažavanja, jer da nije tako, židovi vam ne bi traga ostavili.” El-Karafi, govoreći o ovoj sumnji, koju su kršćani poticali, kaže: ”Da su se kršćani pridržavali svoga vjerozakona vezano za ovo pitanje, bili bi beznačajni i ne bi opstali.”
2. U stvarnosti, kršćani se suprotstavljaju svome vjerozakonu koji podstiče na pomirenje, oprost, izbjegavanje borbe i udaljavanje od sporenja i razmirica sve do Sudnjeg dana. Tim povodom je El-Hazredži naveo tekst iz Evanđelja u kojem stoji: ”A ja vam kažem: Ne opirite se zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine, prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije… Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone…” (Matej, 5/39)
Potom je El-Hazredži rekao sljedeće: ”I pored ovoga što stoji u Evanđelju, vidimo vas kršćane kako se najprije odate krvoproliću, borbi i tlačenju na zemlji. Vi ubijate nedužne i kradete imetke, a sâmo Evanđelje vam to zabranjuje i strogo vam naređuje da se predate svojim neprijateljima. Onaj ko prekrši Božije svetinje najveći je nevjernik u Boga, Njegove knjige i propise.” Imam El-Kurtubi, komentirajući spomenute kršćanske tvrdnje, kaže: ”Još čudnije od toga (tj. njihove tvrdnje da se islam širio sabljom) jeste da su kršćani oduvijek bili najratoborniji sve do današnjeg dana, dok u isto vrijeme tvrde da borba nije propisana ni utemeljena, te kude islamski vjerozakon koji je propisao borbu. Njihova djela su u čistoj koliziji sa njihovim riječima, a njihovo ponašanje i stanja najbolje svjedoče o njihovim lažima.”
3. Ukoliko se utemeljenost borbe može islamu pripisati kao nedostatak, onda se također može pripisati i bivšim vjerozakonima, jer El-Hazredži u svojoj raspravi sa spomenutim kršćanskim svećenikom oko ove tvrdnje, kaže: ”Ukoliko si to rekao kako bi obezvrijedio islam, onda si u isto vrijeme obezvrijedio Mojsija, sina Amranova, i Jošuu, sina Nunova, kao i sve vjerovjesnike prije njih i poslije njih, neka su na njih Božiji spas i mir – jer svi su se oni borili protiv nasilničkih naroda u svom okruženju.”
4. Borba je iskonsko načelo sljedbenika istine protiv sljedbenika zablude. Muslimani se drže ovoga načela, a El-Hazredži i El-Karafi to podrobnije pojašnjavaju. Stoga, borba spada u odlike i vrijednosti muslimana, a ne u njihove nedostatke i loše postupke.
5. Borba u islamu je jedan od povoda zaštite islamskog poziva i misije. El-Hazredži pojasnio je da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, proveo određeno vrijeme među svojim narodom pozivajući ih u obožavanje Allaha Jedinog i odbacivanje kipova i idola, pa je njegov narod protiv njega poveo borbu, uznemiravali su i ugnjetavali i njega i njegove drugove. Borba je propisana s ciljem da otkloni ovu tjeskobu i uznemiravanje, da muslimanima obezbijedi snagu i strahopoštovanje u očima drugih, te da omogući širenje poziva istine. Pošto ovako nešto nije postojalo u kršćanstvu, pripadnici vjere s kojom je došao Mesija, neka je na njega mir Božiji, ostali su poniženi i potlačeni poslije njega, pa se ona izgubila, iskrivljena je i izmijenjena. Ono čega se kršćani danas drže proširio je Konstantin, sin Helenin, tlačenjem i osvajanjem. Stoga, nepropisivanje borbe na samom početku kršćanstva bio je jedan od razloga njegove slabosti, a zatim njegovog iskrivljenja i izmjene.
6. Borba u islamu dolazi isključivo poslije iznošenja argumenata. Ibn El-Mutabbib pojašnjava da je Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, borba došla tek nakon strpljenja koje je trajalo trinaest godina, a to strpljenje bilo je oličeno u pozivu u islam s blagošću i argumentacijom. Tek nakon očitovanja nadnaravnosti islamskih učenja i podizanja argumenata nastupila je naredba borbe. Stoga, sablja u islamu isključivo je podizana nakon opomene i postojanja opravdanosti.