Preveo: Sejfudin Dizdarević
Mnoge pjesme imaju korijene u svetoj Knjizi islama, kako ju je Goethe nazivao ”Des Korans geweith Vermaechtis – Kur’ansko veličanstveno naslijeđe”. Pjesme su također u stilu dijaloga. Sastoje se u prvoj polovini od kur’anskih ajeta, a u drugoj od pjesnikovih stihova. Time se one spajaju u jednu poemu za koju se doslovno može reći da je zapadno-istočna.
Mnoge pjesme imaju korijene u svetoj Knjizi islama, kako ju je Goethe nazivao ”Des Korans geweith Vermaechtis – Kur’ansko veličanstveno naslijeđe”. Pjesme su također u stilu dijaloga. Sastoje se u prvoj polovini od kur’anskih ajeta, a u drugoj od pjesnikovih stihova. Time se one spajaju u jednu poemu za koju se doslovno može reći da je zapadno-istočna.
Život u duhu islamskog učenja
Jedan primjer gdje je pjesma sastavljena pola od kur’anskih ajeta, a pola od Goetheovih riječi, četverostih koji ima karakter molitve: ”Hoće da me zbuni ovo ludilo, ali Ti znaš da me razriješiš, kad radim, i stihove pišem, daj mom putu usmjerenje”. Ovdje Goethe pod riječju usmjerenje misli na ono što vjernik musliman naziva šerijatom, odnosno pravim putem koji vodi do izvora (vjerovanja). To je prvobitno značenje šerijata, riječi koju su neprijatelji islama totalno izopačili. Sasvim jasno ”Zapadno-istočni divan” pokazuje pjesnikovu veliku težnju ka srži islamskog učenja, predanosti Božijoj volji. Kao i muslimani, i Goethe je vjerovao u Božije određenje sudbine i smatrao je dužnošću pobožnosti ne suprotstavljati se Božijoj volji. Goetheu je bilo svojstveno oslanjanje na ovakvo shvatanje u teškim životnim situacijama, npr. kad je smrt zadesila njegovog bliskog prijatelja, on s jecajem, odbacujući svaku utjehu, kaže: ”Bog stvara onako kako On hoće, i nama jadnim smrtnicima ne preostaje ništa drugo nego da to podnosimo.” Goethe je vjerovao u posebna predodređenja, naročito kod smrtnih slučajeva. Tako on 1827. godine kaže: ”Živimo koliko nam je Bog odredio.” I o svojim doživljajima i o svojoj sudbini pričao je stalno se pozivajući na islam. Naprimjer, izvještavao je o svom ponašanju u vrlo opasnim situacijama tokom rata u Francuskoj, 1792. godine: ”Čim je opasnost bila velika, bio mi je najsljeplji fatalizam pri ruci i primijetio sam da se ljudi koji su okupirani opasnim stvarima, kroz zajedničku vjeru osjećaju čelično i ojačano. A ovdje nam je islam najbolji dokaz za to.” Iz tog uvjerenja je Goethe 1820., kad mu je snaha teško oboljela, svom prijatelju napisao: ”Ništa dalje ne mogu reći nego da i ovdje tražim oslonac u islamu.” Slično se Goethe izjašnjava i 1831., kad je kolera harala, i on svojoj prijateljici koja traži savjet piše: ”Niko ovdje ne može nikoga savjetovati, svako za sebe odlučuje. Svi živimo u islamu i njime se ohrabrujemo.” I na četiri sedmice prije svoje smrti, kad je kolera opet zastrašila ljude, 82-godišnji pjesnik piše: ”Ovdje, na ovom mjestu i u ovoj zemlji je vrlo smireno, jer se odbijanje ovog zla smatra nemogućim. Svi takvi napori su prestali. Ako se pažljivije posmatra, ljudi su se, da bi se oslobodili užasnog straha, kroz spasonosnu lahkomislenost predali islamu i uzdaju se u neshvatljivo Božije određenje.” I ovdje vidimo da je Goethe svjesno u duhu islamskog učenja islam zaista i živio i da je svoje prijatelje izričito upućivao na ovo učenje. Često mu se prebacivalo da je nekoliko njegovih izjava o islamu za zapadnjačke uši bilo provokativno, kao prilikom izjave: ”Ludo, kako svako u svom slučaju svoje stavove hvališe! Ako islam znači predanost Bogu, u islamu živimo i umiremo svi.” U principu, niko se nije trebao osjećati zbunjenim, jer izreka ne govori ništa drugo do da je značenje riječi islam – predanost Božijoj volji i da se čovjek Bogu, Svemogućem, predati treba, smije i mora. I zar to ne važi za svakoga, bez obzira na religiju koja svakom pojedincu naredbom određuje način života?
Jedan primjer gdje je pjesma sastavljena pola od kur’anskih ajeta, a pola od Goetheovih riječi, četverostih koji ima karakter molitve: ”Hoće da me zbuni ovo ludilo, ali Ti znaš da me razriješiš, kad radim, i stihove pišem, daj mom putu usmjerenje”. Ovdje Goethe pod riječju usmjerenje misli na ono što vjernik musliman naziva šerijatom, odnosno pravim putem koji vodi do izvora (vjerovanja). To je prvobitno značenje šerijata, riječi koju su neprijatelji islama totalno izopačili. Sasvim jasno ”Zapadno-istočni divan” pokazuje pjesnikovu veliku težnju ka srži islamskog učenja, predanosti Božijoj volji. Kao i muslimani, i Goethe je vjerovao u Božije određenje sudbine i smatrao je dužnošću pobožnosti ne suprotstavljati se Božijoj volji. Goetheu je bilo svojstveno oslanjanje na ovakvo shvatanje u teškim životnim situacijama, npr. kad je smrt zadesila njegovog bliskog prijatelja, on s jecajem, odbacujući svaku utjehu, kaže: ”Bog stvara onako kako On hoće, i nama jadnim smrtnicima ne preostaje ništa drugo nego da to podnosimo.” Goethe je vjerovao u posebna predodređenja, naročito kod smrtnih slučajeva. Tako on 1827. godine kaže: ”Živimo koliko nam je Bog odredio.” I o svojim doživljajima i o svojoj sudbini pričao je stalno se pozivajući na islam. Naprimjer, izvještavao je o svom ponašanju u vrlo opasnim situacijama tokom rata u Francuskoj, 1792. godine: ”Čim je opasnost bila velika, bio mi je najsljeplji fatalizam pri ruci i primijetio sam da se ljudi koji su okupirani opasnim stvarima, kroz zajedničku vjeru osjećaju čelično i ojačano. A ovdje nam je islam najbolji dokaz za to.” Iz tog uvjerenja je Goethe 1820., kad mu je snaha teško oboljela, svom prijatelju napisao: ”Ništa dalje ne mogu reći nego da i ovdje tražim oslonac u islamu.” Slično se Goethe izjašnjava i 1831., kad je kolera harala, i on svojoj prijateljici koja traži savjet piše: ”Niko ovdje ne može nikoga savjetovati, svako za sebe odlučuje. Svi živimo u islamu i njime se ohrabrujemo.” I na četiri sedmice prije svoje smrti, kad je kolera opet zastrašila ljude, 82-godišnji pjesnik piše: ”Ovdje, na ovom mjestu i u ovoj zemlji je vrlo smireno, jer se odbijanje ovog zla smatra nemogućim. Svi takvi napori su prestali. Ako se pažljivije posmatra, ljudi su se, da bi se oslobodili užasnog straha, kroz spasonosnu lahkomislenost predali islamu i uzdaju se u neshvatljivo Božije određenje.” I ovdje vidimo da je Goethe svjesno u duhu islamskog učenja islam zaista i živio i da je svoje prijatelje izričito upućivao na ovo učenje. Često mu se prebacivalo da je nekoliko njegovih izjava o islamu za zapadnjačke uši bilo provokativno, kao prilikom izjave: ”Ludo, kako svako u svom slučaju svoje stavove hvališe! Ako islam znači predanost Bogu, u islamu živimo i umiremo svi.” U principu, niko se nije trebao osjećati zbunjenim, jer izreka ne govori ništa drugo do da je značenje riječi islam – predanost Božijoj volji i da se čovjek Bogu, Svemogućem, predati treba, smije i mora. I zar to ne važi za svakoga, bez obzira na religiju koja svakom pojedincu naredbom određuje način života?
Čisti Istok
Da se ova odanost i vjerovanje u predodređenje sudbine može spojiti s jakim nagonom za slobodom i željom nikome se ne klanjati osim Bogu, pokazuje i Goetheova pjesma ”Freisinn” (Slobodoumlje). U knjizi koju je napisao potaknut Kur’anom, između blagoslova i talismana, pjesnik kaže: ”Samo me pustite da u svom sedlu budem! Vi ostajte u vašim kolibama, vašim šatorima. A ja radosno jašem u puke daljine. Iznad moje kape samo su zvijezde.” Sad znamo da je Goethe na ove stihove bio podstaknut putopisom iz Kavkaza, u kojem se opisuje samostalan i bez nekih prohtjeva, način života nezavisnih Inguša, jednog plemena Čečena. Baš tu je Goethe naišao na jednu izreku, karakterističnu za ovo pleme, izrečenu od čovjeka koji je pojam ”poniženje” vrlo odlučno odbacio: ”Iznad moje kape samo su zvijezde!” Goetheov konjanik je, znači, Čečen, kojeg odlikuje jaka ljubav prema slobodi, nenaklonost prema bilo kakvoj vrsti prisile, odbacivanje poniženja i odlučnost nikome se ne pokoravati osim Bogu. Ovim stihovima Goethe pokazuje jaku simpatiju sa stavom jednog ponosnog stanovnika Kavkaza. Način kako on kroz ovu odvažnu izreku dobija inspiraciju za svoje mladalački orijentirane stihove pokazuje njegovu srodnost prema ponosnom, s njegovom jahaćom životinjom stopljenom, slobodnom čovjeku. Goethe se divi i jednostavnom načinu života čovjeka, nezavisnog od potrebe za materijalnim dobrima. Izgleda da je pjesnik divana tu vidio ostvarenje svojih snova, u skladu s impulsima koji su ga doveli do poeme ”Hidžra”. Obimna uvodna pjesma ”Hidžra” pokazuje ga kao izbjeglicu iz Evrope, koji se probija do čistog Istoka da bi prodro u ”dubinu prvobitnog”, u ”humanije početke” ljudskog postojanja, u jednostavnije načine života, koji su se na Istoku od drevnog doba još zadržali. Baš zato što je Istok mnoge svoje izvorne načine života sačuvao, govori pjesnik o ”čistom Istoku”. ”Tamo u čistom i pravednom” on želi svaku stazu gaziti, i kako bude, nekad se pomiješati s pastirima (Ibrahim, a.s., i njegovi sinovi bili su pastiri), a nekad opet trgovati čohom, kahvom, mošusom… dakle, biti trgovac, kao što je to bio Muhammed, a.s. Goethe ja tragao za ljudima koji ”nisu glavu razbijali”, znači promišljenim, intelektualnim, koji ”svakom strancu služenje odbijaju”. Takav je, ustvari, bio onaj koji odbija da bude ponižen, s obrazloženjem da ”iznad svoje kape on vidi samo nebo”.
Da se ova odanost i vjerovanje u predodređenje sudbine može spojiti s jakim nagonom za slobodom i željom nikome se ne klanjati osim Bogu, pokazuje i Goetheova pjesma ”Freisinn” (Slobodoumlje). U knjizi koju je napisao potaknut Kur’anom, između blagoslova i talismana, pjesnik kaže: ”Samo me pustite da u svom sedlu budem! Vi ostajte u vašim kolibama, vašim šatorima. A ja radosno jašem u puke daljine. Iznad moje kape samo su zvijezde.” Sad znamo da je Goethe na ove stihove bio podstaknut putopisom iz Kavkaza, u kojem se opisuje samostalan i bez nekih prohtjeva, način života nezavisnih Inguša, jednog plemena Čečena. Baš tu je Goethe naišao na jednu izreku, karakterističnu za ovo pleme, izrečenu od čovjeka koji je pojam ”poniženje” vrlo odlučno odbacio: ”Iznad moje kape samo su zvijezde!” Goetheov konjanik je, znači, Čečen, kojeg odlikuje jaka ljubav prema slobodi, nenaklonost prema bilo kakvoj vrsti prisile, odbacivanje poniženja i odlučnost nikome se ne pokoravati osim Bogu. Ovim stihovima Goethe pokazuje jaku simpatiju sa stavom jednog ponosnog stanovnika Kavkaza. Način kako on kroz ovu odvažnu izreku dobija inspiraciju za svoje mladalački orijentirane stihove pokazuje njegovu srodnost prema ponosnom, s njegovom jahaćom životinjom stopljenom, slobodnom čovjeku. Goethe se divi i jednostavnom načinu života čovjeka, nezavisnog od potrebe za materijalnim dobrima. Izgleda da je pjesnik divana tu vidio ostvarenje svojih snova, u skladu s impulsima koji su ga doveli do poeme ”Hidžra”. Obimna uvodna pjesma ”Hidžra” pokazuje ga kao izbjeglicu iz Evrope, koji se probija do čistog Istoka da bi prodro u ”dubinu prvobitnog”, u ”humanije početke” ljudskog postojanja, u jednostavnije načine života, koji su se na Istoku od drevnog doba još zadržali. Baš zato što je Istok mnoge svoje izvorne načine života sačuvao, govori pjesnik o ”čistom Istoku”. ”Tamo u čistom i pravednom” on želi svaku stazu gaziti, i kako bude, nekad se pomiješati s pastirima (Ibrahim, a.s., i njegovi sinovi bili su pastiri), a nekad opet trgovati čohom, kahvom, mošusom… dakle, biti trgovac, kao što je to bio Muhammed, a.s. Goethe ja tragao za ljudima koji ”nisu glavu razbijali”, znači promišljenim, intelektualnim, koji ”svakom strancu služenje odbijaju”. Takav je, ustvari, bio onaj koji odbija da bude ponižen, s obrazloženjem da ”iznad svoje kape on vidi samo nebo”.
Putokaz zvijezde
Pjesnik ”Divana” identificira se s ovim slobodnim Kavkažaninom, kojem je sedlo njegovog konja draže nego da je skučen i siguran u kolibi i šatoru. U ovom umjetničkom djelu stoji da on iznad svoje kape vidi samo nebo. Goetheova odluka da zaključni stih bude: ”Iznad moje kape samo su zvijezde”, povezan je s kur’anskim ajetima kojima počinje sljedeća strofa. Prva dva stiha su ajeti, a onda slijede njegove riječi: ”Postavio vam je zvijezde kao vodiča na kopnu i moru. Da se time oduševljavate. Stalno gledajući u visine.” I ovo se sastoji pola iz Kur’ana, a pola od Goetheovih riječi. Sura 6:97: ”On vam je postavio zvijezde kao vodiča po mraku, na kopnu i moru”. Ova strofa ima orijentalni karakter, zbog toga što su zvijezde u gusto naseljenoj Evropi skoro i nepotrebne, dok su one u jednoličnim pustinjama Orijenta neophodne, tamo bi ljudi bez zvijezda zalutali, proizlazi iz Kur’ana: ”Sav ogromni trud oko zvijezda, samo da bi vama bile na raspolaganju.” U stihovima se govori o raskoši noći, sjaju zvijezda, prema kojima čovjek koji ”iznad svoje kape samo zvijezde” radosno gleda. Čovjeka treba oduševiti to što zvijezde za njegovo dobro svijetle i on se smije – mora se osjećati kao centar svega i svjesno osjetiti Božiju milost kroz svjetlost zvijezda koje ga obasjavaju. Izreku Čečena: ”Iznad svoje kape vidim samo nebo” i drugi putopisci smatrali su posebnom osobinom ovog plemena. Ovaj narod danas zbog ”borbe protiv terorizma”, Rusi, a i mnogi drugi narodi, smatraju teroristima, i što je još gore, tako se prema njima i ophode. Ali, odbijati strane oblike vladavine, odbijati poniženje, čuvati svoju samostalnost, nema isto značenje što i terorizam. Današnji svijet stoji u opasnosti da izjave o želji za slobodom definira kao terorizam. Umjesto da svijet od ovih predivnih, staromodnih ljudi uči, ljudi koji nemaju mentalitet robova, u čijem jeziku riječ ”naredba” ne postoji, koji ne priznaju zakon jačeg i radije umiru nego da ih ugnjetava. Goetheove simpatije prema ovakvom stavu trebale bi nas potaknuti da ponovo razmislimo o ovom narodu, kojem u današnje vrijeme prijeti nestanak jer ne žele postati robovi i samo pred Bogom kleče. Pjesma ”Slobodoumlje” trebala bi da nam bude upozorenje da će jedan ponosan narod biti iskorijenjen, a s tim i nešto vrijedno kao što je njegova tradicionalna, slobodna samosvijest, kratko rečeno, sve ono što je za Goethea (njegove lične riječi) ”veličanstveni način izražavanja, slobodoumlje”, i što ga je oduševljavalo. I sve to treba nestati s ovoga svijeta? Životopisni utisci tokom oslobodilačkog rata protiv Napoleona mnogo su doprinijeli da Goetheov stav prema islamu bude opravdan i da svoju zamisao usmjeri na moguće približavanje religija. U Vajmar su tada sa savezničkim ruskim trupama došli i Baškiri. Goethe je iskoristio priliku da uspostavi lične kontakte s muslimanskim vojnicima i oficirima. Čak je s njima išao i na džumu, kako je pisao svom prijatelju Von Trebri, koji je živio ovdje u Clausthalu, gdje je mnogo doprinio razvoju grada. Pisao mu je kako je veoma sretan što je vidio ulemu i što je mogao slušati učenje Kur’ana. I na druge u njegovoj okolini, ovi džematski namazi, klanjani u protestantskoj gimnaziji, ostavili su jak utisak. Tako piše Goethe svom sinu da je nakon toga više pobožnih gospođa iz biblioteke iznajmilo Kur’an. On lično primao je muslimanske goste u svoju kuću te ih ugošćavao i s njima razmjenjivao razne poklone.
Pjesnik ”Divana” identificira se s ovim slobodnim Kavkažaninom, kojem je sedlo njegovog konja draže nego da je skučen i siguran u kolibi i šatoru. U ovom umjetničkom djelu stoji da on iznad svoje kape vidi samo nebo. Goetheova odluka da zaključni stih bude: ”Iznad moje kape samo su zvijezde”, povezan je s kur’anskim ajetima kojima počinje sljedeća strofa. Prva dva stiha su ajeti, a onda slijede njegove riječi: ”Postavio vam je zvijezde kao vodiča na kopnu i moru. Da se time oduševljavate. Stalno gledajući u visine.” I ovo se sastoji pola iz Kur’ana, a pola od Goetheovih riječi. Sura 6:97: ”On vam je postavio zvijezde kao vodiča po mraku, na kopnu i moru”. Ova strofa ima orijentalni karakter, zbog toga što su zvijezde u gusto naseljenoj Evropi skoro i nepotrebne, dok su one u jednoličnim pustinjama Orijenta neophodne, tamo bi ljudi bez zvijezda zalutali, proizlazi iz Kur’ana: ”Sav ogromni trud oko zvijezda, samo da bi vama bile na raspolaganju.” U stihovima se govori o raskoši noći, sjaju zvijezda, prema kojima čovjek koji ”iznad svoje kape samo zvijezde” radosno gleda. Čovjeka treba oduševiti to što zvijezde za njegovo dobro svijetle i on se smije – mora se osjećati kao centar svega i svjesno osjetiti Božiju milost kroz svjetlost zvijezda koje ga obasjavaju. Izreku Čečena: ”Iznad svoje kape vidim samo nebo” i drugi putopisci smatrali su posebnom osobinom ovog plemena. Ovaj narod danas zbog ”borbe protiv terorizma”, Rusi, a i mnogi drugi narodi, smatraju teroristima, i što je još gore, tako se prema njima i ophode. Ali, odbijati strane oblike vladavine, odbijati poniženje, čuvati svoju samostalnost, nema isto značenje što i terorizam. Današnji svijet stoji u opasnosti da izjave o želji za slobodom definira kao terorizam. Umjesto da svijet od ovih predivnih, staromodnih ljudi uči, ljudi koji nemaju mentalitet robova, u čijem jeziku riječ ”naredba” ne postoji, koji ne priznaju zakon jačeg i radije umiru nego da ih ugnjetava. Goetheove simpatije prema ovakvom stavu trebale bi nas potaknuti da ponovo razmislimo o ovom narodu, kojem u današnje vrijeme prijeti nestanak jer ne žele postati robovi i samo pred Bogom kleče. Pjesma ”Slobodoumlje” trebala bi da nam bude upozorenje da će jedan ponosan narod biti iskorijenjen, a s tim i nešto vrijedno kao što je njegova tradicionalna, slobodna samosvijest, kratko rečeno, sve ono što je za Goethea (njegove lične riječi) ”veličanstveni način izražavanja, slobodoumlje”, i što ga je oduševljavalo. I sve to treba nestati s ovoga svijeta? Životopisni utisci tokom oslobodilačkog rata protiv Napoleona mnogo su doprinijeli da Goetheov stav prema islamu bude opravdan i da svoju zamisao usmjeri na moguće približavanje religija. U Vajmar su tada sa savezničkim ruskim trupama došli i Baškiri. Goethe je iskoristio priliku da uspostavi lične kontakte s muslimanskim vojnicima i oficirima. Čak je s njima išao i na džumu, kako je pisao svom prijatelju Von Trebri, koji je živio ovdje u Clausthalu, gdje je mnogo doprinio razvoju grada. Pisao mu je kako je veoma sretan što je vidio ulemu i što je mogao slušati učenje Kur’ana. I na druge u njegovoj okolini, ovi džematski namazi, klanjani u protestantskoj gimnaziji, ostavili su jak utisak. Tako piše Goethe svom sinu da je nakon toga više pobožnih gospođa iz biblioteke iznajmilo Kur’an. On lično primao je muslimanske goste u svoju kuću te ih ugošćavao i s njima razmjenjivao razne poklone.
Božiji je i istok i zapad
Ovaj direktni kontakt i utisak zajedničke borbe kršćana i muslimana protiv uzurpatora bio je razlog da Goethe nakon zajedničke pobjede u bitki kod Leipziga nije vidio za shodno da protestanti 31. 10. slave svoj Dan reformacije, jer se ”uz razdor i nemir podsjeća na strašnu nesreću nekoliko stoljeća. A prije svega, i to je još gore, može se reći da se ovakvim praznicima odvaja od drugog, onaj od onog s kim se tek prije 14 dana, 18. 10. (bitka kod Leipziga) slavila zajednička pobjeda. Te iste ljude s kojima se osjećala duboka i najjača povezanost kroz ovakvo odvajanje oni samo vrijeđaju”. Po Goetheovoj zamisli, trebala je biti jedna svečanost koja bi spojila sve konfesije. ”Svečanost najčistijeg humanizma”, kako ju je nazivao. Goetheova želja se ni do danas nije ispunila, ali nije isključeno da se jednog dana neće i ostvariti. Ovo predavanje nosi naslov ”Božiji je istok, Božiji je zapad”, to je citat iz Kur’ana, sura 2:142, koji je Goethea inspirirao za početak jedne pjesme iz ”Zapadno-istočnog divana”, na osnovu čega nastaje i četverostih: ”Božiji je istok! Božiji je zapad! Sjeverno i južno područje u miru Njegovih ruku počivaju.” Ova izreka je Goetheu bila toliko draga da ju je ovjekovječio u nekoliko kaligrafskih djela, pretpostavlja se na dan nove godine 1815. – iako to nigdje nije zabilježeno, sve ukazuje na to, jer je početak nove godine Goetheu bio veoma važan. Na kraju bih samo još rekla nekoliko riječi i o tome. Sjećate se, u Goetheovoj pjesmi ”Hidžra” iz ”Zapadno-istočnog divana” po prvi put se spominju četiri nebeska pravca: ”Sjever, zapad i jug pucaju. Krune se lamaju, carstva drhte. Ti izbjegni u čisti Istok da bi mirisao zrak praoca.” U poemi ”Hidžra” mir je vladao samo na čistom Istoku, gdje se još uvijek živjelo pastirskim načinom života, iz davne prošlosti. Suprotno današnjem ratno-haotičnom stanju raspadanja, i sjevera, i zapada, i juga. Goethe se tom ratno-haotičnom stanju koje je vladalo u njegovo vrijeme suprotstavlja kur’anskim ajetom: ”Božiji je Istok”. S tim je odnos ”Divana” prema vremenu i historiji jasno izrečen. Ovom jadnom stanju, kako njegove tako i naše sadašnjosti, kao protuotrov može se koristiti ono što su Kur’an i islamski pjesnici, poput Hafiza, Goetheu poklanjali. To znači, razlike smatrati neophodnim razlikama. Zadatak velikog pjesnika jeste da razbijeno jedinstvo, snagom svojih riječi, ponovo izgradi. Goethe je to činio i ovim izrekama, sastavljenim pola od kur’anskih ajeta, pola od svojih riječi. Time on uspijeva ostvariti jednu novu vrstu poeme, karakterističnu za ”Zapadno-istočni divan”, tajanstvenog dijaloga sa Muhammedom, a.s. Zahvaljujem na vašoj pažnji.
Ovaj direktni kontakt i utisak zajedničke borbe kršćana i muslimana protiv uzurpatora bio je razlog da Goethe nakon zajedničke pobjede u bitki kod Leipziga nije vidio za shodno da protestanti 31. 10. slave svoj Dan reformacije, jer se ”uz razdor i nemir podsjeća na strašnu nesreću nekoliko stoljeća. A prije svega, i to je još gore, može se reći da se ovakvim praznicima odvaja od drugog, onaj od onog s kim se tek prije 14 dana, 18. 10. (bitka kod Leipziga) slavila zajednička pobjeda. Te iste ljude s kojima se osjećala duboka i najjača povezanost kroz ovakvo odvajanje oni samo vrijeđaju”. Po Goetheovoj zamisli, trebala je biti jedna svečanost koja bi spojila sve konfesije. ”Svečanost najčistijeg humanizma”, kako ju je nazivao. Goetheova želja se ni do danas nije ispunila, ali nije isključeno da se jednog dana neće i ostvariti. Ovo predavanje nosi naslov ”Božiji je istok, Božiji je zapad”, to je citat iz Kur’ana, sura 2:142, koji je Goethea inspirirao za početak jedne pjesme iz ”Zapadno-istočnog divana”, na osnovu čega nastaje i četverostih: ”Božiji je istok! Božiji je zapad! Sjeverno i južno područje u miru Njegovih ruku počivaju.” Ova izreka je Goetheu bila toliko draga da ju je ovjekovječio u nekoliko kaligrafskih djela, pretpostavlja se na dan nove godine 1815. – iako to nigdje nije zabilježeno, sve ukazuje na to, jer je početak nove godine Goetheu bio veoma važan. Na kraju bih samo još rekla nekoliko riječi i o tome. Sjećate se, u Goetheovoj pjesmi ”Hidžra” iz ”Zapadno-istočnog divana” po prvi put se spominju četiri nebeska pravca: ”Sjever, zapad i jug pucaju. Krune se lamaju, carstva drhte. Ti izbjegni u čisti Istok da bi mirisao zrak praoca.” U poemi ”Hidžra” mir je vladao samo na čistom Istoku, gdje se još uvijek živjelo pastirskim načinom života, iz davne prošlosti. Suprotno današnjem ratno-haotičnom stanju raspadanja, i sjevera, i zapada, i juga. Goethe se tom ratno-haotičnom stanju koje je vladalo u njegovo vrijeme suprotstavlja kur’anskim ajetom: ”Božiji je Istok”. S tim je odnos ”Divana” prema vremenu i historiji jasno izrečen. Ovom jadnom stanju, kako njegove tako i naše sadašnjosti, kao protuotrov može se koristiti ono što su Kur’an i islamski pjesnici, poput Hafiza, Goetheu poklanjali. To znači, razlike smatrati neophodnim razlikama. Zadatak velikog pjesnika jeste da razbijeno jedinstvo, snagom svojih riječi, ponovo izgradi. Goethe je to činio i ovim izrekama, sastavljenim pola od kur’anskih ajeta, pola od svojih riječi. Time on uspijeva ostvariti jednu novu vrstu poeme, karakterističnu za ”Zapadno-istočni divan”, tajanstvenog dijaloga sa Muhammedom, a.s. Zahvaljujem na vašoj pažnji.
Saff, br. 261