Piše: Safet Kadić
Znak raspoznavanja
Prisustvo glasa /h/ kod Bošnjaka i njegovo odsustvo kod Hrvata i Srba u riječima zajedničkog jezičkog naslijeđa ima svoju dugu tradiciju (o čemu je u ovom magazinu bilo riječi u više navrata) pa tako i u pogledu posvajanja orijentalizama. Najreferentniju lingvističku analizu orijentalizama u bosanskom jeziku elaborirala je profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu dr. Hanka Vajzović u izvanrednoj studiji “Orijentalizmi u književnom djelu – lingvistička analiza-“, koju su zajednički objavili Institut za jezik i Orijentalni institut u Sarajevu, 1999. godine. Vajzović posebno ističe poznatu činjenicu da je /h/ u riječima orijenatlnog porijekla vrlo frekventna fonema, zato što je i u orijentalnim jezicima izrazito prisutan, navodeći da je u bosanskome jeziku takva pojava imala i svoje izvanjezičke razloge (i danas ih ponovo ima, iste ili tek slične), kao i stanovita sociolingvistička i psihološka opravdanja i objašnjenja. O čemu je riječ, Vajzovićka ovako objašnjava: „U samom početku tursko-bhs interferencije glas h u mnogim našim govorima nije postojao. Njegovo zapaženo “prispijevanje” i obilato prisustvo u orijentalizmima, dobijalo je kod muslimanskog stanovništva i određeni izvanjezički značaj u smislu nečeg osobenog, “znaka raspoznavanja” , pa i potvrde identiteta – s početka kao znak konfesionalnog, a vremenom i nacionalnog markiranja. Zapravo glas h je u određenoj mjeri postao oznakom muslimanstva i bošnjaštva – u svijesti muslimana i nemuslimana. Takvo stanje, međutim, u kojem je h dobijalo izvjesnu stabilnost u upotrebi makar kod jedne grupe korisnika jezika, moralo se odraziti i na ostale grupe, druge konfesije, naročito one iz najbližeg susjedstva, ali ne samo na njih i ne samo u ekspanziji jezičkih pojava što su posljedica dijalekatskih kontakata i interferencije.“ Podsjetimo da se u trećoj tački Bečkog književnog dogovora Hrvata i Srba preporučuje da se “glas h piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto (uho, muha)”, ali se u šestom tomu Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1904-1910) navode i ‘mahrama’ i ‘marama’ kao riječničke odrednice iako se prednost daje riječi ‘mahrama’. Novosadskim dogovorom istih aktera stotinu godina kasnije, opet bez prisustva Bošnjaka (mada su ga neki naknadno podpisali, npr. Skender Kulenović), nadvladala je tendencija izgona orijentalizama iz zajedničkog književnog jezika pa je pravopisna norma priznala kao pravilan samo oblik ‘marama’. Tako je tu riječ normirao i savremeni normativac hrvatskog jezika Vladimir Anić navodeći joj sinonimsko značenje ‘rubac’ kao regionalizam. Očito je prevodilac nedavno emitovane televizijske serije na BHT “Evropski muslimani” Anićev sljedbenik, jer je pokrivač za glavu kod muslimanskih žena prevodio isključivo kao ‘rubac’, a ne kao mnogo primjerenije ‘mahrama’. U značenju ‘rubac’ u bošnjačkoj tradiciji javlja se drugi orijentalizam: ‘mendilj’ pa je asocijativni put do značenja ‘mahrama’ zapleteniji. Svi sh/hs riječnici upućuju na oblik ‘marama’. Čak i Srpsko-hrvatsko-ruski rečnik Ilje Iljiča Tolstoja ima samo oblik ‘marama’. Najbolje je postupio prof. dr. Senahid Halilović u svom Pravopisnom rječniku iz 1996. godine kada je dubletno normirao ovu riječ kao ‘mahrama/marama’, ostavljajući govornicima bosanskog jezika hoće li ravnopravno upotrebljavati oba oblika ili će preferirati jedan od njih. Sa aspekta ove norme Dževadu Hodžiću se nema šta zamjeriti, jer je upotrebljavao jedan od dva dozvoljena oblika, ali će mu zamjeriti Bošnjaci muslimani što se odrekao svoje tradicije, a prihvatio drugu. To, međutim, ne mora biti tako.
Horni selektor
Bosanska konjunktivna norma podrazumiva upotrebu dubleta bez ikakvog ograničenja i preferencije, čak sa ‘miješanjem’ u istom izkazu. Tako se u televizijskim istupima donedavnog selektora državne nogometne reprezentacije Miroslava Ćire Blaževića mogle uočiti riječi čije oblike preferiraju Bošnjaci: Igrači su horni. Nismo olahko shvaćeni. Uslovno rečeno, bošnjačke riječi sa glasom /h/ upotrebljavaju i istočnohercegovački Vlasi, koji u svom vokabularu nemaju toga glasa, poput Vuka Karadžića ili popa Miće Ljubibratića, da bi na taj način označili njihovu vezu sa Bošnjacima. Tako će čuveni skupljač tuđeg perja Vuk Karadžić zapisati poslovicu “Niko ne može natkati mahrama da cijelom svijetu usta poveže” da bi je doveo u vezu sa “Srbima muhemedanske vjere”, kako je on imenovao Bošnjake. A prevodilac Qur’āna za “Srbe muhemedance” pop Ljubibratić prevesti jedan ajet u obliku: Vi ste sami sebe nahudili. (Ljubibratić, Koran, II.53). U istom smislu je austrijski etnolog F. Krauss zabilježio (od Bošnjaka): “U katolika bijela mahrama na glavi znači da se žena ‘ruši’». (Ovo ‘ruši’ znači da je u žalosti, da ‘žali’). Riječ ‘mahrama’ zasvjedočena je u bosanskom jeziku još u 16. vijeku (“Šaljemo vašoj milosti dva testemela i dvi mahrame”, “Na njoj Mare bilo ruho pere, se tumbane i šare mahrame”, nar. pjesma; i ima svoj kontinuitet (“Pokrila ga kumašli-jorganom,/ A po glavi srmali-mahramom/”, nar. pjesma) sve do danas i u narodnim govorima, u časopisima poput “Behara” i kod pisaca. Kako navodi u svome “Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku”, istaknuti bosnista Alija Isaković nalazi ovu riječ u djelima bosanskih pisaca M. Kapetanovića, H. Kreševljakovića, M. Selimovića, E. Čolakovića, M. Ajanovića, M.E. Kadića, R. Mahmutćehajića, N. Alispahića, J. Musabegović. Istovremeno dubrovački pjesnik toga vremena u svom historijskom epu “Osman” upotrebljava oblik ‘marama’, ali i ‘mahrama’ (“Crnac skide zlatnu mahramu iza pasa”). Bosanski franjevci pretežno upotrebljavaju oblik ‘marama’, primjerice Filip Lastrić: “Nit’ imajući svitica za poviti ga, služi se istim maramicama glave svoje”, a tako i M. Dobretić: “Maramica oli urubčić, s kojom se glava veže krizmanomu”). Bošnjaci načelno upotrebljavaju ovu riječ u bosanskom jeziku u obliku ‘mahrama’ u skladu sa principom haka i normativnim stavom da se riječi priuzimaju iz drugih jezika u izvornom obliku. Tako postupaju sa svim pozajmljenicama iz svih jezika u kojima postoji glas i fonema /h/ pa i sa orijentalizmom ‘mahana’ koji je u nebošnjačkoj tradiciji u okruženju morfološki toliko destruiran da mu je “amputiran” čitav jedan slog pa se preporučuje isključivo oblik ‘mana’, kao što to čini zajednički Novosadski pravopis iz 1960. godine (mahana, ne nego mana). Tako je po shvaćanju Bošnjaka i ova sama riječ stekla mahanu kao što će i na riječ ‘marama’ gledati kao na mahramu sa mahanom.
Odkuda huka
Glas /h/ kao “znak raspoznavanja” koristili su i pisci kao stilski postupak u karakterizaciji književnih likova, poput Skendera Kulenovića u poznatoj ratnoj poemi “Stojanka majka Knežopoljka”. Da bi postigao autentičnost izkaza pripadnika srbskog naroda, koji nemaju glasa /h/ u svome jezičkom osjećanju, Kulenovićevi pjesnički likovi, majka Stojanka i sin joj Mlađen, riječ ‘huka’ izgovaraju u stihovima kao ‘uka’.
„Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
Čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi?…“
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat
Čuće se jedna uka velika!“