Njemačka profesorica Katharine Mommsen o Goetheu (I dio)

Poštovani prisutni! Izvinjavam se zbog promuklosti, ali glas će mi se ponovo vratiti. Nisam se dovoljno brzo privikla na ovdašnju klimu nakon boravka u Kaliforniji. Ali uvjerena sam da će biti bolje, bila sam kod jednog ljekara muslimana koji mi je obećao da će mi se glas vratiti kad mi bude potreban. Raduje me što ću na Tehničkom univerzitetu Clausthal govoriti o odnosu Goethea prema islamu. Ova tema me već decenijama interesuje, mnogo prije 11. 9., kad je postalo potrebno naći rješenja za bolje razumijevanje i miran suživot između muslimana i nemuslimana. Autori poput Kiplinga, koji tvrdi da se Istok i Zapad neće nikada razumjeti, ili Samuela Huntigtona koji ”sukob civilizacija” smatra neizbježnim, zloupotrebljavaju svoj literarni utjecaj. U nekim zemljama postoji netrpeljivost i oni to predstavljaju kao da je neizbježno. Na taj način daju ljudima osjećaj da ne postoji alternativa. Goethe, koji je prije 200 godina razmišljao o globalnim dimenzijama i bio svjestan odgovornosti, objasnio je način za obostrano razumijevanje. Složenost njegovih uvida tek sada počinjemo cijeniti, kad nam je neophodnost dijaloga između Zapada i islamskog svijeta postala jasna. Ova neophodnost bila je Goetheu jasna već u mladosti. Onda kad je u svojoj okolini počeo razgrađivati predrasude. Time je sve više preuzimao ulogu posrednika. U svojoj autobiografiji ”Dichtung und Wahrheit” u kojoj izražava svoju očaranost Bliskim i Dalekim istokom, piše: ”Čovjek se može okrenuti kud hoće, može poduzeti šta god želi, ali uvijek će se vratiti na put koji mu je priroda olakšala.” Ove misli uvijek su ga odvodile u zemlje Eufrata i Tigrisa, Jordana i Nila, tako da se više tamo osjećao kao kod kuće nego u svom Frankfurtu. Prema svojoj vlastitoj izjavi, on je ”pobjegao” u one ”orijentalne predjele gdje se istovremeno našao u najvećoj samoći i najvećem okruženju ljudi”.

Kur’an kao inspiracija
Jedna od posebnosti Goetheove autobiografije, za koju ne postoji paralela u svjetskoj literaturi, jeste da je historija autorovog razvoja usko povezana s historijom Palestine, on govori  o ”hvaljenoj zemlji, njenoj okolini i susjedstvu, kao i narodima i dešavanjima koji su hiljadama godina taj komad zemlje činili slavnim”. Njegova autobiografija naglašava autorov rani interes za praoca muslimana, praoca Arapa, Ismaila koji se rodio iz braka Ibrahima i Egipćanke Hadžere, i kojeg je, kako Goethe naglašava, ”spasio Gospod”, da bi i Ismail postao dio velikog naroda brojnog kao zvijezde na nebu. Tema bratske nesloge između Ismaila i Israila, praoca Jevreja, zauzima začuđujuće širok prostor u Goetheovim sjećanjima na svoju mladost. To pokazuje da mu je ta nesloga već mladome bila jasna. Kao neutralni izvještač, on ne uzima stranu nijednog od posvađanih Ibrahimovih nasljednika. Već u mladosti Goethe uči hebrejski jezik i na taj način stječe i prve uvide u arapsko pismo. Kao student temeljno je izučavao Kur’an, iz njega je uzimao odlomke. Kao recenzent oštro je osudio jedan prijevod Kur’ana kao krajnje antiislamski. Taj prijevod imao je, za tadašnje vrijeme uobičajenu, tendenciju kršćanske autodoksije u kojoj je Muhammed predstavljen kao lažni poslanik. Goethe u svojoj autobiografiji ”Dichtung und Wahrheit” piše da ni u jednoj fazi svog života na Muhammeda nije gledao kao na lažova. Karakteristika Goetheovog odnosa prema islamu bila je još od ranih dana duboko poštovanje. Za to vam mogu navesti brojne primjere. Kao 22-godišnjak u pismu svom mentoru Herderu kaže: ”Želim se moliti kao Musa u Kur’anu. Bože, učini moje grudi prostranim.” Goethe ovim citira 20. suru. Na što on time misli, vidi se iz njegovih izvoda iz Kur’ana u kojima nastavlja ovu misao i u pismu Herderu kaže: ”Bože, učini moje grudi prostranim i odriješi čvor s jezika mog!” To što se Goethe u svojim poetskim stvaranjima okrenuo Kur’anu govori o količini poštovanja koju već kao mladić pokazuje prema svetoj Knjizi islama. Pola stoljeća kasnije, sada kao 70-godišnji pjesnik, priznaje u javnosti da razmišlja, citiram: ”U dubokom poštovanju slaviti onu noć u kojoj je Kur’an Poslaniku odozgo spušten u potpunosti.” Njegov odabir riječi ”duboko poštovanje”, ”sveta noć”, ”odozgo”, podsjeća na riječi kojima kršćani danas slave rođenje svog Spasitelja. Bez sumnje se Goetheove riječi razlikuju od načina izražavanja prema islamu u njegovom okruženju. Za razliku od Muhammeda i muslimana, koji svete knjige Jevreja i kršćana poštuju, zapadni svijet pokazuje mnogo manje poštovanja za Kur’an. U objavi Kur’ana Goethe ja spoznao i poštovao Muhammeda kao obećanje koje je najavljeno u Starom i Novom zavjetu. Njegovi izvodi iz Kur’ana u vremenu od 1771. do 1772., od kojih je ostalo dvadesetak ajeta, pokazuju njegovo poštovanje koje prelazi puko toleriranje epohe prosvjetiteljstva. Ti izvodi pokazuju aspekte islama koji su kod Goethea probudili posebne simpatije. Njemu su one bile bliske jer je i sam tako osjećao. Izvodi govore o drugoj suri koja je do u njegovu duboku starost ostala njegova omiljena sura. Kao prvo, on bilježi lijepu misao iz 112. ajeta: ”Uistinu, ko god okrene svoje lice Bogu i pri tome čini dobra djela, on će naći svoju nagradu kod Boga i ničega ga neće biti strah niti će biti tužan.” Nakon toga, on bilježi 115. ajet iste sure koja izražava Goetheovo uvjerenje da se kroz prirodu može spoznati Bog. Citat: ”Allahov je izlazak i zalazak sunca i gdje god se okrenuli, Allahovo lice je tu.” Nakon preskoka od 50 ajeta, on se nadovezuje na Allahovo stvaranje u prirodi, citatom iz 164. ajeta: ”On je dovoljno dokaza dao u stvaranju nebesa i Zemlje, u smjenjivanju noći i dana. U ovome su dovoljni znaci Njegove jednoće i dobrote za narod koji želi pomno da posmatra.” Učenje o Božijoj jednoći bilo je Goetheu uvijek posebno važno, i kao posebnu zaslugu poslanika Muhammeda isticao je njegovo neumorno propovijedanje monoteizma. U njegovim izvodima iz Kur’ana slijede pozivi na dobročinstvo koji su karakteristični za Kur’an. Akcenat koji Goethe polaže na ovaj aspekt islama pokazuju brojni apeli na dobročinstvo koji će kasnije postati glavna karakteristika u njegovom ”Zapadno-istočnom divanu”. Drugi ajeti iz Kur’ana koje je Goethe zapisivao 1771. i 1772. godine odnose se na činjenicu da Bog nije ljudima govorio samo putem jednog, nego brojnih poslanika. Iz treće sure Goethe zapisuje: ”I tako je Muhammed među vama ništa do poslanik, a i prije njega su mnogi poslanici umrli. Bog ne želi da vam otkrovi tajne nego On odabira neke od Svojih poslanika koje želi. Da bi ljudi vjerovali u Boga i Njegova Poslanika.” Već u ranim godinama Goethe je sa švicarskim teologom Lafeterom mnogo diskutirao o tome da li je samo Isus Božiji poslanik ili je bilo i drugih za koje se to može reći. To je bila jedna od spornih tačaka koja je na kraju dovela do raskida prijateljstva sa Lafeterom. Lafeterov dnevnik pokazuje da su tada diskutirali i o Kur’anu.

Pjesma o Muhammedu
Ukazujući na Muhammeda, Goethe Lafeteru pokušava objasniti da je ljudska historija i izvan kršćanstva imala velike učitelje koji zaslužuju naše poštovanje. Goetheovi izvodi iz Kur’ana govore nam o njegovom zanimanju za Muhammedovo djelovanje kao i njegov položaj unutar svog naroda. Tako Goethe bilježi iz 29. sure: ”Znakovi su kod Boga. Ja sam samo jasni obznanitelj.” I iz 13. sure sedmi ajet: ”Neki nevjernici govore: ‘Zar mu njegov Gospodar nije podario čuda?’ Ali ti samo opominješ, a svakom narodu poslan je učitelj da ih opominje.” Prema ovoj misli koja se nalazi u 14. suri u 4. ajetu, Goethe je cijeli život imao poseban odnos. Tako 1819. godine sa 70 godina, u pismu jednom mladom učenjaku, bilježi: ”Istina je ono što Bog kaže u Kur’anu: ‘Mi nismo poslali nijednog poslanika koji nije govorio jezikom naroda svog.”’ Ili u jednom pismu Thomasu Carlyleu iz 1827. godine: ”Kur’an kaže: ‘Bog je svakom narodu poslao poslanika na jeziku koji razumije.”’ Kur’anski ajeti u Goetheovim izvodima koji govore o iščekivanju nevjernika da im Muhammed pokaže čuda dugo su vremena imali utjecaja na Goethea. U ”Divan” fazi, kad mu je bilo oko 65 godina, referirao je na to kad je pisao stihove: ”Čuda ne mogu činiti, reče poslanik, najveće čudo je da postojim.” Najznačajnija posljedica njegovog izučavanja Kur’ana 1771. i 1772. godine bila je da je  to inspiriralo Goethea da napiše dramu o Muhammedu, koja je bila sušta suprotnost Voltaireovoj pakosnoj drami ”Le fanatisme de Mahomet” iz 1742. godine. Nažalost, od te drame nije ostalo ništa do nekoliko ključnih dijelova, ali i oni jasno pokazuju da je 23-godišnji Goethe svom snagom pokušavao usmjeriti ljude ka poštovanju islama. Ovi fragmenti sadrže najvažnije riječi poštovanja iskazane utemeljitelju islama koje su ikad napisane od strane jednog evropskog pjesnika. U sačuvanim scenama vidljivo je šta je Goethea tako jako fasciniralo u islamu. Tu je prvo pojava samog poslanika. Njegova narav i sudbina utemeljitelja jedne vjere, koji nije samo putem riječi širio svoju misiju, kao Isus, nego i putem borbenih, svjetovnih sredstava. Goetheova simpatija za Muhammeda dolazi do izražaja u poemi ”Mahomets Gesang” (Pjesma o Muhammedu) koja je prvobitno bila zamišljena kao naizmjenični stih između Poslanikove kćerke Fatime i njegovog zeta Alije. Ovaj hvalospjev Goethe je napisao u proljeće 1773. godine nakon što je izučio svu njemu dostupnu literaturu o Muhammedu. Ovdje se narav utemeljitelja vjere i duhovnog vođe čovječanstva uspoređuje s tokom vode koja je započela kao mali potok, da bi se pretvorila u ogromnu bujicu koja se nakon razgranjavanja i uspona ulijeva u okean. Kao što velika rijeka sa sobom vodi manje rijeke i potoke ka okeanu, Muhammed, vjerski genij, vodi druge ljude sa sobom kao svoju braću. Citirat ću neke od stihova iz hvalospjeva o Muhammedu. ”I rijeke iz ravnica, i potoci s planina stenju i viču: ‘Brate, brate, povedi svoju braću ocu svome, vječnom okeanu koji nas raširenih ruku iščekuje.”’ Himna se završava riječima: ”I tako on vodi svoju braću, svoje blago, Stvoritelju koji ih čeka.” Drugi fragmenti drame o Muhammedu govore o posebnom interesu Goethea za Allahovu jednoću. O tome Goethe izdašno piše u svojoj autobiografiji ”Dichtung und Wahrheit” gdje opisuje događaj kako je Muhammed ispod moćnog sazviježđa izabran da bude poslanik. Kako se osebujno i precizno već 60-godišnji Goethe sjeća ove scene, iako je manuskript odavno već zagubljen, začuđujuće je. Nakon njegove smrti pronađena je poema ”Teilen kann ich euch nicht dieser Seele Gefühl” (Ove duše osjećaj vam ne mogu opisati). Ona se završava stihovima koje Goethe stavlja u usta Muhammedu: ”Budi moj Gospodar, Ti, moj Bože, Svemilosni. Ti, koji si stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde, Zemlju i nebesa.” Himna pokazuje Goetheovu prirodnu pobožnost koja harmonira s islamskim učenjem. Svoje uvjerenje da se spoznajom prirodnih pojava može spoznati i jedan Bog, našao je formulirano u Kur’anu.

Hidžra
U ovaj kontekst spada i fiktivni dijalog između Muhammeda i njegove dojilje Halime, kojoj pokušava približiti učenje o jednoći Allaha. I ovo je veoma poučan tekst, koji nije mnogo poznat, a, nažalost, nemamo vremena da ga izdašno citiramo. Na ove rane poeme u slavu Muhammeda, kojima je Goethe pokušavao svojim sunarodnjacima pozitivnije predstaviti islam, četiri decenije kasnije nadovezao se u ”Zapadno-istočnom divanu”, ali tada u još opsežnijoj formi. Goethe prvo konfrontira čitaoca s vizijom Smaka svijeta: ”Sjever, Zapad i Jug pucaju. Krune se lamaju, carstva drhte. Ne zna se da li su to tonovi truba koji najavljuju Sudnji dan.” Onda se čuje glas koji pjesniku naređuje: ”Izbjegni ti u čisti Istok da bi se mirisao zrak praoca”. Naslov poeme je ”Hidžra” i simbolizira bijeg pjesnika na Istok, kao i pojam koji označava iseljenje poslanika Muhammeda iz Mekke u Medinu godine 622., što je ujedno i početak računanja islamskog kalendara. Sve što je Muhammed propovijedao bilo je po naredbi jednog višeg glasa, glasa meleka Džibrila. Cijeli Kur’an sastoji se iz tih obraćanja, naređenja koja dolaze odozgo. I u Goetheovoj poemi ”Hidžra” govori se o glasu koji pjesniku naređuje da krene ka Istoku. Poema ”Hidžra”, kojom Goethe otvara ”Zapadno-istočni divan”, napisana je 24. 12. 1814., na Badnju večer. Onda kad kršćani slave rođenje svog Spasitelja i dolazak kršćanstva. Čudna podudarnost o kojoj vrijedi razmisliti. Goethe je odrastao u protestantskoj porodici, pored majke koja je bila dobro upućena u Bibliju. I sam je dobro poznavao Bibliju, citat: ”Poznavajući napamet glavne izbore vjere koje su u svako doba dana i noći mogli primijeniti.” Ovaj citat stoji u Goetheovim crticama ”Divana”, gdje objašnjava o čemu poeme govore. Tu Goethe dodaje da bi se svako ko dobro poznaje Bibliju trebao prosvijetliti, jer um – zaokupljen uvijek dostojnim stvarima, osjećajem, jamči jasne dokaze užitka i ophođenja. Ovdje Goethe govori iz iskustva čovjeka koji poznaje Bibliju i, na iznenađenje čitalaca, obznanjuje svoje bratske osjećaje prema pjesniku Muhammedu Šemsudinu Hafizu, čija titula ”hafiz” govori da je pobožan musliman i da zna Kur’an napamet. Goethe naglašava da je ta titula za perzijskog pjesnika bila veoma značajna. Goetheova knjiga ”Hafis”, druga knjiga u ”Zapadno-istočnom divanu”, u pjesmi ”Beiname” (Nadimak), govori o perzijskom pjesniku iz 14. stoljeća kroz dijalog s njim. Hafiz govori sa strahopoštovanjem o Kur’anu, u čemu ga Goethe bez oklijevanja podržava s obrazloženjem da i on Kur’an, kao i Hafiz naše knjige, uvažava, uprkos ”poricanju, smetnji, porobljavanju, sa spokojnom slikom vjerovanja”. U istoj knjizi Goethe Hafiza naziva svojim blizancem. Postoji li bliže, intimnije srodstvo od blizanaca? Zar nije zapanjujuće da Goethe, uprkosom vremenskoj i ogromnoj geografskoj udaljenosti, ali i različitosti jezika i tradicije, Hafiza osjeća ipak tako blizu, kao brata blizanca? Demonstrativno, Goethe u ”Divanu” pokazuje blizance od kojih je jedan musliman, a drugi kršćanin, u bratskom dijalogu. Dalje, ”Divan sadrži zapadno-istočne dijaloge u kojima se pojavljuju mnoge poznate ličnosti Orijenta, pa čak i Muhammed, a.s., ali i šejh Abaz, sultan Selim, osvajač Timur i niz pjesnika koji ispoljavaju svoja mišljenja, ali isto tako i nepoznati: krčmari, vodiči karavana, zlatari, trgovci, pa sve do prosjaka. U svih 12 knjiga ”Divana”, ali i u prozi ”Bilješke i rasprave”, Goethe daje primjere mogućeg zapadno-istočnog dijaloga.

Saff br. 260