Čovjekova težnja za postizanjem boljeg i ljepšeg sasvim je normalna stvar koja je u nama urođena i prisutna kod svakog od nas. Zbog toga uopće nije čudno kada primijetimo konkurenciju među ljudima u raznolikim ovosvjetskim nastojanjima, bez obzira da li je riječ o konkurenciji na nivou pojedinaca, određene društvene zajednice ili nacija. Čovjekova težnja za boljim i ljepšim postaje intenzivnija ukoliko je njegovo stanje loše ili nezadovoljavajuće, a onda kada ono postane katastrofalno loše, tada njegova težnja za boljim dobija sasvim drugu i ozbiljniju dimenziju. Obično to nastupa onda kada ga zadesi slabost nakon snage i moći, siromaštvo nakon bogatstva i raskoši, ili potlačenost nakon slave i ponosa. Tek tada njegova duša počinje da izgara u silnom nastojanju da se ponovo vrati u nekadašnje stanje snage, bogatstva ili ponosa. Vjerovatno je to jedan od najvećih razloga trenutnog stanja u gotovo svim muslimanskim zemljama gdje se mogu čuti raznoliki pozivi i vapaji za preporodom nakon dugotrajne stagnacije i mrtvila, i ustanka nakon dugog vremena učmalosti i pasivnosti.
Sa žalošću možemo konstatirati da su takvi pozivi vrlo često usmjereni ka nastojanjima uskovidnog i kratkog dometa. Često se određene pojave rezonuju mjerilima materijalnih vrijednosti, pa nije neobično kada se vrši lobiranje usmjereno ka preporodu i progresu u domenu industrijalizma, poljoprivrede, graditeljstva, pa čak i progresu razvitka tjelesne snage i izdržljivosti. Sa druge strane, zapostavljaju se one vrijednosti od kojih nijedan čovjek nije nezavisan! Dakle, govorimo o pogrešnoj percepciji istinskog preporoda!
Koliko god da se govorilo o razvijenosti nekih evropskih zemalja i Amerike, koliko god da se pričalo o zapadnoj ili istočnoj civilizaciji i kulturi, neminovno je da će se u toj priči provući mnogi plagijati i laži. Naravno, mi priznajemo da zaista postoje određeni oblici materijalističkog napretka, ali ipak je to isključivo vezano za domen ovosvjetskih materijalističkih koristi. Međutim, kada je riječ o istinskom preporodu koji podrazumijeva napredak i u domenu vjere (duhovnih vrijednosti) i ovosvjetskog života, ekspanziju takvog preporoda realno je očekivati isključivo od našeg ummeta, s obzirom da ostali narodi ispovijedaju iskrivljenu vjeru krcatu širkom i praktičnim nevjerstvom. U protivnom, kako možemo govoriti o slavi, ponosu i progresu zajednice ljudi koji istinski ne vjeruju u Uzvišenog Allaha?!
Uzvišeni Allah objasnio je neispravnost i krivotvorenost ovakvog ponosa, rekavši: ”Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti! On iz ničega stvara, i ponovo će to učiniti; i on prašta, i pun je ljubavi, Gospodar svemira, Uzvišeni, On radi šta je Njemu volja. Da li je doprla do tebe vijest o vojskama, o faraonu i Semudu?“ (Prijevod značenja ajeta 12-18 iz sure El-Burudž.) Isti su u ovosvjetskom životu dostigli izvanrednu moć i snagu čije tragove primjećujemo i do današnjih dana. Upitajte se, gdje i kako je sve to odjednom nestalo?
Dakle, kada govorimo o preporodu našeg ummeta, ne bismo trebali govoriti o onom preporodu koji se vrti u mnogim glavama i kojeg ističu razna sredstva informisanja! Mi zagovaramo istinski preporod koji podjednako obuhvata i vjeru i dunjaluk, dakle preporod u kojem će se čovjeku olakšati ovosvjetski život, a koji isto tako neće zapostaviti progres koji se tiče njegovog odnosa prema ahiretu.
Današnje stanje našeg ummeta, vjerujem, svima je dobro poznato. Nakon moći, ponosa i sveopćeg prosperiteta, snašlo ga je poniženje, slabost i dekadenca. Nakon što je bio predvodnik i prvak među svim tadašnjim narodima, postao je posljednji u koga se drugi ugledaju, zaostao i nazadan. Nad njim su se uzvisili i oko njega su se okupili mnogi narodi kao kada se oko sofre okupe zbog ukusnog ručka. Rascijepili su mu krošnju koja ga je ukrašavala, okupirali najveća dobra koja je posjedovao, obeščastili su i poubijali mnoge njegove kćeri i sinove.
Oni koji smatraju da se ovo stanje može izmijeniti ukoliko se prihvatimo isključivo materijalnih faktora za napredak, takav govori o iluzijama. Temeljni izvor ponosa kojeg ovaj ummet treba da se prihvati jeste naša vjera, i mimo njega drugi temeljni izvor ne postoji! Rekao je Uzvišeni: ”A ponos je kod Allaha i kod Poslanika Njegova i kod vjernika, ali licemjerni to ne znaju!“( Prijevod značenja 8. ajeta iz sure El-Munafikun.) Ova činjenica dobro je poznata samo pravim vjernicima! O njoj je govorio i pravedni vladar El-Faruk(El-Faruk – onaj koji odvaja laži od istine, tj. Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu.), rekavši: ”Bili smo najnazadniji narod pa nas je Allah uzvisio sa islamom. Zbog toga, kada god budemo tražili svoj ponos u nečemu mimo islama, Allah će nas poniziti!“ (Predaju prenosi El-Hakim u djelu El-Mustedrek, 1/130, i kaže: ”Ona je sahih po uvjetima dvojice šejhova, međutim, nisu je zabilježili!“ Sa njim se slaže i imam Ez-Zehebi.)
Historija je najbolji svjedok istinitosti ovih riječi. Kada su se muslimani iz prvih generacija islama čvrsto pridržavali postulata i načela ove vjere, Uzvišeni Allah dao je da isti osvoje, ne samo mnoge zemlje, već i srca ljudi. Tada su im se pokoravali i slijedili ih ostali narodi, a opskrba im je dolazila sa svih strana. Uzvišeni Allah podario im je veliki ponos i moć, i bili su prvaci i starješine nad svim drugim narodima. Upravo tada su za vrlo kratko vrijeme postigli i takav materijalni napredak da se nigdje nije znalo za bolji. Nažalost, kada su se muslimani počeli udaljavati od svoje vjere, u istoj mjeri su im počeli izmicati konci iz njihovih ruku, sve dok, naposljetku, nisu došli u stanje u kojem su trenutno.
Nemoguće je da na bilo koji način zanemarimo područje industrijskog, poljoprivrednog ili trgovinskog, ili bilo kojeg drugog razvoja kao faktora materijalnog preporoda određenog naroda. Zanemarivanje faktora koji vode ka uspjehu ne smije se dovoditi u vezu sa učenjima naše vjere. Međutim, ne želimo da se složimo sa tezom da je isključivo to temeljni razlog našeg budućeg preporoda. Prije svega iz razloga što ljudska stvarnost to ne potvrđuje, jer su upućeni u ove teme još prije dvadesetak godina govorili da se rascjep između islamskog svijeta i Zapada mjeri stotinama godina. Taj rascjep se sve više i više uvećava s obzirom da je njihov napredak u velikoj ekspanziji, za razliku od naše poprilične tromosti. Naklonost isključivo ovim materijalističkim mjerilima navodi na pesimizam, očaj i gubitak nade. Drugi razlog je to što historijske činjenice svjedoče da je razlika u materijalističkom pogledu između našeg ummeta u prvim generacijama islama i njihovih tadašnjih neprijatelja, bila kao, manje-više, današnja razlika između ummeta i naroda sa Zapada i sa Istoka. U tadašnje vrijeme svi narodi posmatrali su Arape kao zaostao, siromašan i slabašan narod. Nakon samo nekoliko godina, taj isti narod preuzeo je zastavu najsuperiornije zajednice u odnosu na ostatak čovječanstva. Taj privilegovani stepen nisu postigli time što su se nadmetali sa ostalim narodima u pogledu materijalnih vrijednosti onog vremena, već što su se čvrsto prihvatili za uzde učenja ove vjere pa tek onda za raspoložive materijalističke faktore! Treći razlog je to što je Uzvišeni Allah sasvim jasno, bez ikakvih mogućnosti za drugačije shvatanje i tumačenje, objasnio da se tron namjesništva, vlasti i predvodništva postiže isključivo pridržavanjem načela ove vjere. Uzvišeni je rekao: ”Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.“ (Prijevod značenja 55. ajeta iz sure En-Nur) Dakle, ispravno vjerovanje (iman) Uzvišeni je postavio na temeljno mjesto, a potom je spomenuo činjenje dobrih djela u koje spada i poduzimanje svih materijalnih faktora koji dovode do predvodništva.
Preporod kojem pozivamo je preporod koji će ummetu povratiti njegovu nekadašnju slavu i ponos. To je isti onaj ponos koji je bio prisutan i u vrijeme halife Haruna er-Rešida, Allah mu se smilovao, kada je pogledao u kišne oblake i rekao: ”Spuštajte kišu gdje želite, nama će svakako stići haradž (porez).“ Ti oblaci su u to vrijeme mogli spustiti kišu ili u muslimansku zemlju, ili u zemlju koja je muslimanima isplaćivala haradž. Također, to je isti onaj ponos koji naučavamo iz događaja vezanog za Nekfura, bizantijskog vladara, koji je odbio isplatiti džizju koja je do tada redovno bila isplaćivana. Osim što je odbio isplatiti džizju, isti je ultimativno zahtijevao da se vrati sve što je prije njega dato muslimanima na ime džizje. Tada mu je poslato pismo sljedećeg sadržaja: ”U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog! Od Haruna, vladara vjernika, Nekfuru, bizantijskom psu! Pročitao sam tvoje zahtjeve, sine nevjernice. Odgovor nećeš čuti, već ćeš ga uskoro vidjeti!“ Poslao mu je ogromnu vojsku koja mu je nanijela tolike gubitke da je zatražio kapitulaciju uz čvrsto obećanje da će redovno plaćati džizju. Harun nije posezao za diplomatskim kalkulacijama niti se pred njim ponižavao!
Pozivamo ka preporodu koji će dovesti do prosperiteta i ponosa, iako sa pouzdanjem tvrdimo da će se on desiti. Ova tvrdnja ne temelji se na teorijskim pretpostavkama o nepoznatoj budućnosti, već na osnovu vjere i čvrstog pouzdanja u Allahovo obećanje izrečeno jezikom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogobrojnim vjerodostojnim predajama. Među njima su i njegove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ”Na zemljinoj površini neće ostati nijedna kuća, ni u urbanom ni u ruralnom naselju, a da u nju Allah neće unijeti riječi islama, bilo to sa ponosom ponosnog ili sa poniženjem poniženog; ili će ih Allah učiniti ponosnim kao pripadnicima (islama) ili će postati ponizni i kao takvi njemu potčinjeni.“ (Musned imama Ahmeda ibn Hanbela, 6/4 (23865). Rekao je šejh Arnaut: Lanac njegovih prenosilaca je vjerodostojan.) Ili njegove riječi: ”Allah mi je predočio čitavu zemlju tako da sam vidio njen istok i njen zapad, i obavijestio me je da će vlast moga ummeta dostići na sve predjele koji su mi predočeni!“ (Sunenu-t-Tirmizi, 4/472 (2176). Ovaj hadis je šejh Albani ocijenio vjerodostojnim.) I pored ovog ubjeđenja, ja sa isto tako čvrstim ubjeđenjem tvrdim da ovo namjesništvo ummeta neće stići na zlatnoj tacni, i to u trenucima dok je ummet u stanju velikog sopstvenog nemara, grcajući u utonuću u vlastitu pasivnost i nezaposlenost. Naprotiv, treba se posegnuti za faktorima uspjeha i čvrstim osloncem na Uzvišenog Allaha. Međutim, kamo sreće da narod moj zna!
Piše: prof. dr. Nasir ibn Sulejman el-‘Umer