Piše: Mr. Semir Imamović
Nakon što su prije tačno dva mjeseca banjalučki mediji pokrenuli žestoku kampanju protiv službenice Suda BiH koja ”na posao dolazi obučena u skladu sa strogim islamskim verskim pravilima, pokrivena tradicionalnom islamskom maramom – hidžabom!”, tema nošenja hidžaba u državnim institucijama ponovo je izbila u sami vrh interesiranja domaće javnosti. Podsjećanja radi, glavna teza kojoj su spomenuti mediji pokušali dati i pravnu verifikaciju bila je da ”oblačenje hidžaba u pravosudnim institucijama narušava multietnički karakter države Bosne i Hercegovine i da na svojevrstan način vrijeđa hrišćane”. Da se razumijemo, bilo kakvo stavljanje islamske vjerske nošnje u negativan kontekst, njegovo problematiziranje i klasificiranje kao remetilačkog faktora u državi, može biti potaknuto samo islamofobijskim raspoloženjem i motivima, koji, kako vidimo, ni osam godina nakon terorističkih napada na njujorške ”blizance” nisu izgubili na intenzitetu. Jer, kako drugačije shvatiti brzu medijsku reakciju na svaki zahtjev uperen protiv vjerskih prava Bošnjaka, bez obzira koliko on bio besmislen, ideološki obojen, tendenciozan, i koliko nelogičnosti u sebi sadržavao.
Nakon što su prije tačno dva mjeseca banjalučki mediji pokrenuli žestoku kampanju protiv službenice Suda BiH koja ”na posao dolazi obučena u skladu sa strogim islamskim verskim pravilima, pokrivena tradicionalnom islamskom maramom – hidžabom!”, tema nošenja hidžaba u državnim institucijama ponovo je izbila u sami vrh interesiranja domaće javnosti. Podsjećanja radi, glavna teza kojoj su spomenuti mediji pokušali dati i pravnu verifikaciju bila je da ”oblačenje hidžaba u pravosudnim institucijama narušava multietnički karakter države Bosne i Hercegovine i da na svojevrstan način vrijeđa hrišćane”. Da se razumijemo, bilo kakvo stavljanje islamske vjerske nošnje u negativan kontekst, njegovo problematiziranje i klasificiranje kao remetilačkog faktora u državi, može biti potaknuto samo islamofobijskim raspoloženjem i motivima, koji, kako vidimo, ni osam godina nakon terorističkih napada na njujorške ”blizance” nisu izgubili na intenzitetu. Jer, kako drugačije shvatiti brzu medijsku reakciju na svaki zahtjev uperen protiv vjerskih prava Bošnjaka, bez obzira koliko on bio besmislen, ideološki obojen, tendenciozan, i koliko nelogičnosti u sebi sadržavao.
Jednostavno, nekome se prohtije da određeni islamski vjerski propis proglasi destabilizirajućim i remetilačkim faktorom u međuetničkim odnosima u Bosni i Hercegovini, i to je već udarna tema u svim printanim i elektronskim medijima. A upravo takvo neodgovorno ponašanje pojedinaca i medija samo nadolijeva ulje na vatru i dodatno pogoršava ionako krhke međuljudske i međukonfesionalne odnose u našoj državi. Istina je da spomenuta službenica ničim nije povrijedila zakon Bosne i Hercegovine, pravila odijevanja sudskih službenika, a najmanje narušila multietnički karakter države i uvrijedila hrišćane, jer da je tako, njoj ne bi bilo dozvoljeno da se uopće zaposli u instituciji kakva je državni sud. Da su u pitanju čisto islamofobijske pobude, a ne zabrinutost za budućnost ove države i njenih građana, govori i činjenica da, i nakon zvaničnog tumačenja predstavnika Suda, po kojem su ”svi zaposleni u Tužilaštvu dužni da se pridržavaju pravilnika, koji zabranjuje nošenje suviše kratke i neprimjerene odjeće, da Sud BiH procjenjuje ko može ući u sudnicu, a ko ne, i da ukoliko oni do sada nisu potencirali ovo pitanje, onda, vjerovatno problem i ne postoji” (izjava koju je portparol bh. Tužilaštva Boris Grubešić dao za Press), neki medijski i politički krugovi s nesmanjenim ambicijama i apetitom nastavljaju problematizirati ovo pitanje i gurati ga u sami vrh državnih prioriteta. Konstantno prepadanje javnosti ”baukom” islamskih propisa i simbola ima za cilj samo jedno – protjerivanje i udaljavanje islamske prakse iz životne svakodnevnice bosanskohercegovačkih muslimana i pokušaj da se tome da zakonsko-institucionalni okvir, što bez sumnje spada u najgrublji oblik kršenja osnovnih ljudskih prava (pravo na ispovijedanje vjere) zagarantiranih zakonom i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima.
U isto vrijeme, interesantno je primijetiti da tzv. borci za očuvanje sekularnih tekovina i razvijanje multietničkog društva nisu, recimo, pokrenuli inicijativu za preispitivanje legitimnosti krsnih slava kojima se ”rasipaju” zvanične institucije manjeg bh. entiteta (krštenje zgrade Vlade, krsna slava RS-a, krsna slava MUP-a, krsna slava općina i gradova u RS-u). Neće nam valjda reći da su te slave u skladu sa načelima sekularne države i da se njima promoviraju multietničke vrijednosti i jača multietničko društvo? Ako ćemo već o vrijeđanju, nije li krštenje sekularnih institucija jasna i otvorena uvreda svim nekršćanima, prije svega konstitutivnim Bošnjacima? Jedna od apsurdnosti vremena u kojem živimo jeste ta da su najgorljiviji borci za poštivanje ljudskih prava i demokratskih sloboda ustvari i njihovi najveći uzurpatori, o čemu najbolje svjedoči prethodno komentirani slučaj ”pokrivene službenice”, ali i ekskluzivna ispovijest nedavno oslobođenog zatočenika zloglasnog Guantanamo baya, Sabera Lahmara, koju vam donosimo u ovom broju.
Saff, br.257